10. RADIOHEAD – OK Computer (EMI 1997.)
Nakon ovog albuma ništa više nije bilo isto. Radiohead su s "The Bends" postigli veliku svjetsku slavu, a dvije godine nakon toga snimili su album kakav nitko nije očekivao. "OK Computer" je najavio "Paranoid Android", a već tada je bilo jasno kako Radiohead nema namjeru podilaziti ni kritici ni publici, iako su taj uvodni singl sa suludim animiranim videom svi oduševljeno prihvatili. No, to je ipak bio samo uvod. "OK Computer" je bio prepun čudnih tekstova, ritmova i melodija. Thom Yorke je ljudsku otuđenost od sebe samih uspio ukalupiti u glazbu na neočekivane načine, a Jonny Greenwood i ostatak ekipe su te, na prvi pogled nabacane, stihove uspjeli savršeno uobličiti. Ovaj album je bio potpuno drugačiji ne samo od onoga što se tada događalo u svijetu glazbe, nego i jedan od hrabrijih poteza neke velike grupe, pogotovo one koja je svoj status na neki način tek trebala dokazati. Radiohead su s "OK Computer" to uspjeli u mjeri u kojoj to nitko nije očekivao, a možda im je upravo odličan prijem ovog albuma dao hrabrosti da u nastavku karijere upotrebljavaju sličnu formulu – praktično svaki sljedeći album bio je prilično drukčiji od svojeg prethodnika, a najbolje od svega je da im takvi potezi nisu donijeli ništa lošega. "OK Computer" jedan je od najutjecajnijih i najcitiranijih albuma svih vremena. Mnogi su se bendovi referirali i pozivali na njega, a gotovo je nevjerojatna količina obrada koju je doživio. Praktično ne postoji žanr koji nema svoju verziju "OK Computera". I neka je tako. (Emir)

9. PEARL JAM – Vitalogy (Epic 1994.)
Album na kojem su omiljeni grungeri pot liste napravili zaokret u zvuku. Eddie je preuzeo dirigentsku palicu od Stonea tako da su seventies riffovi zamijenjeni jednostavnijim punk akordima. I bend je okrenuo ploču, postali su introvertiraniji, Eddie se ponadao da će moći funkcionirati na Fugazi-principu, ali Pearl Jam su postali nepovratno velik bend, nakon čega su mogli snimati i snimke svojih prdaca i to bi raja svejedno pušila. Na svu sreću, nakon ovog su uslijedili “No Code” i “Yield”, koji nisu ni blizu prdcu u prazno. “Vitalogy” ima možda najbolje otvaranje od svih albuma, s “Last Exit” i predivnom odom vinilu, kada se mislilo da je on bespovratno otišao u povijest, “Spin The Black Circle”. Tu su i koncertni favoriti “Better Man” i “Nothingman”, na koje se pale upaljači u arenama diljem svijeta, a sada već tridesetogodišnjaci i stariji sjete se vremena kad su mislili da je Pearl Jam najbolji bend svih vremena. Ja još uvijek mislim tako. (Ante)

8. BELLE AND SEBASTIAN – If You’re Feeling Sinister (Jeepster 1996.)
Nije lako voljeti. Možete misliti da je vaša ljubav prava i bezuvjetna, ali doći će trenutak kada ćete je početi propitivati, o, da, itekako će doći. Zato ljudi kupuju sobno bilje, nabavljaju kućne ljubimce i zaljubljuju se u knjige i albume; puno je manja šansa da će vas razočarati fikus nego čovjek, a ako se čak i ispostavi da ste “Zločin i kaznu” u mladosti previše voljeli i da vam ta knjiga više ne znači onoliko koliko vam je nekada značila, šteta nije prevelika.
Nisam baš siguran koliko često to ljudi rade, ali meni se čini da je propitivanje korisno. Revidiranje. Tražiti uvijek i iznova one sitnice ili krupnice koje su te i navele da počneš gajiti romantične osjećaje, pa ako one izostanu onda ići dalje, a ako su i dalje tu prvo malo uživati s predmetom svoje ljubavi, a potom mirno ići spavati zadovoljan sa spoznajom da si nekada u prošlosti napravio dobar izbor.
Kao što je već u nekim crticama naznačeno, Belle And Sebastian mi je najdraži bend, najdraži ikada, ljubav. Bezuvjetna ljubav. Ljubav koju ipak propitujem svakim slušanjem (što ću, bit će da sam takav karakter), ali ljubav koja ne blijedi i ne razočarava, ljubav koja postojano traje. Ne sjećam se kada sam zadnji puta slušao “If You're Feeling Sinister”, ali pustio sam si ga ljetos na putu s plaže za potrebe pisanja ove crtice. I ostao sam potpuno zaprepašten. Nemoguće, zaista, ali još je i bolji nego što sam mislio da jest, uspio me kroz svoju 41 minutu navesti da ga zavolim još malo više iako sam bio potpuno uvjeren da je to nemoguće. Tako to valjda biva s pravim ljubavima.
Ljubav na stranu, ako je se ikada može maknuti na stranu, ovo je jedan od onih rijetkih albuma koji su više od albuma. I pritom ne mislim na onu standardnu priču o ‘cjelini koja je više od pukog zbroja dijelova’, ili ne mislim samo na nju; ovo je album koji ćete, kada ga jednom poslušate, početi doživljavati ne kao glazbenu zbirku, nego kao integralni dio vaše osobe, kao nešto stalno, stameno i postojano, kao mjesec ili sunce, kao nešto što je oduvijek bilo tu negdje blizu i samo je mirno čekalo da bude primijećeno, a jednom kada ga uočite, vjerujte, nećete imati drugog izbora nego diviti se.
Sve ono što mi je ikada trebalo od glazbe skupljeno je tu na jednom mjestu, sve ono što je ikada ikome trebalo od glazbe skupljeno je tu na jednom mjestu. Ako to još niste osvijestili, zavidim vam. Divni su dani pred vama. (Andrija)

7. NIRVANA – Nevermind (Geffen 1991.)
Na stranu sve što se poslije događa(lo) oko Kurta, "Nevermind" je odličan album. Objavljen u pravom trenutku, kada se definitivno raskrstilo s kulturom osamdesetih godina, ovaj album se s pravom smatra kolekcijom himni jedne generacije. Cobainov bijes, neusklađenost, neuniformiranost i autodestrukcija koja je prirodno došla uslijed svega toga, lako je pronašla publiku u milijunima tinejdžera diljem svijeta, ali i onih starijih kojima je bilo jasno da je Nirvana savršeno pogodila omjer pankerskih, bučnih riffova i melodičnih, lako pamtljivih (polu)refrena. (Emir)

6. R.E.M. – New Advantures In Hi-Fi (Warner 1996.)
Meni najdraži album R.E.M. jer je u 14 pjesama sažeo sve ono zbog čega sam zavolio bend. Kao neki best of, a nije. Dragi removci, zadnjih dvadeset i kusur godina je zbilja bila glazbena avantura za pamćenje. (Željko)

5. PAVEMENT – Slanted And Enchanted (Matador 1992.)
'It's like, listening to Pavement, it's just The Fall in 1985, isn't it? They haven't got an original idea in their heads.' Mark E Smith (The Fall)...
Pa čini mi se da nije baš tako i da je mrzovoljni gospodin Mark E Smith bio samo malo ljubomoran. Dječaci iz Stocktona možda su dio ideja pronašli u The Fall (to zaista nije teško prepoznati), ali uspjeli su snimiti veliku, možda i najznačajniju ploču za indie rock. "Slanted and Enchanted" je i nakon godina ‘upotrebe’ ostao zarazan i inspirativan, a tek je je bio prvi u nizu bisera koje su Pavement imali. (Vrana)

4. PORTISHEAD – Dummy (Go! Discs 1994.)
Postoje najmanje dva povoda za plakanje uz muziku. Jedan je češći, to je onaj kada se prepoznate u nekom stihu ili čitavoj strofi, a tu je još i prikladna glazbena pratnja pa iz vas provali bujica samosažaljenja, domoljubni zanos ili neka treća emocija koja je dugo čamila zapletena u dubinu vaše nutrine dok je pogođeni impuls nije izvukao na površinu. Svi to znate, svi ste to prošli, ako već niste pustili koju suzu na intoniranje himne prije neke od utakmica na svjetskom nogometnom prvenstvu ili kada ste pripiti s prijateljima na YouTubeu gledali i slušali Vicu Vukova kako pjeva “Tvoja zemlja”, onda ste barem negdje u srednjoškolskim danima, nekako baš u vrijeme kada ste prekinuli s prvom pravom curom, čuli onu Balaševićevu u kojoj se jada kako je nikada nije čuvao, kako je nije mazio ni pazio i kako je njenu ljubav gazio i svemu smišljao broj pa je iz vas provalila sva mokra tuga koju ste neuspješno krili pred prijateljima. Jasno, da, niste morali čuti baš tu Balaševićevu, skoro svaka igra.
Drugi je povod znatno rjeđi i zato bi ga se moglo smatrati vrednijim, ali ja to nisam baš sklon učiniti; suze su suze, čak i ako im je uzrok rezanje luka. E, da, taj je drugi povod ono kada vam suza krene ne zato što ste se prepoznali u tekstu ili dijelu teksta i ne zato što ste pijani/napušeni/ovulirate pa su vam hormoni i emocije zbrčkani i možete se rasplakati i na reklame na televiziji, ne, ne, taj je drugi povod za plakanje uz glazbu onaj rijetki trenutak kada vas prožima njena ljepota i snaga i kada se uopće ne pitate što bi to moglo značiti, to samo prođe kroz vas, čudan osjećaj koji nema ime, ali je blizu epifaniji, susret s nečim što je toliko veliko i moćno da je to teško spoznati, susret s nečim što nije lijepo, nego s nečim što je ljepota sama.
Dogodilo se to nekoliko puta, ali plakanje uz ovaj album bilo je najupečatljivije. I neću sada pisati o narančastom zalasku sunca i ljudima s kojima sam ga dijelio iz sobe jednog stana u Vukovarskoj ulici pretvorenog u ured nevladine udruge i neću cmoljiti o bijednom kazetofonu koji se naizgled mučio okrećući tu traku, ali je ipak uspio vjerno i čisto do nas donijeti glas te nenadjebive Beth Gibbons. Možda zato što smo bili tiho. I slušali smo, samo slušali. I onda smo plakali. Sva trojica.
Pokušavao sam poslije racionalizirati, ali moj odnos s ovim albumom sve je prije nego racionalan. Da, doista je istina, ima tu odlične glazbe koliko ti srce želi, sugestivne gitare, slatko sparušene klavijature i more predivnih elektroničkih zvukova i zvukića pomiješani s Bethinim pjevanjem i zaogrnuti u besprijekornu produkciju čine zaista album remek-djelo, bez imalo pretjerivanja. Još bi se mogla spomenuti nježna i melankolična atmosfera od koje će zadrhtati svaki iole senzibilniji homo-sapiens pa bi se opis mogao smatrati dovršenim. I to bi bilo dosta, to bi bilo dovoljno. Bi, kada bi bila riječ o nekom drugom albumu.
Kod “Dummy” je svaki opis manjkav, baš svaki. Njegova prava snaga leži u onome što je onkraj teritorija kojem riječi suvereno vladaju, njegova je moć milijunima kilometara daleko od svih klasičnih kritičarskih doskočica i žanrovskih odrednica, njegova je vrlina da vas tjera na plač onako kako to niti jedan album nikada prije nije uspio učiniti. Glupo je to reći u tekstu koji se bavi nekim albumom, ali ovo je komad glazbe koji zaista morate čuti da biste mogli barem malo dokučiti o čemu je riječ. I plakat ćete, vjerujte mi. Ali dobro je to, manje ćete pišati. (Andrija)

3. PEARL JAM – No Code (Epic 1996.)
Kriza identiteta uzrokovana stresom koji je uslijedio nakon nagle popularnosti i borbe protiv iste poslužila je kao katalizator za neočekivane suradnje, gostovanja i nove popratne projekte. "No Code" je tako silom prilika postao album totalne neusklađenosti, nešto što do tada niti jedan obožavatelj benda nije mogao očekivati. Organska žilavost i neka nova toplina bile su u zraku. Pearl Jam su istovremeno otkrili novu sirovost i pozitivne vibracije. Šizofrenija sa sretnim završetkom. (Jako duuuuga verzija može se pročitati ovdje.) (Dražen)

2. BEASTIE BOYS – Ill Communication (Grand Royal/Capitol 1994.)
"Because I got the motherfucking old school flavor". Manje sample šizofren nego "Paul's Boutique", ali nekako, čak još upečatljiviji. "Ill Communication" na račun svog žanrovskog kolaža zvuči više kao mixtape bendu dragih zvukova nego album. Alte Schule hopčuga je u kući, hard kor beatovi vam se unose u facu, downtempo groove vas mami na tretmane lakim drogama u fotelji (dok vam MCA govori da vam one u biti ne trebaju), a ritam sekcijom gonjan instrumentalan funk X vas navodi na donošenje odriješitih odluka i prekoračenje brzine. Mlađi brat "Check Your Heada" koji je evoluciju započetu na tom albumu doveo do katarzičkog vrhunca. Pass-the-mic je na "Get It Together" toliko gladak da se doimlje da svo četvero MC-a (+ Q-Tip) repa sav tekst stalno samo ih se nekad pojača da ispadnu u prvi plan. "Alright Hear This" zvuči kao da ćete svaki čas isopasti iz automobila, a prosvjetitljska "The Update" je trezvena i  dirljiva posveta nadi u bolje sutra. "Flute Loop" je je zabavnija od vožnje u luna parku. "B Boys Makin' With The Freak Freak" je čisti mamojebeni zakon.
Hip hop i punk se nisu ovako lijepo družili od kada su Clash svirali s Grandmaster Flashom. Nebulozni "Sabotage" je spotom i dalje dobar kandidat za najbolji spot svih vremena, a odlično je poslužio i za kasnije napade na Georgieja Jr.-a.  
Kao i svi Beastie Boys albumi ovo je prvo zabava troje najboljih prijatelja, a tek onda glazbeni proizvod. Sada definitivno miljama daleko od ironičnih glupaka iz bratovština Boysi su s "Ill Communicationom" demonstrirali da djetinjarije, kul, pop kultura i društvena angažiranosti mogu tvoriti savršenu kombinaciju. Manifest osoba koje su shvatile poantu života, pa je bezrezervno stavile na nosač zvuka.
Vodič za životni stil u kojem (raz)um caruje, a jedino što snaga valja su fore. (Leo)

1. R.E.M. – AUTOMATIC FOR THE PEOPLE (Warner 1992.)
Dajte, molim vas, pogledajte opet koji su se to albumi izredali od desetoga mjesta ove ljestvice do ovdje. Slobodno si uzmite vremena, prisjetite se koliko su lijepi, snažni i važni. Provjerite, uostalom, ponovno cijelu ovu megalomansku redaljku ključne muzike naših ključnih godina, svih njezinih dosadašnjih 499 upisa, njezinih 499 jako dobrih, odličnih ili fenomenalnih albuma (ajde, okej, oko 485 ih je, plus Davorovi), kliknite na bilo koju dnevnu turu i naći ćete barem po jedan album koji biste/bismo instinktivno smjestili i u najstroži top 10. Utapajte se u tome svemirskom oceanu divote, manje čitajući naše mentalne slomove, a više slušajući njihove uzročnike. Prekrasno, nije li? A "Automatic For The People" je još i bolji od svih dosad navedenih albuma, ali i svih onih koji datumom svojeg objavljivanja nisu konkurirali u ovom izboru, bolji i od meni najomiljenijega "Black Love", bolji čak i od bendova vlastitog "New Advetures In Hi-Fi", kojim se legenda Bill Berry od aktivne muzike oprostio omjerom 10/10 (deset albuma, deset desetki), bolji i od svih tih legendarnih albuma samih R.E.M. Najbolji je, ne zato jer je to tako pa se ne propituje, nego zato što u sebe sažimlje i iz sebe dalje osvjetljava cijelu tu čarobnu orbitu lijepe muzike, neke označujući zvukom sazrijevanja bez gubljenja strasti indie-rocka, druge pristupom brižnog poštovanja sebe i svojih želja koliko i drugih i njihovih želja. Bolji je i najbolji jer su to komparativ i superlativ od riječi koja nimalo bombastično ali toliko jednostavno toplo može opisati čovječnost svakog od četvorice ljudi koji su ga snimili, koji su sve nas, sve muzike, sve strahove, sve probleme i sve nade društva koje prečesto ostavlja dojam vječnog zapinjanja u prometnoj gužvi opjevali s dubokim uvjerenjem da je i ta kvarna demokracija u kojoj pravo glasa imaju i potpuni debili ipak jedini nužan preduvjet međusobnog razumijevanja i potpomaganja. Humanizam ovog albuma, međutim, nije se trošio niveliranjem različitih nevolja na zajednički nazivnik, nego se, sasvim suprotno, vrlo izravnim i vrlo posebnim obraćanjem svakom pojedincu širio poput zraka sunca, iznutra pa do beskraja. Iako snužden, melankoličan, čeznutljiv, katkad i zabrinjavajuće mračan, "Automatic For The People" zarobljava upravo svojom ugodnom toplinom i nimalo agresivnom utjehom, koje velika četvorka svira nadahnućem i predanošću koji pokazuju kako kanon ne mora uvijek biti rezultat komocije kroničara i lijenosti istraživača, nego ga ponosno čine i nepobitna uvjerenja o rock'n'rollu kao najljepšoj, najotvorenijoj i najljudskijoj umjetnosti našeg vremena. Ovim se šampionima ne morate klanjati, R.E.M. se klanjaju vama. (Gogo)