210. RADIOHEAD - Pablo Honey (EMI 1993.)
S obzirom na to da sam Radioheadu u ovom izboru bodove dao samo za prekrasni "The Bends" (nisam htio ni najmanjim bodićima omogućiti podizanje "OK Computer" na iole višu poziciju, iako mi jest drag), iskreno nemam pojma kako je mene dopalo da pišem o "Pablo Honey". Vjerojatno sam se u našu biblijsku excelicu htio zapisati za ovaj ispod Overflow, pa je došlo do sistemske pogreške, nalik na onu koju svi pretpostave da se dogodila u mojem prenošenju misli u govor kada u rangiranju bendove diskografije srebrnu medalju podijele spomenuti "OK Computer" i ovaj bučni guitar-pop kolačić. A kako je to saznanje jednoga uglednoga voćnog basista sa scene primoralo da mi udijeli kompliment fakat si tvrd gitarski lik onda doista i ima smisla da kao fakat tvrd gitarski lik kažem koju o tome zašto je ovaj fakat tvrd ali i fakat mek gitarski album pojačan slojevima nostalgije kroz ova dva desetljeća postao i još bolji. Mislim, ako se već kao startna stepenica razvojnog širenja istraživačkog benda ovaj album, britanska grunge filijala prilagođena izmijenjenom glam-rock mentalitetu, može doživjeti sasvim logično, od ostatka ga Radioheadova opusa razlikuje tek neujednačenost uvjerljivosti rezultata. Ideje benda ovdje nisu bile ništa lošije ili manje vrijedne na ne znam kakvoj promašenoj hijerarhijskoj ljestvici, samo što se onaj nezaboravan niz iz prve polovice albuma u ostatku nije podupro jednako kvalitetnim pjesmama, što će bend svojim sljedećim albumom ostvariti u potpunosti. Znam, znam što vas zanima, gdje taj niz počinje? Koliko god sad htio biti too cool for school, dok sam bio u školi totalno nisam bio kul, pa ipak počinje s "Creep" i završava s "Anyone Can Play Guitar". Samo što je neki, među njima i Radiohead, ipak sviraju ljepše i bolje.
Ili su to barem nekada običavali raditi. (Gogo)

 

209. OVERFLOW - Dorothy (T.R.I.P./Croatia Records 1992.)
'Gun in your hand', vrištalo se iz sve snage dok se pogalo na slušaonicama u Lazaretima. Nevjerojatno je koliko je ovaj album bio (i još je) dobar, a još je nevjerojatnije da se prije 21 godinu snimio jedan od najboljih spotova u Hrvatskoj. 'Dorothy is not dead!' (Emir)

208. CAKE - Prolonging The Magic (Capricorn 1998.)
Nakon što su s drugim albumom, legendarnim “Fashion Nugget”, osvojili vrhove top-lista i usput definirali vlastiti zvuk, treći nastavak priče donio je hrpu istoga, samo još pomnije produciranog. Ovim albumom praktički počinje zanatska faza karijere – idućih 15 godina donijeti će još 3 nove ploče, ali John McRea ni na jednoj neće imati potrebe ozbiljnije se odmaknuti od recepta do kojega je došao. I ako se fanove pita, to je dobra odluka. (LaMario)

 

207. MANIC STREET PREACHERS - Everything Must Go (Sony 1996.)
Kaže mi kolegica da ih je prestala slušati nakon što je Richey Edwards odlučio nestati. Zahvaljujući Zoranu Laziću tako nešto se nije moglo desiti naivnom klincu kojemu je onda valjda bilo normalno da u svakom Nomadu bude nešto o Manicsima. "Everything Must Go" oduzima dah isto kao i neponovljivi "The Holy Bible", ali način na koji to bend onda radi više neće imati veze s onime što su fanovi slušali do razarajućeg trećeg albuma. Preplavljujuća tuga razara sve pred sobom, ovoga puta prepuna orkestrirane nade i golemih refrena. (Dražen)

206. RODAN - Rusty (Quarterstick 1994.)
Jedno slušanje može promijeniti vaš pogled na glazbu. Ako imate sreće to će se vam se i dogoditi upravo s ovom pločom. (Vrana)

 

205. PLACEBO - Without You I'm Nothing (Hut 1998.)
"Pure Morning", "Every You, Every Me", "Without You I'm Nothing", "You Don't Care About Us", "Burger Queen". Koji album ima nisku ovakvih hitova? Placebo su ovim albumom su dosegnuli vrhunac karijere. Šteta smo što je taj vrhunac kratko trajao, ali svejedno su iza njih ostali mnogi lijepo trenutci uključuju dolaske u Zagreb, senzacionalno gostovanje Davida Bowiea u naslovnoj pjesmi (taj zaljubljeni pogled Molka u svog starijeg biseksualnog kolegu je morao uroditi nekim intimnim druženjem - mislim, pogledajte samo video) i tko zna koliko zaljubljenih djevojaka i mladića koji su jedno drugom posvećivali stihove te pjesme. (Emir)

 

204. SLEATER-KINNEY - The Hot Rock (Kill Rock Stars 1999.)
Stara je, dobrodržeća i nimalo ofucana tvrdnja kako su upravo trojke najbolji bendovi na svijetu, što lakoćom srušim za svaki tročlani navodeći barem deset boljih četveročlanih (to je bend, ipak) sve dok me netko ne sjebe i udre šah-mat sa Sleater-Kinney, tom divljom prekrasnoćom i divnom mahnitošću koja mi, doduše, nije omogućila da žene išta bolje razumijem, ali mi jest dala najdobronamjerniji savjet kako im uvijek trebam vjerovati i pokoravati se njihovim željama. Ili barem njihovoj vulkanskoj erupciji ubrzane grmljavine bubnjeva, zapletenih gitara čiji se složeni bodovi nikada ne preskaču te instinktivnih melodija koje se pokreću i prestaju kako njima padne na pamet a da uopće ne slijede uobičajene konvencije - ne mogu se prisjetiti točnog izvora ili autorice, ali do kraja ću svojeg piskaranja žaliti što se sam nisam domislio usporedbe kako Sleater-Kinney sadržajem i stilom pjevaju točno onako kako cure govore, neprestano šaltajući uloge pričalice i slušateljice, teme, tonove, glasnoću, osjećaje, vokabular. Ta je gusta tečna vrelina ovom prigodom utekla u fantastično nazvan i općenito fantastičan "The Hot Rock", koji je drugim dijelom svojeg imena ukazao da se njime Carrie, Corin i Janet ne opraštaju samo od desetljeća nego i od neobuzdanijih žileta svojih prvih ploča. Smješten na samo središte diskografije, "The Hot Rock" je početnom pankerrrskom energijom u guzicu šutnuo nešto stariji hard-rock (najbolje dionice i pjesme Led Zeppelin i Jimija Hendrixa, pa čak i The Stooges, za mene su one koje su napisale i odsvirale ove cure), postavivši se kao pozitiv i korektiv indie-rocka nalik na one Sonic Youth ili The Go-Betweens, kojima su upravo ove cure značajno pomogle u prekidanju dvanaestogodišnje pauze. Tri ploče prije ove su ih vrlo uvjerljivo ubacile u razgovor o najboljemu američkom punk bendu, a tri koje su uslijedile u istu konverzaciju o rock'n'rollu. Ako i pretjerujemo, činimo to samo dok ne izbacimo žanrovske odrednice.
Onda je sve u redu. (Gogo)

 

203. SOULS OF MISCHIEF - 93 ‘til Infanity (Jive 1993.)
Kakav je ovo j#"**ni rep album. Nema dovoljno pravih sastojaka, nema ganova, je*$"*a, ku*# i najgore od svega nema intra? Fa? ju, mu.*#$"=$%=rz. Vrati mi megabajte, čadžo! (Željko)

 

202. DRIVE LIKE JEHU - Yank Crime (Interscope 1994.)
Netko u Interscopu je imao ideju kako prodati "Yank Crime" u bar milijun primjeraka - hmm možda. U stvarnosti ploča je zavšila u kutijama s oznakom $1. Možda je zato i postala toliko utjecajna da gotovo svaki post-hardcore, post-punk ili math rock band duguje nešto ljudima koji su složili ovo remek-djelo. ‘Fuck you if you disagree with me, do whatever you want' pjevao je Froberg u "Do You Compute?" (Vrana)

 

201. CYPRESS HILL - Black Sunday (Ruffhouse 1993.)
Još jedan od razloga zašto su ljudi koji su prestali brijati ili izdavati cijele albume - pičke! All killer (doslovno :D) no filler. Kotrljate se kroz hood sa Cypressom i činite što morate. Bez nepotrebih sranja o pičkama i zlatnim lancima. (Leo)