130. BOARDS OF CANADA - Music Has the Right to Children (Warp/Skam 1998.)
National Film Board of Canada bi sigurno odobrio ovaj projekt. (Željko)

129. VJEŠTICE - Bez tišine! (Plavi pilot 1991.)
(zaista nije stvar u permanentnom cajtnotu ni u manjku inspiracije, ili barem ne isključivo, nego me ništa što sam ovaj put pokušao napisati o ovome krasnom albumu nije zadovoljilo koliko crtica koju sam priložio za Gorilin izbor najboljih ex-Yu albuma, pa ću je sad samo prenijeti u potpunosti:) Zašto je važno da se tišina izbjegne, ali ama baš pod svaku cijenu, i to s uskličnikom? Da vam se nikad ne dogodi ovo: Ti mi nisi nikad znala reći, ili smiješkom ili riječi, da me voliš, kao dijete kad se boji mora, samo stojiš u plićaku mokrih nogu, ti mi nisi nikad znala reći, bilo kretnjom ili riječi, da me voliš, kažu da je klima svemu kriva, da od kiše rastu suze kao rijeke, ali ipak prečesto mislim na nas kao na poraz u ratu. Ludi etno istraživač i Gandalf Cro-pop-rocka, Srđan Sacher je upravo tijekom vještičjeg plesa napisao neke od najsretnijih pjesama svih i svačijih vremena, ali ono šamansko, proročko u njemu iz nekoga je razloga našlo za shodno ovakvu pjesmu napisati upravo za album koji je bio utihnut i zaboravljen u vihoru stvarne realizacije metafore iz posljednjeg stiha citirane ljupkosti, a nije mu pomogao ni autorov dobrovoljni egzil. Samo što su glasne ljepote našeg svijeta – cvrkut ptica, ljudski glas, padanje kiše, smijeh, indijanski doboši, topovi naših srca, saksofon i dva klavira – ipak snažnije i važnije od neprirodne tišine. Pa ovaj album i nije mogao ostati išta drugo doli jedan od najslađih kultnih bombona naše pop muzike. A znate li ono kad su '96 Vještice svirale u Splitu, mislim u disku Mississippi na Gripama, što je značilo da koncert neće početi prije najranije 1 sat u noći, i bio je utorak, a nama je škola bila ujutro, i Iku starci nisu bili pustili, ali to njega nije spriječilo, jer ipak je živio na prvome katu s kojeg je bilo lako skočiti kroz prozor, a kad se vratio kući pod okriljem mraka i legao u krevet skužio je kako mu madrac nije mekan onoliko koliko ga pamti, zato što ga je otac prokljuvio i čekao spavajući u tome istom krevetu? Sad znate. (Gogo)

128. NICK CAVE & THE BAD SEEDS - The Good Son (Mute 1990.)
Uvijek je lijepo naći dokaze kako ljubav mijenja i najneočekivanije stvari. Tako je Brazilka Viviane Carneiro, tadašnja Caveova izabranica, zaslužna da ovaj album nije onoliko mračan kao njegovi prethodnici. “The Good Son” je smiren album s bezbroj sjajnih trenutaka. Najlakše bi bilo reći kako su najbolji od njih bezvremenska “The Weeping Song”, u karijeri ovog Australca nezaobilazna “Sorrow’s Child” ili “The Hammer Song”, jedina u kojoj se Mick Harvey koliko-toliko raspojasao na gitari. No, meni je nekako najdraže čuti naslovnu “The Good Son”. Ovaj album je početak suludog niza Caveovih sjajnih albuma u ovom desetljeću, a svih pet je našlo mjesto na ovoj listi. (Emir)

127. THE LA’S - The La’s (Polydor 1990.)
U bogatoj povijesti protraćenih talenata pop muzike mnoštvo je priča o čudacima koji svoje pjesme jednostavno nisu osjećali kao dovoljne legitimacije za ulazak u koliko-toliko funkcionalno pripadanje iole mirnijim tokovima, no i u takvom korpusu neobjašnjivih motiva i još neočekivanijih poteza Lee Mavers se ističe svojeglavošću perfekcionista s manjkom samopouzdanja. Smucajući se scenom još od sredine osamdesetih, njegovi romantični frajerski mornari The La's, a tom je posadom prodefiliralo više ljudi negoli nekim cijelim scenama, svjedočili su kako zamiranju post-punka i uzdizanju C86 jangle/twee ekipe, tako i puknutom maspoku madchestera i nagovještaju britpop nacionalizma. Sve to vrijeme The La's su, lako moguće, imali možda i najljepše i najizravnije pjesme bistrih melodija čijem se izazivanju ovisnosti nije mogao usprotiviti niti najčišći heroin, samo što ih je malo tko bio u prilici čuti jer se tim pjesmama namćorastog Maversa nisu pridruživale i snimke koje bi taj štakorski huligan odobrio za ikakvu distribuciju a da se iste večeri ne predomisli tri do četiri puta. Stoga uopće ne čudi da je naposljetku ipak nekako dovršen eponimni album grupe ostao njezin jedini, jer se jednom riješivši Tantalove muke pomnožene s porođajnima dva para blizanaca Lee naprosto nije mogao natjerati za reprizu. Kao što ne čude i kasnija brojna remasteriranja, reizdavanja, remiksiranja, dorađivanja i svi ti uzaludni pokušaji da se savršenstvu dovede nešto što je u samom startu već ionako bila savršena školjka s dvanaest neo-Merseybeat i zvrndavo akustičnih skiffle-rock bisera svevremenskih melodija kojima su se poslije kitili mnogi momčići, od The Coral do The Libertines. Siguran sam da to Leeju nije po volji, ali svakoga tko za sobom ostavi ovoliko romantičnu ploču treba pustiti da slobodno trabunja do mile volje. (Gogo)

126. TEENAGE FANCLUB - Grand Prix (Creation 1995.)
U noći prije prelijepoga zagrebačkoga koncerta Teenage Fanclub probudio sam se usred neizdržive zubobolje, izazvane tajanstvenim nestankom jednog od pripadnika dotadašnje postrojbe za ponos. Valjda istrunuo iznutra, zbog čega nije signalizirao probleme prilikom redovite kontrole, nesretnik je najvjerojatnije ispao uslijed mojega brutalnog škrgutanja, a bol koji se širio iz novonastale rupe probijao mi je mozak cijeli dan, dobrim dijelom i zbog straha da će me ometati navečer na koncertu jednog od onih bendova za koje ne kažem da su mi najdraži samo zato da bih lakoćom obznanio stupanj svoje naklonosti, nego doista ulaze u ozbiljnu, malobrojnu konkurenciju. Nakljukavši se tabletama strateški tek koji sat prije koncerta, da djelovanje ne popusti u odsudnim trenucima, siguran sam da sam potpuno opuštanje ipak doživio tek u njihovoj suradnji s prvim tonovima '"Don't Look Back", te noći prve odsvirane pjesme s "Grand Prix", bez ikakve sumnje mojega najdražeg guitar-pop albuma ikad doživljenog. Zaokupljena dogovorenim britpop ratovima i svakodnevnim izvještajima s muzičke bojišnice, publika i etablirana kritika su i ovaj album, kao i neke druge krasne ploče, recimo, The Auteurs ili The Boo Radleys, u startu pomalo zanemarile i doživjele kao uskakanje na jureći vlak, što je bilo pogrešno na toliko mnogo razina, ali od kojih je najvažnije power pop blaženstvo kojim su TFC iz svoje klasično škotske opsjednutosti američkim West Coastom i fuzziranim gitarama krenuli prema opuštanju u kolibama sjeverne Britanije. Svaka je pjesma ovdje spomenik ljubavi (jedan od triju autora i pjevača benda se i preziva Ljubav!) i superslatki hitić privatnih mentalnih utočišta (kako gospodin Love pjeva u najdivnijoj "Discolite": When the DJ plays your tune, there's a light inside your moon), u kakve nas ovaj predivan bend nikada nije prestao velikodušno pozivati. Veliki, veliki bend. (Gogo)

125. TRANS AM - Futureworld (Thrill Jockey 1999.)
Obilje žanrovski začkoljastih i dvodimenzionalno pamtljivih, ali iščašenih post-kraut-psycho-disco brojeva čine četvrti album mitskog trojica iz Marylanda njihovim možda najupečatljivijim i sigurno najraznolikijim izdanjem. Kačing! (Davor)

124. PULP - Different Class (Island 1995.)
Da je ovo album koji nema ništa drugo osim dva ultramegahita koja su, uz to, i odlične pjesme ("Common People", "Disco 2000"), sigurno bi bilo dovoljno da uđe na ovu listu. Ovako, kako je "Different Class" prepun sjajnih pjesama, zaslužio je i mjesto u gornjoj četvrtini ovog odbrojavanja. Jarvis Cocker je s "His 'n' Hers" dobio priznanje za svoj rad pa je mogao dodatno otpustiti kočnice. "Different Class" je esencija britpopa, prepun sjajnih melodija i Jarvisovih izopačeno-ljubavnih stihova koji uvijek izazivaju smiješak na licu. (Emir)

123. SONIC YOUTH - A Thousand Leaves (Geffen 1998.)
Nekoliko godina prije, Sonic Youth su napokon u mašinu za pranje rublja ubacili svu svoju muzičku odjeću na kojoj su se nataložili prljavština i smeće njujorških ulica, popa umočenog u ustajao sok i skoreni šećer, avangardnog redefiniranja zvuka punk-rock benda i krševitog eksperimentiranja s očekivanjima čak i najodvažnijih teroretičara. Izvrtjevši je bezbroj puta, mašina je bendu tu odjeću vratila u još uvijek nosivom stanju, a s kao salivenom udobnošću se naprosto nemoguće pozdraviti, što svjedočim kao čovjek koji je u posljednjih petnaest godina bacio najviše tri majice te četiri para čarapa. Sve se to bilo dogodilo baš kad se povuklo ljeto, godišnje doba u kojem je roba imperativ pristojnosti, da bi ju jesen ponovno pretvorila u preduvjetnu nužnost ugodnog osjećanja u vlastitom tijelu. 'A Thousand Leaves' je album kojim su Sonic Youth upravo od te jeseni maznuli sve lišće iz naslova, pomevši perivoje i skupivši ga na jedan šuškavi, mekani, žućkasti kup u koji se bilo jako primamljivo baciti, neovisno o posljedici neuravnoteženog uranjanja u njegovu raspadnutost te mogućnosti udaranja u kakav oštriji kamen ili zemljano ispupčenje. Ipak je ovo bend čijim je članovima konstruktivna sabotaža bila upisana u gene, pa koliko su se god osjećaj popodnevnog spokoja probijanja zraka sunca kroz sve prohodnije krošnje potrudili razvući na što dulje, hipnotizirajuće kompozicije, svejedno su ga na potrebnim oazama meditativne buke razbijali koordiniranim napadima. 'A Thousand Leaves' je meni najdraži album benda koji je njime pokazao kako može i maziti i svirati ljupko, dokle god zadržiš pokoju dozu napete koncentracije. A vani je ovih dana za ovaj album upravo idealno vrijeme. (Gogo)

122. MOGWAI - Come On Die Young (Chemikal Underground 1999.)
Neki su možda bili razočarani što su Mogwai nakon prvijenca izdali tih, melankoličan i pomalo rezigniran album, ali "Come One Die Young" je iza svoje jednostavnosti skrivao cijelu artiljeriju potisnutih osjećaja koji su se skrivali iza pling-plongajućih gitara ne bi li eksplodirali u pogrešnom smjeru. Ovaj je album na neki način označio početak prostitucije termina post-rock, ali je istovremeno svojim zvukom, atmosferom i stavovima propitkivao smisao rocka općenito. Malo koji bend istovremeno uspijeva biti posprdno prepotentan i ovoliko ugodan uhu. (Dražen)

121. GALAXIE 500 - This Is Our Music (Rough Trade 1990.)
Ljepota, blaženstvo, atmosfera, njihanje, ljubljenje, šećerna vuna, proljeće, ljeto, jesen, zima, gitare, puževi, ježevi, šetnje, drvored, sunce, snijeg, rominjanje, folk, rock, pop, gitare, lišće, melankolija, euforija, nostalgija, sreća, grad, rijeka, planine, selo, putovanja, avioni, krstarenje, more, otok, srpanj, praznici, glasovi, podzemlje, studio, tavan, podrum, nelagoda, ugoda, veselje, lizalice, sladoled, haljine, vjetrovke, nebo, oblaci, topljivost, kruna, granice, seks, kosa, osmijeh, kuckanje, truckanje, popodne, kauč, kazete, gramofon, zvižduk, pogled, sjećanje, želja, volja, plan, instinkt, Indijanci, ocean, sporost, snovi, halucinacije, vatra, tečnost, grmljavina, vatromet, dom, hotel, trg, dolasci, odlazak, dani, ptice, noć, fotografije, kuverte, razglednice, voće, mladost, fibra, kajanje, čežnja, nerazumijevanje, raskorak, susret, sram, ponos, cigarete, bas, orgulje, bubnjevi, prijateljstvo, suradnja, telefon, tepih, balkon, taksi, vlak, barka, pamuk, jastuk, tulumi, šank, bicikla, trčanje, kolači, igralište, tobogan, ležaljka, skok, krila, držanje, život, ljubav. Sve je to naša muzika, a ovaj album pogotovo. (Gogo)