180. SOUNDGARDEN - Badmotorfinger (A&M 1992.)
Došašće Bena Sheparda na mjesto basista. Rezultat: pretendent na mjesto najbolje uvodne stvari u povijesti rocka i svijet u kojem nam je jednako lako pokopat bogatog kao i siromašnog. (Leo)

179. REFUSED - The Shape Of Punk To Come: A Chimerical Bombination in 12 Bursts (Burning Heart 1998.)
Priznajem, za ovaj bend sam se zainteresirao tek prije nekoliko godina kada mi ga je preporučio najveći namćor na sceni Luzwei iz Joe 4. Rifčuge, vrištanje, ljevičarenje i izvrtanje HC-a. Šteta što su se tada raspali, a njihove fore pokrala gomila loših rap-rock MTV govno bendova.  Od prve do posljednje stvari ovo je abeceda gitarske distorzije. (Ante)

178. MASSIVE ATTACK - Protection (Circa/Virgin 1994.)
Tricky je odlučio napustiti brod, ali to nije poljuljalo Wild Bunch da potvrde kako “Blue Lines” nije bio slučajnost, nego da je s njim rođena jedna od najboljih grupa devedesetih. “Protection” je prepun sjajnih pjesama, a “Karmacoma” je vjerojatno najljeniji hit ikada. (Emir)

177. THE POSIES - Frosting On The Beater (Geffen 1993.)
Dok su dečki u kariranim košuljama dramili i zavijali svojim jarećim glasovima, slavuji Ken Stringfellow i Jon Auer su svoje probleme slavili u poletnim power pop himnama. Kao što su se njihovi heroji Big Star u sedamdesetima u Memphisu furali na britansku invaziju, tako su Ken i Jon usred grungea bili fascinirani njima, Cheap Trickom i The Holliesima. Iako neki fanovi smatraju da je album "Frosting On The Beater" mračniji i slabiji od prethodnika "Dear 23", potezi producenta Dona Fleminga (Sonic Youth, Screaming Trees, Teenage Fanclub...) su ipak bili opravdani. Njegov cilj bio je idealan kompromis grungea i sunčanog popa. Bend se zbog toga nije nešto posebno proslavio, ali jedno je sigurno - svaka igra, svaka dobiva. (Dražen)

176. THE LEMONHEADS - Come On Feel The Lemonheads (Atlantic 1993.)
Ne znam jesam li do eurekične spoznaje došao tijekom dvjestotog ili tristotog razvlačenja kazetne trake (koju sam snimio kao dio glomazne posudbe pedesetak CD-ova od Zlatka Galla, tatinog prike iz starih dana, istih onih u kojima je moj stric Igor Chivers pokojnu legendu Dražena Vrdoljaka naučio skoro sve što zna) toga hormonima i temperaturama pregrijanog ljeta 1996. (tad su se albumi teško nabavljali odmah), ali pogledajte samo okvirni raspored tema ove neodoljive ploče. Prvo se označi gromoglasno NE!, pa se iskazuje ljubav, pa u priču ulaze odvjetnici, pa se spas traži u prihvaćanju nujnosti, prijaznim kurvama, eksperimentiranju s homoseksualizmom ili drogama u društvu Ricka Jamesa da bi se onda sve raspalo u simpatično razbacane indie-pop lizalice i depresivno-represivne balade o najdražim majicama koje su uvijek bolje izgledale na partneru negoli na vlasnici. Pojava konceptualnog albuma s pravom izaziva barem oprez, ako već ne i tvrdoglav prezir ili nepobjediv strah, ali ako uz nešto sitnog žmirenja generaliziramo da se gotovo svaka ili barem svaka slatka indie-punky ploča može doživjeti kao zapisnik ključnim emotivnim čvorištima manje ili više omeđenih životnih razdoblja onda se i “Come On Feel The Lemonheads” sluša kao kompaktna konceptualna cjelina. Iako to svojim zvukom uopće nije, barem ne poput svoje prethodnice, koju će većina fanova bez razmišljanja i s pravom izdvojiti kao krunu diskografije šarmantne te u cvjetnu haljinu i kikice odjevene dangube Evana Danda, ali će svoje najdraže – i javno/otvoreno i privatno/tajno – pjesme češće pronalaziti na ovome pozivu na tulum na čijim se gramofonima istodobno vrte korijenska i moderna muzika, pop i rock, country i grunge, a od svih prisutnih najljepše plešu zgodne melodije, u dnevnom boravku, u kadi, na krovu, u parku. (Gogo)

175. SOUNDGARDEN - Down On The Upside (A&M 1996.)
Sve što jedan pravi fan Soundgardena treba. Stasajte uz sve prethodne albume, ali ulogorite se uz "DOTU". Sadrži široki dijapazon atmosfera koje nema nijedan drugi SG album. Sve začinjeno prekrasnim solažama, tekstovima, basom iz pakla i bubnjarom koji je prodao dušu vragu za palice. (Leo)

174. SUEDE - Dog Man Star (Nude 1994.)
"Dog Man Star" je došao nakon velike slave koju im je donio godinu dana ranije objavljen prethodnik koji se na neki način smatra rodonačelnikom britpopa. Želeći pobjeći od te konstrukcije na kojoj je britanski tisak tih godina nemilice jahao, Suede su pribjegli psihotičnim drogama prilikom stvaranja ovog albuma. Kombinacija svega toga i činjenice da su Brett Anderson i Bernard Butler sve teže radili zajedno (pred kraj snimanja Butler je i napustio bend), donijela je remek-djelo. Od prezajebanog otvaranja s "Introducing The Band", himne "We Are The Pigs", ostalih singlova u vidu "New Generation" i "The Wild Ones", pa predivnih "Heroine", "The Power", ovaj album nema lošeg trenutka. Šteta je samo što svjetlo dana nije ugledala 25-minutna verzija pjesme "The Asphalt World" na kojoj je Butler navodno inzistirao. Mislim, ta pjesma je ionako jedan od vrhunaca ovog albuma. Tko zna kako bi zvučala da se Butler potpuno raspojasao... (Emir)

173. FAITH NO MORE - Angel Dust (Slash 1992.)
Da okupiš pet fanova Faith No More i pitaš ih koji je najbolji album, vjerojatno bi svatko dao drugačiji odgovor. Bez obzira što Leo kaže – OVO JE NAJBOLJI ALBUM GRUPE FAITH NO MORE. (Ante)

172. JURASSIC 5 - Jurassic 5 (Pan 1998.)
West coast hip-hop grupa čija su barem dva člana stasala u kafiću Good Life. Teško je naći bolju preporuku. (Leo)

171. GUIDED BY VOICES - Bee Thousand (Matador 1994.)
Uf. Ni najmanje ne zavidim juniorima i nedavno regrutiranim nastavljačima nošenja vjekovne štafete fanatika nezavisnog rocka, jer znam da će se kad-tad morati posvetiti proučavanju diskografije legendarnih Guided By Voices, benda čiji bi se lider Robert Pollard našao u vrhu najplodnijih rock'n'roll skladatelja i da svoj opus smanji za otprilike osamdeset posto. Samo od lanjske revitalizacije klasične postave objavili su već četiri (jako dobra!) studijska albuma, uz gomilu neobaveznijih izdanja i još veću gomilu Pollardovih ostalih bendova i projekata. Prihvaćam mogućnost starta uz “Alien Lanes” ili, još bolje, kompilaciju “Human Amusements At Hourly Rates” (makar samo zbog spomenika ljepoti gitarskog popa pod naslovom “Twilight Campfighter”), ali, ako ćemo iskreno, postoji samo jedna jedina obavezna polazišna točka, “Bee Thousand”. Onda otud možete i naprijed i natrag, samo znajte da je sad već i teoretski nemoguće zaći u sve prašnjave zakutke ovog tavana s blagom, koliko god vas sebi mamile prelijepe pjesme koje zvuče kao da su šezdesete i osamdesete zamijenile svoja mjesta u povijesti pa su se The Beatles, The Kinks i The Who pojavili poslije R.E.M. i Sonic Youth, taman negdje paralelno s Pavement i sličnim načitanim zajebantima, pa ih još uvijek dječje veseli studijski tretman nebeskih melodija u podrumu u kojem za čist zvuk treba pričekati kraj vrtnje mašine za rublje i majčinog usisivanja na katu. Koliko god užitka bend svojim pjesmama pružao svima koje životom vode upravo glasovi i zvukovi i bendovi, toliko je mene opasno frustrirao svojim neobuzdanim pretjerivanjem, od čega je oboje sjajno ilustrirano smještanjem čak 20 pjesama u 36 minuta ove ploče. Jasno mi je kako pretrpanost slike koja se otvori pri početku upoznavanja s GBV ponekoga može obeshrabriti, ali u tom se slučaju dovoljno zadržati samo na “Bee Thousand”, utočištu i izvorištu svih indie, pop, noise, folk, freak, rock, alter, roots putova kojima je bend radosno tumarao gore-dolje na pogonu svojih intimnih ispovijedi koje su se nepogrešivo prometale u univerzalne himne. Od kojih je manifest “I Am A Scientist” vrlo dirljivo i izravno sažeo kako svoje uvrštenje u popis neizostavnih pomoćnih sredstava za život tako i sve ovo što mi ovdje pišemo i čitamo: I AM A LOST SOUL, I SHOOT MYSELF WITH ROCK'N'ROLL, THE HOLE I DIG IS BOTTOMLESS, BUT NOTHING ELSE CAN SET ME FREE. Baš ništa drugo. (Gogo)