120. NICK CAVE & THE BAD SEEDS - The Boatman’s Call (Mute 1997.)
Nick Cave ogoljen do koske je najbolji Nick Cave. Propitivanja o religiji, ljubavi i postojanju su protkana nebeskim melodijama. Najbolji Nick Cave. (Željko)

119. COCTEAU TWINS - Heaven Or Las Vegas (4AD 1990.)
Žena s najljepšim glasom u svemiru (Elizabeth Fraser), ovisnik o beskonačnom slaganju gitarskih dionica jednih na drugu (Robin Guthrie) i često zanemarivani majstor koji je zvuk činio kompaktnijim (Simon Raymonde) svojim su posljednjim albumom za 4AD postigli čak i komercijalan uspjeh. "Iceblink Luck" je, takoreći, bio hit singl, a cijeli "Heaven Or Las Vegas" odiše nevjerojatnom smirenošću i ljepotom. Preslušavanje ovog albuma je uistinu religiozno iskustvo. (Emir)

118. RANCID - ...And Out Come The Wolves (Epitaph 1995.)
Energičan, melodiozan, zabavan, kad skontaš tekst i pametan, “...And Out Come The Wolves” je po uho zdrav miks Red Bulla i Viagre. Promiješati i slušati glasno dok susjedi ne popizde. (Željko)

117. MOJAVE 3 - Ask Me Tomorrow (4AD 1995.)
Poprilično je nevjerojatno da je ovaj album objavljen tek 9 mjeseci nakon što su Rachel Goswell, Neil Halstead i Ian McCutcheon objavili "Pygmalion", posljednji album grupe Slowdive. Za razliku od tog, poprilično psihodelično-eksperimentalnog uratka, "Ask Me Tomorrow" je donio neke nove suradnike (Simon Rowe, Audrey Riley i Christopher Andrews), ali i potpuno novi zvuk. Sve je bilo bazirano na akustičnoj gitari i predivnim, sanjivim glasovima Rachel i Neila. Mojave 3 su od britanskog zvuka malo pobjegli preko Atlantika, a "Ask Me Tomorrow" obiluje tolikim sjajnim ljubavnim pjesmama da se uz nj teško ne zaljubiti ili ne održavati već postojeću ljubav. Ovaj je album označio i lagano povlačenje Rachel iz uloge pjevačice, što je uistinu prevelika šteta jer je njen glas, da budem patetičan, uistinu anđeoski. I da, nekima će "Excuses For Travellers" biti draži album, i mogu ih razumjeti jer je i taj album sjajan, ali meni je ta neka naivnost i ljepota koju "Ask Me Tomorrow" u sebi ima ipak draža. (Emir)

116. MODEST MOUSE - The Lonesome Crowded West (Up 1997.)
Na drugom albumu Brock i društvo već su izbrusili zanat, zamijenivši povremeni prazni hod udarima koji vas svake sekunde zasipaju nervozno-ugodnim zvukovima i pažnje gladnim tekstovima koji provučeni kroz zube spomenutog Brocka zvuče kao poziv na akciju. Ili još veće kljukanje tabletama, kako vam draže (jebiga, opet idu na preko sat vremena, što je jednostavno previše). Post-indie-prog-rock ovih miševa uopće nije skroman, ali isprepleten s predivnim melodijama u klasičnoj recepturi Sonic Youth (puno buke da se još više cijeni ljepota) dodatno vas zarobljava u svoj svijet, zvučeći kao nekakav album RHCP iz paralelne dimenzije provučen kroz mašinu za meso. (LaMario)

115. THE GET UP KIDS - Something To Write Home About (Doghouse 1999.)
A tko ne bi volio bendove koji pjevaju o ljubavi, koje možeš slušat i da te boli kurac što će te netko proglasit emoanerom? Every mistake I made couldn't have made without you - pa nije li ovo predivan stih? (Ante)

114. LUCINDA WILLIAMS - Car Wheels On A Gravel Road (Mercury/Polygram)
Na neki način, "Car Wheels On A Gravel Road" predstavljao je treći pokušaj Lucinde Williams za iskorak iz getoizirane scene južnjačkih barova, a onda i posljedično ispunjenje teorije o trećoj sreći, nakon tradicionalnih country-blues početaka s kraja sedamdesetih te dvaju jako lijepih albuma s prijelaza osamdesetih u devedesete, kojima niti "Something About What Happens When We Talk", njezina sigurno najljepša pjesma i vjerojatno najbolnija pjesma o nerealiziranoj ljubavi, nije previše pomogla u dosezanju rastuće publike nezavisnim rockom osvježenog countryja. Odnosno, to bi bila istina da je poštovanja vrijedna slatka Lu ikad odavala dojam usiljenosti oko transportiranja svoje downhome romantičnosti i autentičnog roots-gulaša na velike pozornice. Njezin je forte i krajnji cilj oduvijek bila pjesma kao dnevnički zapis, a od svojih je melodičnih country-rock pjesama tražila da joj posvete jednaku pažnju koliku je ona posvećivala njima, pa je bilo samo pitanje vremena kada će je početi pratiti opravdana fama o najboljoj američkoj kantautorici, takvoj koja bez srama smije prihvatiti krunidbu od prethodne kraljice Emmylou Harris, može mainstream publiku privučenu od Sheryl Crow još malo usmjeriti na pravu stranu, a mladim curama poput Tift Merritt srdačno pridržava otvorena vrata. Topao, mudar i suosjećajan, "Car Wheels On A Gravel Road" logistiku i sredstva ulaštene srednje struje koristi kako bi intimne priče koje se razvijaju paralelno s makadamskim cestama koje spajaju Jackson i Lafayette, Lake Charles i Greenville, rasvijetlio i eventualno priveo sretnom kraju, ne zato što se Lucinda povinovala diktatu hepienda, nego zato što su njihovi likovi već vidjeli i previše ružnog u životu. Pomalo je neočekivano – ha, takve smo mi nepredvidljive legende rođene 26. siječnja! – iz takvog materijala stvoriti prštavu ploču koja ipak odiše optimizmom i smirenjem, ali Lucinda ima dovoljno iskustva da zna kako je to najbolji uzvrat za jedinu uslugu na koju želi polagati pravo: All I ask is don't tell anybody the secrets I told you. (Gogo)

113. TRICKY - Maxinquaye (Island 1995.)
Album koji zlokobno curi kroz zvučnike. Jedan od tri dokaza da je Bristol tih nekoliko godina bio muzička Meka. Neka. (Željko)

112. DJ SHADOW - Endtroducing..... (Mo’Wax 1996.)
Kralj podruma prodavaonica ploča. DJ Shadow član je elitne postrojbe masona koji imaju pristup svim glazbenim arhivima na svijetu i njima veze svoj glazbeni goblen. Ovo je jedna od onih kultnih hip-hop ploča. Ono što je bitnije je da je na njoj stvar naziva "Why hip hop sucks in '96". (Leo)

111. YO LA TENGO - I Can Hear The Heart Beating As One (Matador 1997.)
Teško je naći pogrešku u sada već gotovo 30-godišnjoj karijeri ovih velikana. Isto tako, mnogi će reći da je teško naći i vrhunac ove priče, ali meni su osobno najdraži ovi albumi s prijelaza devedesetih u nulte. “And Then Nothing Turned Itself Inside-Out” smo proglasili najboljim albumom nultih, a “I Can Hear The Heart Beating As One” je možda trebao biti i bolje plasiran na ovoj listi. No, bez obzira na plasman, ovaj album je pravo remek-djelo. Uvodnih 90-ak sekunda pjesme “Return To Hot Chicken” odmah uvlači slušatelja u priču YLT, a s “Moby Octopad” svaki otpor prestaje. Do kraja je samo dovoljno da se prepustite Iri, Jamesu i Georgiji. Za lijepo provedenih 70-ak minuta će se pobrinuti oni. (Emir)