110. DAVE MATTHEWS BAND - Crash (RCA 1996.)
Bila su to vremena kada nismo bili svjesni da je Dave Matthews jedan običan Gibo. Predvidljiva podjela slušatelja: ekipa koja je slušala prog metal ljigavce, odnosno oni koji su na Dave Matthews Bend brijali zbog toga jer su jako dobri muzičari; i ona druga ekipa koja je totalno otkidala na patetiku. U mom slučaju ovaj album je forsiran na drugoj godini faksa, koji je bio u Zagrebu dok sam ja malo bio u Rijeci. Najlakše sam si lagao uz neku ljigu. No, je li potrebno raditi ikakve podjele nakon što poslušate pjesmu kao što je "Two Step"? (Dražen)

109. SOUNDGARDEN - Superunknown (A&M 1994.)
Možda je “Nevermind” značajniji, možda je “Ten” inteligentniji, ali jebo me pas ako ovdje nisu najbolji riffovi. Žestoki su i solidni Cornell i društvo bili prije i poslije, ali nikada više nisu isporučili ovoliko masnih himni (11 od 15 pjesama zaslužuje biti na njihovom best of albumu). Najbolje od svega, nekada dok je nešto značila, i HNL je krala njihove riffove radi promocije. Poslije je nestao Soundgarden (valjda je trebalo plaćati prava), ali smo dobili balegu. Lee Clark! Lee Clark! I brodi Newcastle prema naslovu prvaka! (LaMario)

108. URBAN - Žena dijete (Croatia Records 1998.)
Gotovo nestvarno je iz današnje perspektive osvrnuti se na početak Urbanove samostalne karijere. Ako je "Otrovna kiša" bilo pojašnjenje zbog čega nije bilo smisla za nastavkom djelovanja Laufera, "Žena dijete" je ustoličila Urbana na vrh hrvatske scene, a činjenica da je u tom trenutku bio jedan od rijetkih naših izvođača koji je pratio svjetske trendove dovela je do toga da je ovaj album bio jednako hvaljen i od onih koji muziku slušaju povremeno, ali i onih zadrtih fanatičnih muzičkih ovisnika. Naravno da je u svemu bitnu ulogu imao i Luky (tada s 'u' umjesto sadašnjeg 'v'), koji je u tom trenutku izgledao kao najbolji producent na ovim prostorima, ili možda bolje reći kao osoba koja je zalutala u ove prostore. No, sve skupa je ipak kratko trajalo. Urban nakon ovoga nije snimio dobar album, a o Lvkyju je Ante svojedobno sve rekao. "Žena dijete" je pokazala da se i kod nas može snimiti 'moderan' album (što god to značilo), a od svih hitova s ovog albuma uvijek ću izdvojiti "Samo" koja je jedna od najljepših pjesama otpjevanih na ovim prostorima. (Emir)

107. SUGAR - Copper Blue (Rykodisc/Creation 1992.)
Uz rad u dubrovačkom Orlandu i organiziranju raznoraznih koncerata u tamošnjem klubu veže me dosta uspomena i anegdota, a jedna od njih je vezana uz gostovanje Granta Harta. Naime, kada je dobar drug shvatio da sam izašao iz svog stana kako bi u njemu dva dana boravio Hart sa svojom pratnjom, pitao me jesam li sakrio sva ona izdanja Sugar s polica. Naravno da nisam, a nikada nisam ni doznao je li Hart gledao po mojoj kolekciji i shvatio da sam ja ipak prije svega Mouldov, a tek onda njegov fan. Uglavnom, uspomene na stranu, "Copper Blue" mi je najdraže ostvarenje u kojem je Bob Mould svirao. Svaka čast albumima Hüsker Dü koje jako cijenim i volim, ali ovih 45 minuta je bezgrešno. Mould je pankerskim gitarama dodao puno melodija izvlačeći nevjerojatno pjevne teme iz distorziranih zvučnih ploha. Tenzije teku od početka do kraja albuma, a Sugar je u svom kratkom postojanju lako postao jedan od značajnijih bendova devedesetih. Ovo je album koji bi svaki gitarist trebao znati napamet. (Emir)

106. THE JAYHAWKS - Tomorrow The Green Grass (American 1995.)
Vjerojatno nije najpoštenije ovaj album, jedan od ključnih dokaza da se i najnepatvoreniji autorski instinkti studijskim sjajem mogu uglancati do čiste pop klasike koja materijalu ne dokida izravnost i osjećajnost, promatrati iz vizure dvaju koncerata, jednog koji je usmjerio dio repertoara i kasniju sudbinu benda te drugog koji je na šarmantan način potvrdio koliko su čvrste te slatke pjesmice kojima "Tomorrow The Green Grass" obiluje. Ali šta sad... Prvi se odvio prije dvadesetak godina, kada se Mark Olson (sirovi Lennon ove povijesne country-rock grupe u odnosu na cizeliranog McCartneyja kolege Garyja Lourisa) u Louisvilleu zaljubio u Victoriju Williams i gitaru kojom je svirala očaravajuće pjesme pa o svemu napisao predivnu "Miss Williams' Guitar", zvuk ovjekovječenja ljubavi u trominutnom poletu ekstaze, te vrlo brzo i napustio bend kako bi se sa svojom suprugom povukao u spokoj pustinje. Drugome sam svjedočio u KSETu prije skoro točno tri godine, kada se isti taj Mark Olson na svirci pojavio u pratnji svoje nove dragane (sviračko je srce skitnica!), a predgrupa su bili My Buddy Moose, koji su mu se na bisu pridružili kao prateći bend u izvođenju nekoliko starih pjesama. Među unaprijed dogovorenima i koliko-toliko uvježbanima nije bilo i ovoalbumsko porinuće "Blue", koju je Mark potegao dobro znajući kako je bend zna tek iz bezbrojnih preslušavanja i eventualnih davnih pokušaja. Apsolutno nitko od mojih dragih prijatelja na pozornici nije bio potpuno siguran što i kad treba odsvirati, pogotovo bubnjar Jasmin čiji se ritam osjetno raspadao, ali pjesma svejedno ni najmanje nije zvučala razvaljeno, zadržavši u sebi kaubojsku osjećajnost, rokersku odlučnost i milovanje popa kojima ne mogu nauditi trivijalnosti poput iznenadnog izvlačenja pjesme ne iz naftalina, nego iz brižno održavane vitrine s najljepšim uspomenama. "Tomorrow The Green Grass" je baš ta vitrina. (Gogo)

105. SPIRITUALIZED - Ladies and Gentlemen We Are Floating in Space (Dedicated 1997.)
Činjenica da ga je tadašnja djevojka (i klavijaturistica benda) ostavila i krišom se udala za Richarda Ashcrofta, navela je Jasona Piercea da uz, tada već uobičajeni psihodelični Spiritualized/Spaceman 3 zvuk, ubaci gospel, dionice na saksofonu, orguljama i tko zna čemu već ne. Rezultat je suludi album idealan za oplakivanje sudbine, euforično slavljenje života, drogiranje, apstiniranje od svega, bježanje u osamu, druženje s poznatim i nepoznatim osobama ili sve to skupa. "Broken Heart“ i "Come Together“ su klasici, a takav je i dizajn covera limitiranog izdanja ovog albuma. (Emir)

104. THE BREEDERS - Last Splash (4AD 1993.)
Da, da... “Cannonball”. Ali što je s “No Aloha”, “Saints” i “Do You Love Me Now?”? (Leo)

103. NAS - Illmatic (Columbia 1994.)
O ovom albumu Davor nije napisao crticu, a obećao je da hoće. Par puta. Ako vi imate kakvu ideju kako ovaj album predstaviti u par riječi (ili nešto više), slobodno se javite na mail.

102. PUBLIC ENEMY - Apocalypse 91...The Enemy Strikes Black (Def Jam 1991.)
Public Enemy ne trpi sranja. '91. su snimili produkcijski najgreziju ploču karijere koja sadrži slavnu suradnju s thrash metalcima Anthrax i napad na korporacije koje tada još nisu pokazivale svoje prave boje. Al čika Chuck njuši muljaže brže nego prdeže u liftu, a The Bomb Squad producira neugodno dobro. (Leo)

101. YO LA TENGO - Fakebook (Bar None 1990.)
Ovaj CD su mi 2002. za rođendan poklonili Ida Prester i Josip Sladić nakon njihove emisije Bonsai Superstar, koja je na Radio Studentu išla srijedom prije Pot liste. Sjećam se da sam bio pomalo razočaran nakon prvog slušanja i da mi je bilo teško za povjerovati da se radi o istom bendu koji sam slušao na albumima "Painful", "I Can Hear the Heart Beating as One" i "And Then Nothing Turned Itself Inside-Out". Tek sam nekoliko dana kasnije skužio da se na albumu uglavnom nalaze obrade opskurnih bisera (Daniel Johnston, Flamin' Groovies, The Escorts…). Naposljetku mi je "Fakebook" postao glavni ljetni rekvizit – zvrckasti album Yo La Tengo koji sam mogao prošvercati svima onima koji nisu bili spremni na neki ozbiljniji zalogaj. Nekoliko godina poslije svi su se počeli kužiti u bend iz Hobokena (čak su i Ramirez po njima naslovili jednu svoju pjesmu), ali je "Fakebook" nekako zauvijek ostao u drugom planu, previše neozbiljan da bi mu većina priznala kultni status. (Dražen)