100. BRUCE DICKINSON - Balls To Picasso (EMI 1994.)
U osmom osnovne sam još uvijek bio opsesivan fan Maidena, ali se jako dobro sjećam kako me najava Dickinsonovog odlaska nije toliko šokirala koliko zaintrigirala. Znam da će ovo priznanje zvučati jadno zajebanoj ekipi koja je s 13 godina već slušala Shellac, The Replacements ili Satana Panonskog, ali "Balls to Picasso" je za mene bio važan prijelazni album, s metala na sve ostalo, prva djevojka, prvi izlasci… Došli su poslije i neki drugi važni albumi s kojima se lakše nosim u javnosti, ali taj odbjegli Dickinson, koji je nakon Maidena želio zvučati kao Peter Gabriel da bi na kraju zabrazdio u raščlanjivanje popularnih zvukova devedesetih, bio je krivac za moj prvi mega važan album života. Uh… (Dražen)

99. SONNY SHARROCK - Ask The Ages (Axiom 1991.)
Neponovljivi magnum opus najosobenjačkijeg gitarističkog uljeza u jazz glazbi. Šest autorskih skladbi u izvedbi odlične ritam sekcije i legendarnih veterana jazz avangarde Sharrocka i Pharoaha Sandersa u nadmetanju čija će solo dionica više zamutiti crtu između tvrdog modernog jazza i free jazza. Sharrock, naravno, pobjeđuje, čas silujući rudimentarnu pentatoniku, čas zaboravljajući čak i to, čas svirajući tiho, često se ne obazirući na bend, možda prenaglašavajući svoju svjesnost da ga ljudi ili obožavaju ili ne vole, pritom stvarajući neporecive spomenike posvećene u jednakoj mjeri klasicima i autsajderima. (Davor)

98. COUNTING CROWS - Recovering The Satellites (Geffen 1996.)
Mijenjao sam se s Gogom. Ja njemu jedan album Pearl Jama, a on meni jedan Crowsa. Možda pomalo nelogičan potez ako uzmemo u obzir da smo se tako riješili obaveze pisanja o albumima najdražih nam bendova, ali vjerujte mi, a Gogo to najbolje može osjetiti s obzirom na uloženi trud pri punjenju ove liste, da nije moguće ostati pribran kada u kratkom vremenskom razdoblju morate zaredom pisati o nekoliko najvažnijih albuma života. Zato nije ni čudno što neki od nas još uvijek nisu iskoristili šansu da u rubrici kultnih albuma pišu upravo o takvim izdanjima (npr. Emir već četiri godine nije napisao ništa od Ride!?!). Ne znam koliku sam mu uslugu napravio preuzimanjem ove odgovornosti s obzirom na to da znam koliko će mu ova crtica biti trn u oku jednom kada završimo s ovom agonijom devedesetih, ali siguran sam barem u jedno. Ja sam prošao puno bolje. "Recovering The Satellites" mi je najdraži album Crowsa, a razlog tome je što se Adam Duritz na ovom albumu doslovno utapa u svojim novootkrivenim sranjima. S jedne strane želi konkurirati grungeu i biti relevantan, a s druge kuha svoju unutarnju dramu oko gubitka nevinosti koja je nastupila nakon velikog uspjeha prvijenca. I rezultat je više nego vjerodostojan, jer bez obzira na svu silu patetike i preuveličanih osobnih problema, bend više nikada neće zvučati ovako sirovo i nadahnuto. (Dražen)

97. BRAN VAN 3000 - Glee (Audiogram 1997.)
O svakom albumu s ove liste mogla bi se napisati neka osobna anegdota, ali mi se čini da smo se u većini slučajeva ipak suzdržavali od toga. Ipak, za "Glee" moram posegnuti u neke osobne priče. Ovaj album, zapravo njegov dio od 6-7 pjesama, dobio sam na kazeti preko druga Šukera, a kako je on došao do njega uistinu ne znam. Znam samo da su na toj kazeti jedna za drugom bile snimljene "Problems" i "Rainshine", a sve do nabavka originalnog CD-a mislio sam da se radi o jednoj pjesmi. I dan danas to mislim, a zašto su se iz Bran Vana odlučili između njih staviti "Highway To Heck" i "Forest" ne znam, niti me zanima. "Problems"/"Rainshine" uvijek će biti prisutne na mojoj playlisti sastavljenoj za tulume na kojima se očekuje da ekipa pleše.
Nije me samo kombinacija ove dvije pjesme natjerala da postanem fan Bran Van 3000. Tu su i predivne "Exactly Like Me!" i "Everywhere", ultraplesna “Old School”, zanimljiva obrada "Cum On Feel The Noize", "Afrodiziak" s The Gravediggaz, jedinim gostima na "Glee" (sljedeći album "Discosis" bit će prepun najrazličitijih gostiju), i još puno drugih uključujući i jedini priznati hit s ovog albuma - "Drinking In LA".
"Glee" je jedan od onih albuma za koje me ni najmanje nije briga što drugi, pa i najbliže mi osobe, misle o njemu. Znam da sam s njim proživio puno lijepih trenutaka, a spreman sam ih proživjeti ponovo. Dođite po mene, ponesite "Glee" (može još i "Discosis") i idemo na tulum. 'Cause ain't no party like the Bran Van party... (Emir)

96. JANE'S ADDICTION - Ritual De Lo Habitual (Warner 1990.)
Glam, punk, hard rock... Bez ijedne sramote koje krase sve navedene žanrove. (Leo)

95. NEIL YOUNG - Mirror Ball (Reprise 1995.)
Prvi Neil Young u životu. Nije teško pogoditi zašto. Znate već tu priču. Usluga je u biti bila uzajamna. Neil je ekipi iz Pearl Jama došao kao mudri stric kojeg su onda trebali najviše na svijetu, a on je lukavo iskoristio priliku da djeci devedesetih pokaže koliko bi im trebao biti važan. Uvjeravam vas da je "I'm the Ocean" jedna od njegovih najboljih pjesama i da Pearl Jam više nikada neće imati ovako dobar zvuk kao na ovom albumu. OK, imali su ga još na dvije pjesme sa singla "Merkin Ball" i na albumu "No Code". (Dražen)

94. MAZZY STAR - So Tonight That I Might See (Capitol 1993.)
Ovaj album bio je moja ulazna karta za Radio Student! Kupio sam ga kako bih Emiru i ekipi mogao uletjeti s odgovarajućim prilogom pri sastavljanju emisije "Nevermind The Blue Lines", koja se, pogađate, bavila devedesetima. Iako je od onda prošlo više od deset godina, bezvremenski zvuk sa "So Tonight That I Might See" još je uvijek toliko nedodirljiv i čaroban da mi se ponekada čini da njegove pjesme nikada neću uspjeti slušati na način koji zaslužuju. (Dražen)

93. PRIMAL SCREAM - Screamadelica (Creation 1991.)
Od Glasgowa do Manchestera je nešto manje od 300-tinjak kilometara pa se Primal Scream ne mogu službeno smatrati dijelom madchesterske scene i ekipe koja se družila u Haçiendi, ali "Screamadelica" najbolje ocrtava sve ono što se događalo u dijelu britanske scene s početka devedesetih koji je odlučio spojiti gitarske melodije i house ritmove. Poklič 'Rave on!' je poslije izgubio onaj prvotni smisao, droga oko njega je bila aktualna još neko vrijeme, a "Screamadelica" je bio i ostao album koji mogu slušati ljubitelji velikog broja žanrova i u njemu naći nešto za sebe. (Emir)

92. LAURYN HILL - The Miseducation Of Lauryn Hill (Ruffhouse 1998.)
A mislim, možemo se sad svi mi skupa praviti kako smo otpočetka znali kako u maloj čuči neki vrag osim lijepog lica i skliskog flowa, ali '96 Lauryn Hill je u ekipi Fugeesa prije svega bila ukras za oči, pontonski most prema širem pop mainstreamu, do kojeg se ova banda prebacila brže i lakše negoli od Haitija do Amerike. Nema to veze s reperskom mizoginijom koliko s dojmom potpunog nadzora nad kampom koji je ostavljao Wyclef, koji je čak i Prasa bio sveo na ulogu suvozača koji se samo neopterećeno zabavlja i ne razbija glavu o planovima i poslu. Utoliko je, mada mi je to i dalje nevjerojatno, veće iznenađenje bilo sama puka pojava Laurynina solo albuma od činjenice kako je već prvim slušanjem razbio svaku sinkroniju i logiku, srce i mozak, istodobno zvučeći kao kanonski klasik bilo kojeg i svakoga crnačkog žanra te kao jedini iskoristiv, prihvatljiv i naprosto primamljiv putokaz za budućnost daljnjeg dokidanja granica. Slušao sam ga prvi put – naravno, poslije još i nekoliko milijuna puta – ali sam ga odavno čuo iz svoje prošlosti, svojeg odrastanja, svojih nadanja, svojih želja, svojih popodneva uz tatine ploče, svojih walkmanskih šetnji uz tvrdi New York ili chillaxing Los Angelesa u ušima. Instant klasik koji svakim budućim potezom oduševljenih sljedbenika, ali i svakom novom mentalnom promajom svoje autorice, nanovo zauzima pozicije svjetionika muzičkih kretanja te kamina privatnih rekuperiranja, 'The Miseducation Of Lauryn Hill' je ostao nenadmašen iz jednostavnog razloga što je i usprkos hordama frapiranih ostalo nejasno kako bi ga to točno trebalo razvijati ili lopovski kopirati. Dosadnim generacijskim zapomagalima neo soula Lauryn se suprotstavila prpošnošću kvartovskih partyja, a tad još uvijek ne do kraja razvijenom futuR&B-ju kao gorivo ponudila zalihe Motowna i Kingstona; nadobudnim hip-hop frajerčićima svaku je poluprokuhanu rimu izbila iz usta čistim ubijanjem mikrofona i gramofona, a napornim nostalgičarima pokazala kako se i Sa(n)tani može omaknuti da nešto ne odsvira samo prstima nego i dušom te koliko bi seksi The Doors zvučali da je ona ženska zaista i potpalila vatru; jebote, na ovom se albumu nalazi i najbolja pjesma koju je začeo netko s prezimenom Marley! Sva sreća da je zvonilo prije nego što je Lauryn stigla u školu, pa je, poput Brucea, mogla nešto i zapravo naučiti, iz trominutnih enciklopedija, kakve je ovim ultrarijetko zadivljujućim albumom učinila još točnijima, ali i još ljudskijima. (Gogo)

91. STEREOLAB - Emperor Tomato Ketchup (Duophonic 1996.)
Do ovog albuma Stereolab su se već profilirali i etablirali kao jedna od najzanimljivijih, ali i najčudnijih grupa, a "Emperor Tomato Ketchup" je samo potvrdio status ove čudne indie-alter-pop-nešto nakupine sjajnih glazbenika. Ovdje se mogu čuti neke od najsjajnijih melodija (recimo, "Percolator" ili "Cybele's Reverie"), Laetitia Sadier svojim vokalom može kupiti bilo koga, a ovaj album, kao uostalom i većina Stereolab opusa, nije izgubio ništa na svježini usprkos godinama. Dapače. (Emir)