150. MORCHEEBA - Big Calm (Indochina 1998.)
Evo nam još jedne ljetne ploče. Mislim, prva pjesma na albumu je "The Sea“ i točno se sjećam kako sam nepromišljeno te 1998., kada mi je bilo sedamnaest godina, dopuštao da o moru razmišljam i osjećam kroz tu pjesmu, da njihova vizija zasjeni i donekle kreira moju vlastitu, ali nije to neki veliki problem, nikako nije, jer ta pjesma, baš kao i većina drugih na albumu, ima tu nježnu liniju prozračne melankolije koja se utapa u gustom šećeru ljepljivih melodija, zaraznih refrena i ritmova koji samo teku, prirodno i drevno, bez truda. Točno se sjećam i kako sam kasnije, već kao student, slušao tu kazetu u walkmanu i kako je vani bila jesen i kiša i magla, a ja sam bio odbačen negdje drugdje, u toplije krajeve u kojima nemaš mokre čarape zato što čarape nemaš uopće, zato što za čarapama nema potrebe i onda sam na zamagljenom staklu tramvaja prstom napisao Morcheeba želeći valjda da i drugi jadnici oko mene dožive prosvjetljenje istovjetno mome, ali to se nije dogodilo, barem ako je suditi po začuđenim pogledima onih koji su gledali, a ne tipično okretali glave i brinuli vlastitu brigu. Iznjedrio je ovaj album i nekoliko MTV hitova i dobro je da jest, dobro je kada su MTV hitovi poštena glazba, kada vrijede, a još je bolje kada dolaze s ploče na kojoj su ti hitovi tek vrh ledenog brijega, s ploče koju treba slušati i istraživati i puštati da se taj ledeni brijeg topi, a ljeti za led ionako nema baš neke puno izvjesnije sudbine. (Andrija)

149. THE SMASHING PUMPKINS - Adore (Virgin 1998.)
Eto, i to nam se dogodilo, Billy Corgan je zabrijao na sintesajzere. Jimmy Chamberlin, bubnjarski čovjek-mašina, napustio je bend i neke promjene u zvuku bile su neizbježne. Njegov su instrument zamijenile ritam mašine (ili gostujući bubnjari), reske i bučne gitare kao zaštitni znak benda nestale su, a odmijenili su ih akustični instrumenti kombinirani s toplom elektronikom. Koliko god zvučalo drastično, promjena uopće nije bila šokantna, meni nije. “Adore” nije ništa manje ploča Smashing Pumpkins nego što su to bili “Mellon Collie and the Infinite Sadness” ili “Siamese Dream”, tu su i dalje svi nužni elementi, sve ono zbog čega smo bend voljeli ili obožavali, tu su i dalje sanjive i topive melodije, Billyjevo pjevanje koje čovjek lako može zamijeniti s anđeoskim sve dok ne vidi spodobu iz koje taj glas izlazi (da, i to je u devedesetima bilo moguće, da ne znate kako izgleda pjevač benda koji volite) i fantastični tekstovi, inteligentne priče, vješte alegorije i sposobnost za uočavanje onih silnih životnih sitnica koje i čine život. Album može obilovati hitovima, ali i dalje ostati prosječnim ostvarenjem. To ovdje nije slučaj, ovo je ploča s brojnim uspješnicama, ali i pjesme koje se nisu probile do radijskog etera pravi su dragulji. Poslušajte samo grandioznu “Tear”, epsku “The Tale of Dusty and Pistol Pete”, klavirom gonjenu nježnost gotovo klasične konstrukcije “For Martha” ili “Pug”, za koju bi Depeche Mode ubili. Iako se ovdje može namirisati snijeg i iako na momente zazvuči kao kiša, ovo je album koji savršeno funkcionira kao zvučna pozadina za prijelaz između godišnjih doba, bilo kojih. Kakvo nam je vrijeme u posljednje vrijeme, prilika za slušanje bit će i više nego dovoljno. (Andrija)

148. UNCLE TUPELO - Anodyne (Sire 1993.)
Od svih onih prepucavačkih pitalica oko opredjeljivanja za jednog ili drugog muzičara koje može roditi samo ultradokolica fanatičnih pacijenata, izbor za solo karijeru/Son Volt Jaya Farrara ili Wilco Jeffa Tweedyja svakako je jedan od onih s najvećim stupnjem nepotrebnosti i debilizma, s obzirom na to da se njihov povijesni bend Uncle Tupelo, koliko god odličnih bendova pokrenuo i strastvenih osjećaja izazvao, baš i nije primjetno upisao u vidokrug šire publike. Moje promptno odlučivanje za Farrara nije rezultat kontraške provokacije, kakvima znam biti sklon, nego srčano preferiranje njegove epike prerije i planina nad Wilcovim zaposjedanjem eksperimentalnog revidiranja klasičnog popa. Točnije i plodnije bi bilo izbor razdijeliti na pobjede Jayeva zvuka i Jeffovih pjesama, te onda opet poželjeti da se Uncle Tupelo, zapravo, nikad nisu raspali, jer tu je ono najbolje od obojice bilo podebljavano atmosferom suradnje i zdravog nadmetanja, ili da su barem snimili još koju ploču. Samo, ne znam kako bi ikoja buduća mogla dostojno stati iza pozdravne "Anodyne", koja osim razdvajanja autorskih potpisa doista ničim ne daje naslutiti već dobrano proširene pukotine u odnosu nekadašnjih najboljih prijatelja. Naprotiv, "Anodyne" je toliko raspjevan, čvrst, energičan, lijep i inspirativan album da nije nikakvo čudo kako je, zajedno s ostalim radovima grupe i pokojim srodnim bendom, pokrenuo jednu od najljepših i najneumornijih muzičkih revolucija. Bilo je i prije bendova koji su korijensko naslijeđe propuštali kroz nezavisni senzibilitet, a danas se spoj indie i roots rocka gotovo pa nameće kao jedna od defaultnih postavki, no u prvoj polovici devedesetih pojava emotivnih panksa/slackera koji izgledaju kao svi bučniji kolege i među koje se svojim uraganskim šibanjem countryja i folka skladno uklapaju bila je daleko od svakidašnje. Uncle Tupelo kao da su nam, da se okoristim naslovom obrade legende Douga Sahma koju su često znali zasvirati i naši najbolji sinovi My Buddy Moose, vratili ključ od srca, u kojem smo ponovno pronašli najdraže stare melodije. (Gogo)

147. SAINT ETIENNE - Good Humor (Creation 1998.)
Prozračan, ugodan i zavodljiv, “Good Humor” je definicija dobrog popa. (Željko)

146. FUGAZI - Repeater (Dischord 1990.)
Nikad me nije posebno bolio kikiriki za životnu filozofiju lidera Fugazija, tako da se nisam nikada posebno ni potrudio naučiti pisati mu prezime bez pomoći interneta, pa se tako ovom prilikom neću ni praviti pametniji nego što jesam. Iskreno, sve one kasnije albume i šaltanja iz žanrova, istraživanje glazbe i ostalo prenemaganje također nisam doživio jer mi jednostavno nisu imali zvuk i pjesme kojima bi me vezali uz sebe. Ali, “Repeater”... “Repeater” je valjda najbolji mali album ikada, ploča koja čim je upalite prvo kaže ‘ovo si mogao i ti napraviti s društvom da nisi lijena guzica’, a onda kada je poslušaš shvatiš da je ispod sve te jednostavnosti zvuka provučeno sviračko zanatstvo i umjetnička vizija pravih majstora. Čak i danas banalne antikapitalističke parole tjeraju na lučenje adrenalina, ne zato što u njima ima nešto naročito pametnije od natpisa na majici koju možete kupiti u obližnjem šoping centru, nego zbog strasti i znoja uloženih u njihovo stvaranje koji se osjete u svakom jebenom tonu. (LaMario)

145. METALLICA - Metallica (Elektra 1991.)
Mogu ja sada pričati o tome koji su mi albumi s početka devedesetih najdraži, ali u to doba mi ništa nije bilo važnije od "Black Albuma". Mladi metalac, prvo puštanje kose, prišivci na jeans jaknama, pronalaženje zadnjih baterija za preslušavanje ovog albuma u ratnim skloništima Mokošice, do savršenstva uvježbano pisanje slova M i A u logu benda, hit do hita. Tko zna koliko priča bi se moglo ispričati o svemu tome... (Emir)

144. NEIL YOUNG - Harvest Moon (Reprise 1992.)
Posebno iz današnje pozicije naknadne pameti i beneficija svjedočenja realnom iskustvu, početno tumačenje ljupkog "Harvest Moon" kao naznake polako ali sigurno planiranog usporavanja neukrotive prirodne sile Neila Younga doima se potpuno promašeno. Jebiga, danas znamo kako je umalo pa više vremena prošlo od ovog albuma naovamo negoli od začinjanja Neilove solo karijere do njegova objavljivanja, ali tada se imenom i zvukom učitano obilježavanje dvadesetogodišnjice prekretničkog "Harvest" doživjelo i kao ostavljanje glasnih gitara u nasljedstvo nekim novim klincima, koji su baš ćudljivog Indijanca od svih zaslužnih vedeta redom prihvaćali kao duhovnog usmjeritelja, odakle je i krenuo nadimak Dida, kako ga volimo zvati ovdje na Pot listi. Međutim, već su sljedeća dva albuma, tribute jednom sljedbeniku i suradnja s grupom drugih, pokazala kako je "Harvest Moon" zapravo bio tek kratkotrajna pauza unutar Neilove ragged/crunch renesanse, manje rezultat njegove opjevane nepredvidljivosti, a više plod neumorne želje da što brže arhivira što više toga. Iz takve je grozničavosti, iako sam album zvuči potpuno suprotno, ovoliko ugodnu i tješeću ljepotu i mogao izvući samo netko poput Neila, pun ljubavi i strasti prema životu i muzici. Neil Young ovdje kao da istodobno vozi u dvije brzine; jedna je trenutačna, lakonska spremnost da se mrežicom za leptire uhvaćena atmosfera pastoralnog smiraja iskoristi kao ovojnica niza čeznutljivih i pretežno akustičnih country/folk/rock pjesama, a druga je dojam detaljne posvećenosti kojom je od materijala kao stvorenog za neobavezno prekraćivanje prohladne večeri na trijemu svojeg ranča "Harvest Moon" pretvorio u jedan od najdorađenijih i najzaokruženijih albuma titanske karijere. (Gogo)

143. GORKY’S ZYGOTIC MYNCI - Spanish Dance Troupe (Mantra 1999.)
Prava je šteta što nije bilo više velških bendova koji su svirali slično kao Super Furry Animals i Gorky's Zygotic Mynci pa da ne pričamo samo o škotskoj melodično-gitarističkoj sceni, nego i o njenom velškom pandanu. "Spanish Dance Troup" je vrhunac karijere ovog psihodeličnog pop benda koji nikada nije prestao sa svojim eksperimentiranjem. Naslovna pjesma je esencija svega onoga čime su nas Gorky's godinama uveseljavali. (Emir)

142. LET 3 - Peace (Dallas 1994.)
Prije nego što su (p)ostali samo performeri, Prlja, Mrle i ostala ekipa bili su i glazbenici te radili odlične albume. Posljednji od njih bio je "Peace" koji nije donio samo "Kontinentio" (jedna od omiljenih pjesama prepijane ekipe u zlatnom dobu dubrovačkog kluba Orlando) i "Naftu" (Gonzo je uvijek krao motive, ali nekada je to dobro radio). "Peace" je i legendarna "Droga", meni jako drage "Ja bih se ljubio" i "Novine", ali i "Ciklama", "Srničica" i još svašta nešto. Ajmo, Letovci, vratiti se mjuzi ponovo. Dosta je bilo ovog sranja posljednjih godina. (Emir)

141. DAFT PUNK - Homework (Virgin 1997.)
Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo svoje su suludo glazbeno putovanje počeli 1997. Uspješno sublimirajući valjda sve (sub)žanrove elektronske glazbe koji su postojali, Daft Punk su ubrzo postali globalni fenomen. Beskompromisno radeći po svome, ovaj francuski dvojac je već s "Homework" postao jedan od značajnijih (ne samo) elektronskih dvojaca, a taj status bez većih problema drže do danas. (Emir)