140. ELLIOTT SMITH - XO (DreamWorks 1998.)
Damon Gough aka Badly Drawn Boy je 2002. u pjesmi "You Were Right", jednoj od svojih najljepših, pjevao: I remember doing nothing on the night Sinatra died/And the night Jeff Buckley died/And the night Kurt Cobain died/And the night John Lennon died/I remember I stayed up to watch the news with everyone... Da je pjesmu napisao godinu dana poslije, u njoj bi se nažalost našlo još dvoje heroja. 2003. prerano su nas napustili Joe Strummer i Elliott Smith, kojima je Damon posvetio svoj sljedeći album. Sjećam se da smo cimer Đira i ja taman imali šihtu na Radio Studentu kada smo doznali za Elliottovu smrt i da smo sa sobom slučajno ponijeli "XO", njegov prvi major album, koji smo prečesto zanemarivali objašnjavajući svima da je "Either/Or" obavezna lektira. Dovoljno je da poslušate "Bled White" ili "Baby Britain" i skužite koliko je još toga nakon lo-fi faze Elliott imao za napraviti. No, čak i u tim veselim pjesmama ostajao je bespomoćan, u svima oko sebe vidjevši uvijek samo ono najtužnije. (Dražen)

139. STEREOLAB - Mars Audiac Quintet (Duophonic 1994.)
U trenutku izlaska hipnoza svih osjetila je uspjela. Treći put zaredom. (Željko)

138. TORTOISE - TNT (Thrill Jockey 1998.)
Treća ‘etapa’ razvoja u kojoj su Tortoise i dalje u procesu razvoja zvuka, a neka klasična žanrovska klasifikacija ploče postaje sve teža. Izvlačenje kroz pojam ‘post-rock’ sve manje je primjenjivo. (Vrana)

137. ARAB STRAP - Philophobia (Chemikal Underground 1998.)
Ne znam jel zbog motiva na kaveru ili oporog tona cijelog albuma, ali cijelim trajanjem kao da se osjeća Aidanov znoj, zadah i prljave plahte po kojima se valjao s prošlom ljubavnicom. Rijetkost je da komad plastike tako sjebano dobro bazdi. (Željko)

136. OASIS - (What’s The Story) Morning Glory? (Creation 1995.)
Izgleda da muzički bogovi blagonaklono gledaju na ovaj izbor, valjda željni toga da netko ovakav rezime napokon napravi kako spada, jer je sasvim prikladno da su se nekom slučajnošću prva dva albuma Oasis na ovu ljestvicu plasirala čipo jedan iza drugog, odnosno drugi iza prvog. U te blietzkrieške dvije godine na polovici desetljeća, Oasis su se, predvođeni strategom Noelom Gallagherom i njegovim bratom glasnogovornikom Liamom, vrlo hrabro i bez ikakvih moralnih dvojbi o održavanju statusa i prihvaćanju ponuđenoga kokaina, a kakve su morile njihove masnokose američke kolege, kandidirali za poziciju najboljega i najvećega benda na svijetu. I kampanju na pogonu sjajnih melodija i prekrasnog rock'n'rolla odradili mahnitom uvjerenošću koja nije uzimala ni dana pauze, pa se danas cijelog razdoblja lakše sjećati kao jedne fenomenalne cjeline, pogotovo što se između ove dvije ploče uglavio i razoružavajući nealbumski singl "Whatever". Ispravno je da se "Definitely Maybe" našao barem to jedno mjestašce ispred, jer je ipak taj divan debi bio zadužen i zaslužan za ovu komponentu o najboljem bendu na svijetu, dok se ovaj nasljednik većim naglašavanjem himničnih refrena i veličanstvenih balada koje su ispraznile sav svjetski plin i još pola zaliha benzina za punjenje upaljača pobrinuo za ispunjenje drugog dijela namjere. Još uvijek nisam uspio do kraja pojmiti kako je ova skupina kvartovskih wannabe-štemera, makar i pod ravnanjem tipa čiji je osjećaj za melodiju bio takav da ga je iskusni diskografski macan Alan McGee prozvao Lennonovim kopiletom, uspjela žustrija indie-srdašca privući sebi redefinicijom stadionskog rocka za mase, ali se još uvijek vrlo dobro sjećam kako sam skupivši jebenih 85 kuna pojurio u CD-šop po kazetu, jer nisam imao strpljenja za čekanje da stigne i CD, a da ja uštedim još i dodatnih pedesetak. Oasis su jedini bend kojem prva tri albuma (naravno, ni u ludilu ne ignorirajte ni "Be Here Now"!) imam i na kazeti, što je fin momentić u uspomeni o upoznavanju s bendom, kao i na CD-u, jer se mora. Žao mi je samo što ih nemam i na vinilu. (Gogo)

135. OASIS - Definitely Maybe (Creation 1994.)
Poetska je pravda što su prva dva albuma Oasis u ovom pregledu završila jedan pored drugoga i što je "Definitely Maybe" ipak ispred "(What's The Story) Morning Glory?". To što su ova dva albuma ipak ovoliko nezasluženo nisko moramo zahvaliti žiriju koji u većini nije naklonjen braći Gallagher. O ukusima se itekako raspravlja, ali sad mi se ipak ne da crniti pot listašku ekipu. Bit će vremena i za to. Ono što ja mogu reći je da mi je bilo izuzetno drago pratiti rađanje supergrupe. U poratnom Dubrovniku glazbene vijesti su dolazile preko HTV-a (da, još jednom moram naglasiti ulogu velikog broja muzičkih emisija tada emitiranih na dalekovidnici), Heroine Nove ili iz NME-ja/Melody Makera, za čiju smo se kupnju odricali i školskih marendi. CD-ovi su se pak naručivali slanjem funti na adresu Gema Recordsa koji nikada nije zajebao pa su čak i singlice Oasis dolazile na vrijeme i u savršenom stanju. Usporedbe s The Beatles nikada nisam popio, ali činjenica je da u tih nekoliko godina nije bilo globalno važnijeg benda od Oasis. Liam i Noel su uistinu znali napraviti sjajne pjesme, a Alan McGee se još jednom dokazao kao čovjek s najboljim nosom za pronalazak bendova. Da Oasis nisu napravili ništa drugo nego McGeeju omogućili zasluženo bogatstvo, bilo bi dovoljno. Ovako, sa svim ovim pjesmama s prva dva (pa i tri) albuma, kasnijim greškama u koracima usprkos, ostaju jedan od važnijih bendova u rock'n'roll povijesti. (Emir)

134. THE FLAMING LIPS - Clouds Taste Metallic (Warner 1995.)
Najveseliji i najorganskiji album Lipsa! Sunce doslovno prdi iz gitare Ronalda Jonesa iako nam je odavno svima jasno da će Zlo zauvijek vladati. Ali boli nas briga. Mi se ipak bavimo važnijim sranjima: "Psychiatric Explorations of the Fetus with Needles", "Guy Who Got a Headache and Accidentally Saves the World", "Kim's Watermelon Gun"… (Dražen)

133. ALICE IN CHAINS - Dirt (Columbia 1992.)
Moram priznat da romantične hipijevske priče o glazbenicima pod utjecajem droga, a pogotovo heroina, koji zbog toga snimaju remek djela nikad nisam previše pušio. Ponajviše mislim da su ljudi zakačeni na heroin slabići, a jedini gori od njih su mi izliječeni ovisnici koji briju na Krista ili Goran Bare. Jedino sam slab na gospodina Staleyja i to ponajviše zbog ovog albuma. Muke po Layneu koje su uz potporu riffova genijalca Cantrella zapisane na vrpcu jebu kevu dvadeset i nešto godina poslije. (Ante)

132. DINOSAUR JR - Without a Sound (Blanco y Negro 1994.)
Golf autić i lupanje loptice po centru grada. To je nešto što i dan danas želim pokušat. Album na kojem nema Murpha, nema Lou Barlowa, ali ima jebenih pop stvari kakve samo J Mascis može napisati. (Ante)

131. NICK CAVE AND THE BAD SEEDS - Let Love In (Mute 1994.)
Nick Cave danas je već itekako priznat umjetnik kojeg izrijekom štuju i oni koji nikada i nisu poslušali ni jedan jedini njegov album, osim što se sjećaju u to vrijeme zaista bizarne i neočekivane pojave spota u kojem je ubijao Kylie Minogue, a, bože, čim svira u Lisinskom to je ozbiljna glazba, ne neko deranje i divljanje. Iako se i tamo derao i divljao. Uživanje takvog statusa Nick je doista i zaslužio, nizom vrlo dobrih do odličnih albuma kojima se nije uljuljkivao u srednju struju samo zato što mu se ta mogućnost ponudila, nego je uglavnom nastavio raditi po svome, posljednjih sezona posebno osjećajući erekciju srednjih godina. Sve to što radi danas, i čime u nas izaziva ljubomornu nadu kako ćemo i mi u svojim pedesetima biti jednako aktivni i živahni, još bolju, ljepšu, napetiju, neobuzdaniju, ljuću, žešću, agresivniju viziju doživjelo je na njegovu najboljem albumu "Let Love In", vrhuncu dotadašnjeg dijela karijere i transformacije u Leonarda Cohena iz pakla na čelu zavodničke bande nemilosrdnih gadova, berlinskih skvotera i australskih kauboja. Noise'n'blues, biblijska karnalnost i epska nelagoda još uvijek prevladavaju u zvuku neumoljivih The Bad Seeds, poentirani nezaboravnim stihom Darling, you're the punishment for all of my former sins, I let love in iz dijelom naslovne pjesme, ali lasvegasko pop-šmekanje u crvenim košuljama, lounge-lizard cipelama i oštrim odijelima daje naslutiti kako će Nick vrlo skoro zamoliti pobočnike da piju malo manje i sviraju malo tiše, kako bi svojim neutješnim klavirom mogao odati počast svojim propalim vezama. Gledano tako, možda on sam posljedično i nije bio siguran koliko je trebao pustiti ljubav unutra, ali smo zato albumom "Let Love In" dobili jedan od najpogodnijih gromobrana za bijesne ljubavi. Do you love me? kao sinonim za Do you fear me?. (Gogo)