220. ARCHERS OF LOAF - Icky Mettle (Alias 1994.)
Pojavivši se iste godine kao i "Foolish“ i "There’s Nothing Wrong with Love“, "Icky Mettle“ nastavio je tamo gdje su sunarodnjaci i sugrađani Superchunk započeli nekoliko godina ranije, samo malo žešće i manje melodično. Ta 1994. je definitivno bila velika godina za nezavisni rock, s jedinom razlikom što su Superchunk i Built to Spill nastavili svoj razvoj, dok AOL nikada nisu nadmašili genijalnost prvijenca. (LaMario)

219. NOFX - Punk In Drublic (Epitaph 1994.)
Mislim, NOFX. Stvarno? Tko je njih ikada uzimao za ozbiljno? Tko ih je smatrao relevantnom činjenicom, glazbenom činjenicom? Rijetki, bojim se. A trebali su. O, da, itekako su trebali.
Na stranu sve ono što je bilo prije i sve ono što je došlo poslije, na stranu svi pokušaji i pogreške, svi uspjesi i sva vrludanja, „Punk in Drublic" je zaista sjajna ploča, album koji suvereno sjaji svojom bezvremenošću. Album koji je izravan i nepretenciozan, ali se svejedno, iako to vjerojatno nikome nije bilo ni u primisli, uspio upisati u kanon punk popa. Nema tu baš niti jedne pjesme koju ne biste poželjeli pjevati odmah nakon što ste je prvi put čuli, uvlači se u uho poput besramne uholaže, puni energijom kao ona pića s taurinom i razveseljava kao druženje s dragim ljudima koji imaju odlične fore.
Oduševljavajuće melodična, poticajno himnična, ludo zaigrana, inteligentno sročena, nehajno aktivistička i s finom, nenametljivom duhovitošću i precizno odmjerenom, a opet prirodnom žestinom, ova je ploča ispunjavanje svih NOFX potencijala. A njih, jebiga, nije malo. (Andrija)

218. MAD SEASON - Above (Columbia 1995.)

Uh... teško prohodan side project. Ovisnički izrod grungea. Kompilacija hipnotizirajućih mantre ovisnika. Kada postaje neizdrživo uvijek se možete vaditi na: "River of Deceit", "Long Gone Day" i "All Alone". The kids of today should defend themselves against the Nineties... (Dražen)

217. AT THE DRIVE-IN - In/Casino/Out (Fearless 1998.)

Bog te jebo kako je ovo bio zakon bend. To je to, ništa više, ništa manje. (Ante)

 

216. COUNTING CROWS - This Desert Life (Geffen 1998.)
Slatkorječivim zavodnicima i šarmantnim muzičarima nikada nije uputno vjerovati, pogotovo kad su spojeni u liku izgubljenoga ranjivog dečka iz susjedstva koji se prometnuo u osjećajnu zvijezdu rock'n'roll razdoblja u kojem su i najveći frajeri neutješno zapomagali, ali Adamu Duritzu uvijek smo željeli vjerovati barem na razini žuđene istine ako već ne i realne stvarnosti. Nikada nas, zapravo, i nije lagao, jedino što nije bio točno siguran kojoj je djevojci srce slomio on sam, koja ga je slomila njemu, a kada su to u divnoj simbiozi napravili međusobno. Pa kad je na vodećem singlu ove ploče - inače skoro osmominutnoj salunskoj tumbalici bez promjena melodije i ritma, koju je bend bez razmišljanja odbio skratiti za sažetije potrebe komercijalnog radija, pa vi i dalje pričajte o mekušcima bez oštrine - Adam skrušeno priznao There's a piece of Maria in every song that I sing, ponovno nas je rastopio svojom neprekinutom predanošću, makar to i napravio u pjesmi kojom je pokušao zavesti jednu Monicu. Jebiga. Lako je moguće da je to bio samo svjestan i nužan finalni pozdrav Mariji koja je onomad bila došla iz Nashvillea, jednako kako je njegov sjajan bend, svirački možda najprljaviji a definitivno najbolji mainstream bend devedesetih, ovom pločom posljednji put mahnuo desetljeću u kojem su ostavili dva fenomenalna emo-roots-rock remek-djela, koja su zarazila korijensku publiku melodija i ispovijedi koliko i emotivne pankse. "This Desert Life", koji se na razini pojedinih pjesama doista ima čime mjeriti s prethodnicima, međutim nije slavlje postignutog, nego još jedna bittersweet-panorama Counting Crowsa, benda koji je svojem šefu uvijek znao čuvati leđa, a njemu je to u ovom momentu itekako trebalo: At 17 had a better dream, now I'm 33 and it isn't me. A ja sam sad upravo u tim i takvim godinama, pa Crowsi i meni još uvijek čuvaju leđa. (Gogo)

 

215. THE MAGNETIC FIELDS - 69 Love Songs (Merge 1999.)
Nevjerovatno je kako jedan megalomanski projekt koji je u jednom trenutku trebao imati ukupno 100 pjesama u konačnici uspjeva zvučati tako prijatno starinski i teatarski intimno. (Željko)

214. TEENAGE FANCLUB - Bandwagonesque (Creation 1991.)
Bez obzira što vas maltretiramo ovom listom, naravno da ni ona, kao ni mnoge druge nije bitna za percepciju glazbe. No, ipak se lijepo prisjetiti da je ovaj album škotskih kraljeva melodija (sorry, Belle & Sebastian, možete biti tek prinčevi) Spin proglasio albumom godine ispred jednog "Neverminda", da "Loveless" ili "Out Of Time" niti ne spominjemo. Kao što rekoh, liste ne znače previše u percepciji glazbe, ali uvijek je zanimljivo spomenuti ovu anegdotu. Što se pot liste tiče, poznato je da smo ljubitelji rada Teenage Fancluba, a simptomatično je da je "Bandwagonesque" tek prvi album ove grupe koji se pojavljuje u ovom odbrojavanju. Gdje li su se smjestili ostali?
I samo da se zna da mi je, od ove troglave autorske ekipe, oduvijek nekako najdraži bio Norman Blake. Nemam baš nekog kokretnog objašnjenja zašto. (Emir)

 

213. FOUNTAINS OF WAYNE - Fountains Of Wayne (Atlantic 1996.)
Još jedna rata od njih 216 je otplaćena tako da mozak može opet na ispašu. Ljepota se krije u jednostavnim momentima kao što je to prvi FOW lijepo pokazao. (Željko)

212. WILCO - Being There (Reprise 1996.)
Stvari se počinju mijenjati. Ne toliko koliko će se promijeniti na "Summerteeth" ili još drastičnije na "Yankee Hotel Foxtrot", ali u usporedbi s honki tonk ženom s "A.M. " ("Casino Queen") Tweedy i ekipa čine značajan odmak od alt countryja kojeg smo slušali na prvijencu. Imao je i "A.M. " super stvari ("Box Full of Letters", "I Must Be High", "Pick Up the Change") pa čak i naznake da sve može otići u potpuno drugom smjeru ("Dash 7"), ali je na "Being There" bend napokon zablistao. "Misunderstood" i "Sunken Treasure" svojevrsni su manifesti, stupovi na kojima se gradio senzibilitet benda koji nikada nije potpuno ozdravio. Bez obzira što Tweedy i ekipa danas zvuče savršeno i pomalo pomireno. I da, prije nego završim s nezasluženo prekratkim tekstom o ovom duplom albumu trebao bih barem spomenuti dvoje legende: Jay Bennett i Ken Coomer. (Dražen)

211. TORTOISE - Tortoise (Thrill Jockey 1994.)
Opis za ovu ploču u katalogu uključivao je Eleventh Dream Day, Poster Children i Bastro, tko bi pomislio da će prvo preslušavanje biti toliko nevjerojatno. Fenomenalan start za ‘out-rock' kasnije preimenovan u ‘post-rock'. Možda bi bilo bolje da je ostao ‘out' pa da današnji post-rock sastavi ne idu u istu ladicu s Tortoise. KLASIK. (Vrana)