160. R.E.M. - Up (Warner 1998.)
Teško mi je napisati pored ovog albuma da je 'najslabiji' u bilo kojem kontekstu, a mislio sam početi ovu crticu da je "Up" najslabiji album R.E.M.-a snimljen u devedesetima. I onda sam se malo prisjetio kako on zvuči, stavio ga u player, vrtio ga nekoliko puta i u sjećanje prizvao sve one lijepe trenutke proživljene uz "Up". Ovaj je album ne samo vremenski nego i zvukovni nasljednik "New Adventures In Hi-Fi". Prilično smiren, s dosta zvukića u pozadini i tek jednom pjesmom baziranom na Buckovom rifu ("Lotus" se, ako se dobro sjećam, na početku onog koperskog koncerta pretvorio u "What's The Frequency, Kenneth?" i službeno otvorio kaos, barem u mojoj glavi), "Up" je iz kojekakvih razloga često bio podcjenjivan. A potrebno je samo poslušati neku od ovih pjesama: "Daysleeper", "Suspicion", "Why Not Smile", "Diminished"... ...ma u biti, meni je svaka pjesma s ovog albuma dobra, ali jedna je posebna. "At My Most Beautiful" spada u red najljepših pjesama ikada napisanih i bila je jedna od onih čije sam linkove slao Njoj u fazi barenja. A kada je već tako, onda se uz "Up" ne može staviti pridjev 'najslabiji' niti u jednom kontekstu. (Emir)    

159. THE CHEMICAL BROTHERS - Dig Your Own Hole (Virgin 1997.)
Ček, ček, pa ovdje je svaka pjesma hit. Elektronska glazba koju su voljeli baš svi - od šminkera (tada se hipsteri nisu nazivali hipsterima), rokera, britpopera (koji glupi naziv za čovjeka koji sluša britpop), rejvera, trip-hopera pa do pankera. OK, možda je dijelu ekipe The Prodigy bio zanimljiviji, ali "Dig Your Own Hole" je sigurno najpotpuniji album žanra. "Block Rockin' Beats" od početka tjera na ples, tijekom albuma sve se u pravilnim razmacima razdrmava sa "Electrobank" (kakav spot!), "Setting Sun" (kakav uvodni single!) ili "Don't Stop The Rock" (koje ubijanje u mozak!), da bi završilo s nezaboravnim psihodeličnim dvojcem "Where Do I Begin" s prekrasnim glasom Beth Orton i "The Private Psychedelic Reel" koju sam jako volio puštati na Studentu dok se ekipa družila na nezaboravnoj taraci. (Emir)

158. PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS - Fred Astaire (Jabukaton 1997.)
Nisu Pipsi ni prvi ni posljednji domaći ili bykobap-domaći bend ove ljestvice, na koju su svi redom upali ne zato što smo mi ovdje ljuti domobrani koji će i na silu prošvercati naše snage, nego zato što doista nema razlike između količine užitka koju su nam pružali i ljepota pronađenih na albumima engleskoga govornog područja. No od svih njih baš mi je za Rippera najdraže da se na njoj našao – i to prilično visoko! – čak i više negoli za izvođače čije sam albume osobnim glasanjem rangirao poviše "Fred Astaire". Ripper je jednostavno gotovo od svih vidljivijih hrvatskih muzičara devedesetih ponajviše bio jedan od nas koji smo za muziku živjeli, što je vjerojatno i izazivalo česte nesuglasice jer najslađe se i najstrastvenije svađati sa svojima. Na njemu se vidjelo i u njegovu pop-rocku čulo kako prati ono što se zbiva u inozemstvu, i na MTV-ju i u NME-ju, a ne samo u prigodničarskim obljetnicama krivo titulirane bolje hrvatske muzičke prošlosti. Baš mi je žao što se u ovoj turi gornjima The Chemical Brothers ispod nekom slučajnošću nisu pridružili i Oasis (ne bojte se, dolaze, što i nije spojler jer je normalno!), da uokvire ploču koja je moderne i retro-moderne zvukove britanske aktualnosti koristila kao infuziju svježe krvi i hranidbenih vitamina za pjesme kojima je ovaj bend napokon bez ikakve sumnje barem stao uz bok klasicima domaćega novog vala, iako smatram da ih je uglavnom i nadmašio. Ponovno se pokazalo da dobru muziku može živjeti, stvarati i svirati samo netko tko ujedno i sluša dobru muziku, pri čemu ima smisla da mlad, talentiran, zainteresiran i pomalo frustriran pojedinac 1997. godine nije ostao usidren samo u Azru, Beatlese ili Dylana, nego se oduševljavao i Beckom, The Flaming Lipsima ili Blurom. To što su najljepše pjesme ovdje ipak zvučale kao da ih je mogao napisati i Darko Rundek – na jednoj je doduše i pjevao – nije nikakav znak za oprez, koliko potvrda da dušu, često ranjenu, ne mogu nadomjestiti nikakvi studijski trikovi ili friški pristupi. Sve potrebno za divnu ploču koja je istodobno simbol svojeg vremena i spomenar svojeg autora "Fred Astaire" ima u prikladnom omjeru. (Gogo)

157. SONIC YOUTH - Washing Machine (Geffen 1995.)
Sonic Youth su u devedesetima iz albuma u album dokazivali da se radi o jednom od najvažnijih bendova ikada. "Washing Machine“ je četvrto poglavlje priče iz tog desetljeća, a koliko se kreacije i želje za sviranjem krilo kod ovog kvarteta u to doba, pokazuje činjenica da je ubrzo počeo rad na "SYR“ seriji izdanja. Ovaj album bi se mogao nazvati klasičnim Sonic Youth albumom – red buke, red melankolije, pregršt sjajnih gitarskih dionica, bezremenski vokali gospođe Kim i gospodina Thurstona te "Little Trouble Girl“, jedan od najluđih singleova ikada kojeg prati suludi spot. (Emir)

156. THE FLAMING LIPS - In A Priest Driven Ambulance (Restless 1990.)
Najbolji album Lipsa. Prije nego što su im droge pojele mozak (ili je bolje reći dok su još mogle proći kao sredstva za širenje percepcije), prije nego što su im knjige za samopomoć postale glavna literatura i prije nego što su zahtjevi publike, izdavača i producenata pojeli esenciju koja je činila ovaj bend iz Oklahoma Citya, Coyne i društvo su nudili savršeni spoj popa i noisea, indie rock trenutka i art prošlosti. Beatles, Can, Sonic Youth, svi su tu i svi luduju u ovom remek-djelu od prve do zadnje sekunde koje me je godinama pratilo u jesenjim vožnjama autobusom iz vlastite Oklahome u nešto čemu treba dodatak City da bi se uopće smatralo gradom. I prati me i danas, skoro dva desetljeća poslije, što je valjda ultimativni dokaz kako veze između subjekta i objekta ne moraju uključivati samo seks s usb stickom kao u viziji Jamesa Camerona. (LaMario)

155. WEEZER - Pinkerton (Geffen 1996.)
Što reći o drugom albumu ovih indie šmokljana prije nego što je to itko mogao i zamislit kao trend. Il si nerd ili nisi? Ploča počinje najboljom i najljepšom odom ljubavi. Hitova ima i više nego plavi album, ali to je i zato što ima i više stvari. Nema. (Leo)

154. BLUR - Blur (Food 1997.)
Blur se ovim djelom uspio iskobeljati iz zavisnog položaja koji je do tada imao u odnosu na Oasis, a Albarnu je dao golem autorski kredibilitet. Dvostruka pobjeda zahvaljujući kojoj smo dobili, između ostalog, i sjajne Gorillaz. (Željko)

153. THE OFFSPRING - Smash (Epitaph 1994.)
Već od prvog trenutka sve je bilo jasno. Kada smo na MTV-ju prvi put vidjeli spaljenog i napušenog idiota Dextera Hollanda kako mašući tim svojim nakaradnim plavim pletenicama pjeva o manjku samopouzdanja, znali smo da će to postati himna generacije. Znali smo to zato što nas je pjesma dotakla tamo gdje nas je dotaknuti morala, a nije joj to, doduše, bilo previše teško, nema baš mnogo tinejdžera koji se s time ne bi mogli poistovjetiti. No, na stranu poistovjećivanje, i na stranu te grozomorne pletenice, "Self Esteem“ je zaista odlična pjesma. Može čak malo podsjetiti i na Nirvanu (slično kao i drugi singl "Come Out And Play“), ali na njenu manje profiliranu inačicu, manje dorađenu, jeftiniju, ali podjednako efektnu. I onda kada se odmaknete od ultimativnog hita i poslušate cijeli album odjednom shvatite da tu ima još podosta odličnih pjesama. Da, da, bilo je to vrijeme prije nego što su ti olinjali kalifornijski pankeri koji koketiraju s čistom komercijalom i u pjesme ubacuju pokušaje duhovitih dosjetki postali olinjali kalifornijski pankeri koji koketiraju s čistom komercijalom i u pjesme ubacuju pokušaje duhovitih dosjetki; tada su još svirali iz srca i iz muda i nekako su se sve karte posložile točno kako su trebale pa smo dobili energičan i svjež album koji se tvrdokornim pankerima može činiti malo previše mekanim, ali nije, vjerujte mi. To je više rezultat percepcije benda koja je kasnije nastala, a manje zbog zvuka. A zvuk je živahan i osvježava, na momente se poigravaju s metalom iako je to u osnovi pop punk, ali jako dobar pop i jako dobar punk. Postoji li i dalje netko tko misli da su to dvije nespojive stvari, a gaji određene afinitete i prema jednom i prema drugom trebao bi "Smash“ poslušati što prije. To će biti dovoljno. (Andrija)

152. BELLE AND SEBASTIAN - Tigermilk (Electric Honey/Jeepster 1996.)
Da se razumijemo, Belle And Sebastian je najbolji bend na svijetu, o tome uopće nema zbora, o tome ne može biti zbora. Put do te laskave titule bio je sve samo ne lagan, ali to je ionako predvidljiva priča, nigdje nema laganih putova. No, ono što iskače iz uobičajenih okvira su sve one stvari koje danas bendovi pokušavaju raditi pa to nitko ne primijeti ili pak ispadaju smiješni, a njima je to išlo prirodno i jedino je tako bilo moguće. Sve te stvari koje bi se danas smatrale pretencioznima ili, zašto ne, hipsterskima, kod njih su bile jednostavno – romantične. Jebiga, drugo vrijeme, drugi motivi, iskrenost. Zamislite sjebanog tinejdžera koji oboli od neke bolesti i ne izlazi iz kuće godinama i to onim godinama kada bi najviše htio i trebao izlaziti iz kuće. Zamislite da u toj kući na koju je osuđen samo čita knjige, sluša glazbu i razmišlja. Ionako nema što drugo raditi. Pomalo piše. Zamišlja kakav je svijet vani, svijet koji mu je uskraćen. Počinje skicirati neke pjesmice o tom svijetu, pjesmice prepune likova kakve smo svi mi poznavali u srednjoj školi i na fakultetu ili smo, vjerojatnije, baš mi sami bili ti likovi, hipersenzibilni ljudi manjkavog samopouzdanja i s nezdravom introvertiranošću koja ipak na neku foru žudi za komunikacijom; pjesmice do puknuća nakrcane emocijama s kojima se lako poistovjetiti jer one jesu emocija sama; pjesmice s pravom literarnom vrijednošću koju kanda ne primjećuju, a ako je i postanu svjesne onda je se čak malo i srame; pjesmice koje su na putu od momačke sobe (motiva kasnije toliko izlizanog da je teško povjerovati da je nekada bio istinit) do studijske snimke same od sebe napravile čudo i postale prave, punokrvne, velike – pjesme. Zamislite sada da se tom sjebanom tinejdžeru stanje počelo popravljati i da je igrom slučaja uspio pronaći ljude koji misle da te njegove pjesmice imaju nekakvog smisla. Zamislite da je onda, još nevjerojatnijom igrom slučaja, s tim ljudima dobio priliku snimiti te pjesmice u studiju.  Više ne morate zamišljati, sada samo trebate slušati. Sve te stvari koje su Stuart i ekipa napravili na ovom albumu kasnije su ušle u kanon žanra (bez obzira na to kako zvali taj žanr), sve su te stvari poslije dotjerane do klišeja, ali na ovoj su ploči još uvijek savršeno čiste i potpuno nove. Bez ove ploče suvremena bi indie glazba danas zvučala drukčije, bila bi puno siromašnija. Jasno, da, postoji još albuma za koje se to može reći, ali nema ih baš puno koji uspijevaju u tome da uz tu kvalitetu imaju i onu da svijet čine boljim mjestom. A onih koji to čine bez imalo truda i s gomilom samozatajnosti može se nabrojati na prste jedne ruke radnika u pilani. Kult. (Andrija)

151. BECK - Mellow Gold (Geffen 1994.)
Joj, kako je bilo lijepo biti tinejdžer te 1994. i vrištati iz sve snage 'I'm loser baby, so why don't you kill me'. Doduše, 'Soy un perdedor' u toj je vrisci zvučao nešto kao 'So, open the door', ali koliko je to uopće bitno? "Loser" je bila i ostala himna svih nesretnih tinejdžera i onih koji su se tako željeli osjećati, ali "Mellow Gold" je puno, puno više od te pjesme. Zapravo, kada biste ovaj album počeli slušati od oznake 3:55 dobili biste jedan prilično ujednačen i sulud folk-rock album (možete dodati i oznake 'anti', 'lo-fi' ili što god želite) koji me i nakon gotovo 20 godina jednako oduševljava. Doduše, "Loser" sada ima nešto drugu konotaciju i sluša se više iz nostalgije, a ono iza nje je potpuna uživancija. (Emir)