200. NATALIE MERCHANT - Tigerlily (Elektra 1995.)
Natalie se u pravom trenutku i s mudrom sjetom oprostila s bendom 10,000 Maniacs. Slušajući album imate osjećaj da je pred njom plodna samostalna karijera, ali, začudo, Natalie se do danas javljala sporadično, ostavši pomalo rezervirana. Tako i taj "Tigerlily" zvuči kao vrhunac karijere koja je tek trebala početi iznova, bezvremena middle of the road pjesmarica iz koje su mogle učiti Norah Jones i mnoge druge. "Carnival" definitivno spada u jednu od najboljih pjesama devedesetih. (Dražen)

199. MULE - If I Don’t Six (Quarterstick 1995.)
Unatoč jezi koju izaziva pojam crossover glazbe, kod ovog trojca iz Michigana sastavljenog od ritam sekcije Laughing Hyenasa i gitarista/pjevača P.W. Longa u produkciji Stevea Albinija, taj pojam je prečica do srži stvari. Punkabilly, country-core, blues-punk, redneck noise, štogod. Najpoštenije bi Mule bilo nazvati izvorno noise ili post hard-core bendom koji je zastranio u rednečku ruralnu mistiku i trailor trash dramu. Takva pomalo ironična ekskurzija na Jug je ovim sjevernjacima dala prostor za igranje žanrovima - blues i country ljestvicama, atonalnošću, ćoškastim promjenama, rock 'n' roll refrenima i hc rifovima. Iako ovih sedam pjesama nisu snimila tri hillbillyja koji žvaču duhan u kaubojskim čizmama, Munro, Kimball i Long su iskreni. Na svojem drugom i posljednjem albumu su uvjerljivo opjevali svoju hrđavu verziju američkog juga. (Davor)

198. GIN BLOSSOMS - Congratulations I’m Sorry (A&M 1996.)
Kombinacija jangle popa u rasponu od Byrdsa do R.E.M.-a, alter-country minijatura po uzoru na Uncle Tupelo i sviračkog majstorstva Counting Crowsa koje je u stanju i najbanalniju melodiju učiniti većom od života recept je Gin Blossomsa, recept koji na ovom albumu od prve do zadnje sekunde uspijeva zvučati svježe i moćno bez obzira što je u suštini puno više od ceste zastupljen zvuk šoping centra, a od stvarnog života priče iz teen sapunica. (LaMario)

 

197. AMERICAN MUSIC CLUB - San Francisco (Reprise 1994.)
Zvuk zimske nedjelje. Milostive taman toliko da vas prevari s tih sat-dva vremena sunca između jutarnje magle i preranog zalaska. Naravno, vi ste mrtvi mamurni i ošamućeni od tjedna iza vas i strah vas je praznine koja će vas zgrabiti čim popusti grižnja savjesti zbog cjelodnevnog izležavanja. Ali to nije praznina nego nepodnošljiva tjeskoba. Ona koja šapće gorku istinu o svijetu i vama samima. Ona zbog koje će predivne pjesme Marka Eitzela zauvijek ostati pomalo nepodobne. (Dražen)

196. THE BOO RADLEYS - Giant Steps (Creation 1993.)
S obzirom na to da su tada još uvijek bili bahato uvjereni da mogu sve, što će se brzo poslije pretvoriti u svjesnu dokazanost da zaista i mogu to sve, The Boo Radleys se 1993. godine nisu osjećali nimalo hendikepirani činjenicom nalaženja u rascjepu dvaju velikih britanskih nezavisnih muzičkih eksplozija. S lijeve su strane još uvijek osjećali odsjaje shoegazea i madchesterske detonacije, a zdesna se već itekako počela kotrljati hedonistička goropadnost Cool Britannije, a suočeni s beneficijama čvrsto definirane pripadnosti Radleysi su se opredijelili za manje korištenu varijantu neskromnog sjedinjenja cjelokupne ponude u indie-pop blaženstvo. Albumom "Giant Steps" lakoćom su sve čime su ih sunarodnjaci te stilski i generacijski daljnji rođaci okruživali saželi u jedan koliko opsežan toliko i prekrasan paket, ali su ih ti divovski koraci nažalost istodobno i izveli iz najužeg snopa medijskih reflektora, usmjerenih prema bendovima koji su češće nudili bolje intervjue i priče negoli bolje pjesme i albume. Njihovo je svjetlo, međutim, bilo mnogo snažnije i toplije, dovoljno moćno da i s namjerno zauzete periferije sebi privuče najčišće tekovine gitarske topivosti i odvažno britansko art-school naslijeđe, gdje je ovaj divan kvartet pod ravnanjem čarobnjaka Martina Carra svirao kao nitko prije ni poslije njih. Eklektičnost uglavnom uopće nije koncept koji me u muzici imalo veseli, ali zapremina 17 pjesama ovog albuma nije toliko golema koliko izdašna, pokazujući da svi žanrovi koje su ovdje bezbrižno i s puno poštovanja prigrlili svoje srce imaju u pop muzici, koja svoje srce ima u čovječjem srcu, izvorištu fascinantnog repertoara benda koji je devedesetih radio isto ono što i Beatlesi šezdesetih, samo malo konzistentnije i, gulp!, ljepše (to sam napisao tiho, da me nitko ne čuje). Čest vid komentatorskog pristupa ovakvih rekapitulacija pojedinih razdoblja, pa tako i ove koju upravo čitate, jest hvaljenje albuma kao cjelina koje i dan danas, nakon XY godina, zvuče jednako lijepo/svježe/originalno/nepotrošeno/blabla. Najčešće je to oružje kojem je lako pribjeći u cajtnotu ili manjku inspiracije, ali barem za "Giant Steps" u ovom izboru takvu procjenu mogu iznijeti potpuno mirne duše. Naime, očekujući da će pauza do porinuća novog dizajna Potliste trajati znatno kraće, a želeći ga popratiti crticom kakvu je zaslužio, ovaj sam album kroz osmi i prvi dio devetog mjeseca slušao bukvalno jednom dnevno, ponovno se ne uspijevajući odvojiti. Nisam siguran da mi je ikoji aktualni album koji sam slušao u istom periodu pružio i djelić njegove ljepote ili svježine. (Gogo)

195. THE VERVE - Urban Hymns (Hut/Virgin 1997.)
Ni dan danas mi nije jasno je li "The Drugs Don't Work" bila autoironija ili nešto drugo s obzirom da je upravo droguština bila uzrok različitih prekida u radu ove grupe. No, bilo kako bilo, "Urban Hymns" je došao na vrhuncu brit-popa, a bez obzira što gotovo nema nikakvih dodirnih točaka sa zvukom koji su njegovali drugi brit-pop suvremenici, savršeno se uklopio u cijelu priču. Bahatost kojom Richard Ashcroft prolazi kroz ljude u spotu za "Bitter Sweet Symphony" najbolje oslikava stav tadašnjih britanskih zvijezda. Meni je to baš (bilo) ok, samo da se zna. (Emir)

194. MANIC STREET PREACHERS - The Holy Bible (Epic 1994.)
"The Holy Bible" je dovoljno opasan i neugodan da vam nikako ne može biti najdraži album benda. No, objektivno se radi o njihovom najboljem albumu. Neke dokaze ćete sigurno pronaći u nekoliko brojeva Nomada. (Dražen)

193. BJÖRK - Post (One Little Indian 1995.)
Ako je "Debut" predstavio Björk kao novu glazbenu zvijezdu, "Post" je potvrdio da će ova Islanđanka beskompromisno graditi svoju karijeru. Ovaj je album poprilično zajeban s dosta mračnih, teških glazbenih tema kojima savršenu protutežu daje zvonki glas gospođice Guðmundsdóttir. Sav dijapazon ovog albuma može se čuti kroz dvije pjesme - industrijsku "Army Of Me" i big-band predivnu "It’s Oh So Quiet" za koju je Spike Jonze snimio genijalan spot. (Emir)

192. PUBLIC ENEMY - He Got Game (Def Jam 1998.)
U uličnoj košarci postoje dvije vrste igrača. Oni koji na zagrijavanju ulove dvije lopte te ih pokušavaju šutnuti jednu za drugom i oni koji loptu viška dodaju suigraču. "He Got Game" je, filmski i glazbeno, priča o ovim drugima. (Željko)

191. PULP - This Is Hardcore (Island 1998.)
Tih godina nije bilo dvojbe. Brat i ja smo jedan drugome za rođendane poklanjali isključivo kazete ili CD-ove, već ovisno o tome koliko smo novaca od džeparca uspjeli uštedjeti. Ovu kazetu je kupio u Iz sve snage, sjećam se točno i sjećam se kako je to bila ona klasična priča kada nekome bliskome pokloniš ono što bi ti sam zapravo želio dobiti pa taj dar s vremenom prisvojiš. Kao kada muž ženi daruje škare za živicu ili ona njemu set lakova za nokte s time da je ovaj moj primjer puno benigniji (svakako benigniji od onoga kada mi je brat, nekoliko godina ranije, poklonio tri Mars čokoladice u jednom pakiranju i onda pojeo dvije). Ne sjećam se koji sam album te godine poželio dobiti za rođendan, ali znam da me Pulp razočarao. Htio sam neke gitare, vjerojatno, nešto bučnije. I kazetu sam počeo slušati s određenim otporom. Brat je nije prisvojio, ali ionako je sva glazba koju smo posjedovali samo nominalno bila ‘njegova’ ili ‘moja’, sve je zapravo bilo zajedničko. Mislio sam da znam što mogu očekivati, "Different Class" sam volio, ali nije u toj ljubavi bilo pravog žara, tek prisila koju vam nameću estetski besprijekorne činjenice; nešto što je toliko lijepo naprosto ne možete ne voljeti. "This is Hardcore" je stoga bio iznenađenje. Ne želim reći da nije lijep, ali to je druga vrsta ljepote. Zamućena, mračnija, sakrivena iza gustih slojeva i premaza ovoga i onoga. Ona koja je sama sebe svjesna pa se malo i same sebe srami. Osviještena. Mnoge su pjesme s albuma utjecale na mene. "Help the Aged" me nekoliko puta natjerala da zaplačem i da nazovem i posjetim baku. Naslovne pjesme sam se u godinama koje su uslijedile sjetio bezbroj puta, sa šeprtljavim tinejdžerskim seksom ona nije imala previše veze, ali me je dobro pripremila na budućnost, a onaj stih iz fenomenalne "Dishes" kada Jarvis kaže ‘…A man told me to beware of 33/He said/It was not an easy time for me’ mi je u ono vrijeme zvučao tek kao dovitljivost, a danas, kada su te 33 vrlo blizu stvarno shvaćam koliko sadržaja ima u toj pjesmi. Ne, nije mi lako. Preko svake mjere krasna "TV Movie" pratila me u svim prekidima s raznoraznim djevojkama, uvijek sam je slušao i strepio, nadao se da neće biti tako i da ću proći bolje, da mi se život neće pretvoriti u tv film, s lošim dijalozima i lošom glumom, bez priče i bez seksa.  Utjecale su i ostale pjesme, neke više, a druge manje, ali kako je ovo zamišljeno kao crtica, obuzdat ću se. Valja još reći da je ovo, bez obzira na moj osobni sentimentalni odnos, stvarno dobar album. Glazbeno raskošan, raspoloženjem ponešto mračan, s izvrsnim tekstovima, fino nijansiranim emocijama i mudrim uvidima u životne silnice umotanima u sitne i nepretenciozne duhovitosti. Album od kojega se može mnogo toga naučiti. Brat je znao. (Andrija)