20. THE AFGHAN WHIGS - Black Love (Elektra 1996.)
"Black Love" je najbolji, najvatreniji i najstrastveniji album najboljeg, najvatrenijeg i najstrastvenijeg rock benda devedesetih godina, koji se nakon relativnoga fijaska (naravno, govorim isključivo o tržišnom dosegu, i to samo u usporedbi s nerealnim očekivanjima) svojega prethodnog remek djela "Gentlemen", prilično svjestan kako će dani na velikoj etiketi kad-tad biti odbrojani, naprosto odlučio nove pjesme proživjeti, pripremiti, odsvirati i snimiti na raskršću srca, mozga, kurca i sve svoje formativne muzike, crpeći diskografska sredstva dok ne presuše. Grozničave orgulje su istodobno gurale bokove ustranu pa natrag i opako ljuljale tlo pod nogama, gudačka sekcija zavodničkim je potezima prebirala po najcrvenijim žilama, konge i ostatak ritamskog asortimana hipnotizirale su podatnu napaljenost, a euforični prateći vokali pristigli su ravno iz crkve u transu preko kvartovskog partyja u pozadini detroitskih nereda 1967., goreći istim požarom. U takvom su se bunilu kroz izmaglicu nazirali kružeći američki helikopteri u Vijetnamu, učas se pretvarajući u zujajuće muhe koje se bahato izruguju ventilatoru koji neuspješno pokušava rashladiti poprište brutalne bitke druge vrste, spavaće sobe i očekivanja njezinih dvaju protagonista. Taj seksi groove grunge-soula, svoj prekrasni trademark, The Afghan Whigs su, međutim, najzaraznije hvatali oslonjeni sami na sebe, svedeni samo na klasičnu postavu rock-kvarteta koji je itekako znao kako pokrenuti svaku tjelesnu stanicu, ali ponajprije na novopronađeni žar u glasu i kul u plesanju kojima se Greg Dulli pokazao jedinim legitimnim nasljednikom crnačkih soul i R&B velikana iz desetljeća koje je ovaj bend na potpuno jedinstven način doveo u devedesete. "Black Love" je, logično, najbolji album velikoga guštera i šmekera Grega, koji se nakon mrcvareće autopsihoanalize prestao bojati romantike i predavanja sebe u potpunosti, iako i dalje nije bio sposoban do kraja kontrolirati sve svoje demone. Zašto i bi, kad su ti demoni bili jedini bend zajeban poput Whigsa? Glasine kako su neke od pjesama ove bezgrešne ploče začete kao soundtrack nikad snimljenog trilera određenu su potvrdu našle u noir-rock atmosferi koja je ljubavnike u zapaljenom automobilu gonila u grad na randevu s eksplozijom, ali i dogorijevanjem fitilja prijetila zajedničkom ljenčarenju, snatrenju i ljubljenju na ljetnom suncu koje maršira preko svakog hlada. Prvo svojim imenom, a onda i svojim upozoravajućim ali svejedno neodoljivim sadržajem, ova je ploča dokinula sve razlike između crne rupe i ljubavi, ako su uopće ikada postojale; i jedna i druga proždiru bez ostatka, najčešće svoj plijen ostavljajući u, vrlo prikladno, mraku spoznaje da mu se išta dogodilo. "Black Love" je moj najdraži album svih vremena, iz mnoštva razloga kojih sam vrlo svjestan – za neke mi je drago, za druge baš i ne – ali i, čini mi se, mnoštva razloga koje uopće ne mogu dokučiti. Zacrnjeni su. (Gogo)

19. BUCK 65 - Vertex (Four Ways to Rock/Metaforensics 1996.)
Kao začetak cjeline koju tvore prema mnogima dvije najbolje ploče ovog kanadskog repera i producenta – „Man Overboard“ i „Square“, nastale 1999. – ''Vertex'' je uz dva albuma Sebutonesa te diskografiju Freestyle Fellowshipa bio temeljno štivo i svojevrstan manifest sanfranciskanskog ogranka indie hip-hop pokreta sredine i kraja 90-ih. Buck 65 i njegova grupa Sebutones su u trenutku povezivanja i stvaranja potpuno nove scene raznorodnih repera i producenata čudaka iz svih krajeva SAD-a i Kanade uz Company Flow bili među rijetkim općim mjestima tog nazovi-pokreta. Iz uvoda bi se dalo naslutiti suprotno, ali radi se o vrlo opskurnoj, teškoj, često šlampavoj, tihoj i sporoj ploči. Nešto manje introvertna A-strana se uglavnom dotiče starih hip-hop obrazaca u uvrnutoj interpretaciji lower middle-class vječnog tinejdžera iz kanadskog provincijskog gradića, koji opsesivno voli popularnu kulturu, staru folk glazbu, francuske novovalne filmove, Davida Lyncha i bejzbol. Komornija B-strana koja započinje odličnom obradom Roxy Musica je sve to, samo još hermetičnija, arty i provincijalnija. Buck će u budućnosti potpisati za Warner, postati daleko najeksponiraniji nekadašnji pripadnik tog zamrlog tzv. backpack hip-hop pokreta izvan sfera samog hip-hopa, surađivati s mnogim ljudima čiji se albumi nalaze na ovoj listi i našoj listi top albuma 2000-ih, nekoliko puta prolaziti proces „uobražavanja i vađenja glave iz guzice“, preseliti se u Pariz pa u New York, snimiti album obrada vlastitih stvari sa simfonijskim orkestrom i tako dalje. Također, u nekom trenutku će recenzirati vlastitu diskografiju i popljuvati tu opskurnu ploču, perjanicu zamrlog i s pravom odbačenog pokreta s prijelaza tisućljeća. Pretpostavljam najvećim dijelom zbog konotacija koje ima kontekst s kojim je se povezuje, zaboravljajući da ''Vertex'' tek u vrlo proširenom smislu pripada tom kontekstu, da nije album iz San Francisca nego iz Mt. Uniacka pored Halifaxa u Novoj Škotskoj, da će se ''Man Overboard'' i ''Square'' možda više pamtiti kao spomenici jednog izuzetno ambicioznog i inventivnog perioda u hip-hopu, ali da čudnije, autsajderskije i originalnije hip-hop ploče koja je, kako drugima tako i njemu, dugo bila glavna inspiracija – nema. (Davor)

18. SLINT - Spiderland (Touch And Go 1991.)
Recenziju za "Spiderland" u Melody Makeru Steve Albini završio je s "Ten fucking stars". Naravno, tih deset zvjezdica same za sebe ne govore puno, ali nisu ni potpuno beznačajne. Uglavnom, bilo je puno pokušaja da se objasni "Spiderland", neki od tih opisa su vrlo komplicirani, no kao i uvijek, stvari su poprilično jednostavne. "Spiderland" je toliko jedinstven da i dalje ne postoji slična ploča na ovoj našoj planeti. Ten fucking stars. (Vrana)

17. U2 - Achtung Baby (Island 1991.)
U2 su te 1991. odjebali sve što ih je dovelo na vrh muzičkog svijeta, u eri u kojoj su bendovi još uvijek mogli pronaći taj vrh. Od početne pucajuće euforije “Zoo Stationa” do odjave 11 pjesama poslije, “Achtung Baby” je apsolutni trijumf pop muzike u mutiranom izdanju. Pogledajte samo ovo otvaranje koncerta. (Željko)

16. SUBLIME - Sublime (MCA 1996.)
Ljeto krajem devedesetih, loš Philipsov cd-player/kazetofon, splitski Žnjan i najbolji ljetni album svih vremena. Taman za lijeno poslijepodne kad zapeče po betonu i po asfaltu, povjetarca nema, a ja čekam rođaka da me skupi prastarim stojadinom i krenemo prema Dućama. Lijeni bas i Bradleyjev vokal u jednom od najboljih otvaranja albuma ikada – We took this trip to garden grove... Do Duća se zbog gužve taman stiglo preslušat cijeli album, koji zaključuje obrada Gershwinove “Summertime”. Sve najljepše u mom odrastanju nalazi se u tom jednom albumu. (Ante)

15. RIDE - Nowhere (Creation 1991.)
Zajeban je taj prijelaz iz tinejdžerskih u dvadesete godine. I dalje je u vama prisutan onaj stav kako je vama najteže i kako vas nitko ne razumije. Prošli ste, ili prolazite, sve one prve stvari – simpatije, ljubavi, pijanstva, drogiranja, svađe s roditeljima, seks i sve ostalo. Mlađi su za vas djeca, a stariji se (s razlogom, kako ćete poslije shvatiti) smješkaju na sve vaše probleme. Kao što rekoh, nitko vas ne razumije, a vi biste htjeli napraviti toliko toga. Energija u vama pršti na sve strane, u stanju ste napraviti što god želite, a nikako se ne želite prepustiti običajima i navikama svojih roditelja i te generacije. Zapravo, nikada ne biste ni željeli biti dio te generacije, najbolje bi bilo nikada ne odrasti. Ostati tu gdje jeste, uživati u onome što radite i pokušati u tome biti najbolji na svijetu. Strah od odrastanja. Mladenačka energija. Mladenački problemi. Savršeni svijet. Ili težnja za njim. „Nowhere“ je o tome. Nikada se nije dogodilo ovakvih 40-ak minuta. Niti će. Čista, nepatvorena ljubav. (Emir)

14. JEFF BUCKLEY - Grace (Columbia 1994.)
Ne mogu i ne želim! Kada smo se dogovorili da ćemo slagati ovu umobolnu listu od 500 albuma devedesetih prvo što mi je palo na pamet nije bilo da ću morati pisati gomilu mini recenzija (od kojih se na kraju većina mojih pretvorila u nezgrapne i dosadnjikave dosjetke), nego činjenica da ću o jedinom pravom albumu Jeffa Buckleyja morati napisati neku malu crticu prije nego što napišem konkretan tekst za rubriku kultnih albuma. Mislio sam da će mi to uspjeti prije nego što posložimo listu, ali nikada nisam stigao do kraja. Drama. Sramota. Jadnost. Ne mogu sada. Nisam vam ja Gogo. Imam još dvije važne crtice prije kraja i gomilu privatnih obaveza. Budem jednom sigurno. Uostalom, kao da vas boli briga što je meni "Grace" prvi na listi devedesetih i općenito najdraži i najvažniji album ikada. (Dražen)

13. NEIL YOUNG + CRAZY HORSE - Ragged Glory (Reprise 1990.)
Osim što je riffovima najavio povratak gitarističkog rock & rolla na velika vrata i tako svojevrsno poslužio kao portal u devedesete, ovaj veličanstveni album potvrdio je Younga kao jednog od najznačajnijih i najdugovječnijih glazbenika svih vremena. Njegova energija je neuništiva i zarazna, a slavljenje života, koje je ovaj album od prve do zadnje sekunde, nije nikada nadmašeno. I, barem što se mene tiče, neće nikada ni biti, osim ako Neil opet ne izvede neizvedivo. Ovo nije ploča, ovo je prijatelj koji vas čini boljim ljudskim bićem jer vas svaka sekunda s njim tjera da cijenite život. (LaMario)

12. PAVEMENT - Crooked Rain Crooked Rain (Matador 1994.)
Danas kada smo svi skupa debelo istražene i naprosto debele, ali i međusobno prilično posvađane i proturječne enciklopedije popularne muzike, sasvim je shvatljivo zašto se ova najzabavnija ekipa indie-pop obješenjaka i načitanih zajebanata po svojem pojavljivanju redom svrstavala među nepoznate inovatore i tvrdoglave širitelje putova pop muzike s gitarama. Samo što ja tijekom svojega vlastitog upoznavanja s Pavement – iako sam bio klinac koji je halapljivo gutao i sto puta prežvakavao sve muzičke časopise do kojih sam mogao doći i u svojoj glavi točno znao kako zvuče svi ti opjevani bendovi koje nikada nisam čuo u stvarnosti – majke mi mile nisam primijetio ništa drugo doli najklasičniju, najmelodičniju i najistinitiju ljepotu. Ne uspoređujem ni po značaju ni po uvjerljivosti ni po stilu, iako sve usporedbe itekako stoje, ali meni se Pavement ni po čemu nisu razlikovali od, recimo, Beatlesa ili R.E.M. Naravno, golem dio moje startne percepcije benda kao raspjevanih i zgužvano melankoličnih Cali-klasičara uzrokovan je upoznavanjem preko 'Crooked Rain Crooked Rain', čije ideje bend jest do savršenstva razvio tek na 'Brighten The Corners' – kako bi jedna legenda rekla, možda najbolje ploče benda čija je svaka ploča možda najbolja, pri čemu dodajem da nije možda nego sigurno – ali koja je u trenutku svoje pojave bila prozračno osvježenje i utješna lepeza čak i za one koje konteksti scene uopće nisu zanimali. Perverzije, dekonstrukcija i pozitivna sabotaža na ovoj su ploči tek ostaci gnojiva na polju iz kojeg su iznikle pjesme širokih melodija, još širih refrena i najšireg srca kao generatora fino napušenog zadovoljstva i dobronamjernog mudrovanja ljudi u čijem se društvu čak i opaka nostalgija koristi kao odskočna daska za poplavu viceva i zezancije. Stvorivši feelgood muziku razdoblja u kojem se osjećati dobro baš i nije posebno kreditiralo, Pavement su postali jedan od najplemenitijih bendova svih vremena, ali nemojte se nipošto usuđivati to reći njima. (Gogo)

11. PEARL JAM - Yield (Epic 1998.)
Bend se napokon smirio. Nakon bijega iz mainstreama, turbulentnog suočavanja sa slavom, plodne krize identiteta ("No Code") te sudbonosnih suradnji i projekata (Neil Young, Nusrat Fateh Ali Khan, Mad Season, Three Fish…) "Yield" označava novi početak nakon kojeg će bend iz godine u godinu, od albuma do albuma postajati sve stabilniji. S druge strane, nisam prvi koji tvrdi da je taj album na neki način bio i kraj jedne faze benda, one bolje i zanimljivije. Priznajem da sam se i ove godine uhvatio kako maštam o novom albumu koji će me barem malo podsjetiti na "No Code" i "Yield" i čak mi se čini da "Lightning Bolt" prenosi nešto od te magije s albuma iz '98., ali s vremenom sam se naviknuo da ne trebam iščekivati previše od benda koji mi usprkos mojem njurganju i pametovanju daje još puno i previše. Osim toga, možda je samo stvar u tome što je od onda do danas prošlo jako puno godina i što na Pearl Jam ne mogu gledati na isti način kao što sam to činio kao klinac. A iščekivanje "Yielda" je zaista bilo moje najuzbudljivije iščekivanje nečijeg novog albuma u životu. Sjećam se da sam na nekom talijanskom glazbenom programu uspio snimiti nekoliko isječaka novih pjesama (bio je to materijal s dokumentarca Single Video Theory s kojeg sam ubrzo nakon izlaska VHS kazete naučio svaku scenu napamet) iz kojih sam onda danima zamišljao kako bi mogle zvučati u cijelosti. Zvuči bizarno, ali izmislio sam svoje verzije za "In Hiding" i "Faithful" prije nego što sam ih čuo u cijelosti. Biti fan sa 17 godina je nevjerojatno zabavno, ali i potpuno opsesivno iskustvo. Znam da postoji gomila fanova koji su svoju priču s bendom započeli s nekim kasnijim albumima i vjerujem da njima ti albumi znače isto kao i meni ovaj, ali još uvijek mislim da su Eddie i ekipa u drugoj polovici devedesetih imali najbolji zvuk i najbolje pjesme. (Dražen)