Jazz je, sa svojim satelitskim stilovima, kroz svoju povijest često nosio naglašene note otpora i pobune, djelujući i kao kohezivno tkivo manjinskih zajednica, ali i značajni katalizator društvenih promjena. Danas je taj žanr, što se površinskih slojeva liberalne kulture tiče, pacificiran na kategoriju zanimljivog artefakta čija je improvizirana, slobodarska duša besmislenim repeticijama svedena na uvježbavanje poznatih mjesta i ispoljavanja virtuoznosti, prisjećajući se uvijek istih i u vremenu zamrznutih modaliteta. Za pronaći dokaze te teze ne treba gledati dalje od recentne američke kinematografije (“Whiplash”), popisa najboljih albuma Downbeata i sličnih reakcionarnih publikacija ili konstantnog akademskog svojatanja i sterilizacije žanra. Uljuljavši se u takav doživljaj jazza, nije teško pomisliti da je riječ o mrtvoj glazbi bez stvarnih uloga koja osim isprazne stilističke, zapravo evergrinske, ne nudi niti jednu drugu dimenziju. Marsalisi i “Kind of Blue”, prašnjave ploče u audiofilskoj kolekciji, nešto za slušanje u onim tipiziranim scenama s cigarom u ustima i čašom viskija u ruci.

Ipak, takav stav ne bi mogao biti dalje od istine. Ispod površine, naime, bubri vitalna scena s mnogobrojnim granama, od free jazza preko slobodne improvizacije do elektroakustične glazbe, koja i dalje u sebi nosi plamen revolta, plamen promjene svijesti kroz glazbu samu, ali i kroz glazbu kao medij za neke značajno konciznije poruke. Od afroameričkog spiritističkog jazza i žara društvene revolucije, preko Brötzmannova neuništivoga pankerskog duha ("we were all communists back then"), pa sve do današnje subverzivnosti koja melje žanrovske odrednice i očekivanja (Matana Roberts), jazz je uvijek najbolji kada je političan i ideološki nabijen. Kada glazbenici koji ga sviraju ne postavljaju granice između vlastitih stavova i glazbe što ju stvaraju, već objeručke prihvaćaju čak i destruktivnu rezonanciju među tim sferama. Osobno i umjetničko uvijek je političko, a inovativna glazba koja se opire konvencijama po definiciji je progresivna i zahtijeva promjenu paradigme razmišljanja.

Zbog regresivnih poremećaja kojima trenutno svjedočimo u zapadnjačkom svijetu, a koji su inherentno u suprotnosti s idejama koje su stvorile i nose jazz, ovogodišnji Jazzpot posvećen je najboljim albumima iz 2016. koji svojom angažiranošću nadilaze uobičajene kriterije jer donose radikalne otklone u glazbenom smislu ili nose snažne aktivističke poruke. Poruke koje ne daju duhu da posustane, već potpiruju vatru.

* David Bowie - Blackstar [Columbia Records] | Moor Mother - Fetish Bones [Don Giovanni Records] | Anthony Braxton - 3 Compositions (EEMHM) 2011 [Firehouse 12 Records] | Fire! Orchestra - Ritual [Rune Grammofon] |  Charlie Haden Liberation Music Orchestra - Time/Life [Impulse! Records]

Prije no što krenemo s top 10, prođimo nekoliko albuma vrijednih spomena koji se u potpunosti ne uklapaju u ovogodišnji koncept Jazzpota.

Iako ove godine nije bilo izdanja kalibra “Epica” Kamasija Washingtona, za proboj jazza u područje popa pobrinuo se David Bowie uspješnom suradnjom s Donnyjem McCaslinom i njegovim kolektivom, unijevši tako dašak slobodnog jazza na i inače odlični “Blackstar”. Kao svojevrsni antipod Bowiejevu poigravanju s elementima jazza, javlja se pak sjajni eksperimentalni/noise/elektronički/afrofuturistički prosede Moor Mother koji često u svojim korijenima ima raščlambu jazza i drugih srodnih žanrova.

U području bližem “pravom” jazzu, Anthony Braxton i dalje pomiče granice poimanja žanra, ali pritom zalazi u pretjeranu hermetičnost koja će biti zanimljivom samo najzagriženijim slušateljima. Istovremeno, Fire! Orchestra su snimili još jedan odlični, angažirani nosač, no koji je na tragu prijašnjih radova što ga čini relativno predvidljivim igranjem na sigurno. Slična stvar vrijedi i za “Time/Life” Charlie Haden Liberation Music Orchestra koji je nepobitno zanimljiv i aktivistički usmjeren, ali je značajniji kao posljednji, posthumno dovršeni album iz samog smiraja kreativnosti jednog velikog glazbenika negoli kao nosilac neke nove revolucionarnosti.

10. Steve Lehman - Sélébéyone [Pi Recordings]

Album koji u želji da spoji hip-hop, jazz i glitchy elektroniku zapravo nikad u potpunosti ne uspijeva, pa sadrži neke konceptualne manjkavosti i očigledne nesavršenosti u šavovima među žanrovima. Ipak, baš ga zbog toga treba slušati, zbog njegove iznimne ljudskosti, multikulturalnosti, društvene angažiranosti i Lehmanove hrabrosti da nakon intelektualistički perfektnog i od strane kritike obožavanog izdanja “Mise en Abîme” snimi nešto ovako riskantno. Plus, ima groovea na bacanje! Sample

9. Tyshawn Sorey - The Inner Spectrum of Variables [Pi Recordings]

Tyshawn Sorey nastavlja sukobljavati free jazz, slobodnu improvizaciju i suvremenu “klasičnu glazbu” probijajući pravila i jedne i druge strane, rugajući se akademizmu, a zapravo mu šireći horizonte. Riječ je o iznimno kompleksnom djelu nošenom gudačkim triom koji unatoč skladateljskoj složenosti i ingenioznosti nudi izravnu, nepatvorenu emotivnost, a pritom za potpuni doživljaj ne iziskuje poznavanje kompozicijske teorije. Sample

8. Black Bombaim & Peter Brötzmann - Black Bombaim & Peter Brötzmann [Shhpuma]

Jedan od pionira europskog free jazza, panker u duši Peter Brötzmann povezao se s relativno nepoznatim portugalskim stoner rock bendom i stvorio moćni stroj po uzoru na Last Exit kojemu kao da je cilj rušiti sve pred sobom. Muzika se giba relativno pravocrtno, rokerski, dok Brötzmannu glasni, masni bendov zvuk služi kao sidro i ritam-mašina te mu tako daje prostora za prepoznatljive energične uzlete koji su u ovom formatu gotovo konstanta. Duh bunta u Brötzu ponovno je živ, direktan i lako opipljiv. Sample

7. Susana Santos Silva, Lotte Anker, Sten Sandell, Torbjörn Zetterberg, John Fält - Life and Other Transient Storms [Clean Feed Records]

Portugalska trubačica Susana Santos Silva već godinama stvara predivnu glazbu na harmoničnom raskoraku između free jazza, (elektro)akustične improvizacije i analogne ambijentale, ali “Life and Other Transient Storms” djeluje kao prvo izdanje na kojem su se svi ti elementi međusobno poklopili. Uz pomoć glazbenika koji instinktivno razumiju njen kompozicijski zanimljivi, ali ponajprije duhovno moćni stil, gotovo nenamjerno stvorila je album kozmičke spiritualne dubine. Pristup njena konvencionalno nekonvencionalnog kvinteta je poletno optimističan, gotovo eksplozivan, no u sebi skriva introvertirani, zaokupljeni muzički duh. Glazba u kojoj se lako izgubiti. Sample

6. Joëlle Léandre - A Woman’s Work... [Not Two Records]

Izdanje koje sadrži 8 CD-ova posvećenih ne samo jednom od najkreativnijih i najpropulzivnijih umova, već i karizmatičnoj ikoni, ekvivalentu Rosie the Riveter, u kontekstu slobodne improvizacije i free jazza. “A Woman’s Work” je impresivna kolekcija koja demonstrira sve aspekte Léandrina jedinstvena glasa, bilo kroz solo ekshibicije, bilo kroz kontraste s nizom vrhunskih glazbenika (Fred Frith, Irene Schweizer, Mat Maneri). Sample

5. Oren Ambarchi - Hubris [Editions Mego]

Ambarchi se okružio zvijezdama eksperimentalne elektronike i tvrde slobodne improvizacije (Jim O'Rourke, Mark Fell, Arto Lindsay, Keith Fullerton Whitman, Ricardo Villalobos), pa se napokon u potpunosti otisnuo u vode mračne elektroničke glazbe s korijenima u dekonstrukciji diska i new wavea. Rezultat je predivan komad glazbe, minimalistično-propulzivnog unutarnjeg ritma i okupan droneovima, gitarskim feedbackom te slojevima elektroničkih efekata s nevjerojatnim osjećajem zvučne i stilske širine. Nečuvena glazba. Sample

4. Roswell Rudd/Jamie Saft/Trevor Dunn/Balasz Pandi - Strength & Power [RareNoiseRecords]

U potpunosti improvizirani, ad hoc stvoreni album koji usprkos takvom postanku djeluje iznimno koherentno i smisleno. Četvero iznimnih glazbenika transponira i transportira duh dixielanda i drugih povijesnih formi jazza u sadašnjost, preobličujući njihovu angažiranost za potrebe trenutne Situacije. Glazba nošena misterioznom, vragolastom žustrinom! Sample

3. Rodrigo Amado Motion Trio - Desire & Freedom [Not Two Records]

S Rodrigom Amadom na tenor saksofonu, Miguelom Mirom na čelu i Gabrielom Ferrandinijem na bubnjevima, nova epizoda Motion Trija donosi tri dugačka, omamljujuća komada koja teku i njišu se iz gromkih, ljeskutavih segmenata u sramežljive, tihe dijaloge. Pritom uvijek zadržavaju određenu pjevnu liričnost koja, kao što naslov odaje, nosi tematiku slobode i čežnje. Nadahnut okultističko-filozofskim radom Jacka Parsonsa, dobili smo jedan od najboljih trio-albuma godine! Sample

2. Wadada Leo Smith - America's National Parks [Cuneiform Records] + Vijay Iyer / Wadada Leo Smith - A Cosmic Rhythm With Each Stroke [ECM Records]

Wadada Leo Smith jednostavno ne posustaje. Neosporno je da proteklih godina svjedočimo njegovu vrhuncu, pa nam je tako i u 2016. predstavio dva odlična albuma.

Prvo njegovo izdanje sastoji se od tihih, subverzivnih i muzički zakučastih, no prijemčivih dueta s Vijayom Iyerom (svojevrsnim učenikom Amirija Barake!) na kojem su oba glazbenika podređena zajedničkoj fuziji, pa zvuče neobično lišeni vlastitih dominantnih obilježja. Riječ je o meditativnoj i snažnoj glazbi, okrenutoj čovjeku povrh svega.

Druga ploča sadrži novi maestralni, grandiozni pothvat njegova Zlatnog kvinteta (Anthony Davis na klaviru, Ashley Walters na čelu, John Lindberg na kontrabasu, Pheeroan akLaff na bubnjevima). Na njemu Smith istražuje bogatstva američkih prirodnih i kulturnih resursa te promatra dinamiku i sukobe između njih i suvremenog kapitalističkog društva. Zbog izraženoga aktivizma, politički nabijenoga glasa i generalnoga značaja, “America’s National Parks” je ujedno free jazz album koji je dobio najviše pozornosti u mainstreamu. U ovom slučaju, zasluženo. Sample

1. Anna Högberg Attack - Anna Högberg Attack [Omlott]

Zvuk i bijes. Neopisiva energija. Bolno fizička manifestacija implicitnog feminizma. Poruke koje je Jenny Hval uokvirila albumom “Blood Bitch”, Anna Högberg prenijela je u nijemi svijet jazza. Högbergine kompozicije su individualizirane, prilagođene pojedinačnim glasovima njena sastava i predlažu svježi i beskompromisni pogled na moderni i free jazz. Sama njena svirka često kreće iz introspektivnih, mirnih registara pa eksplodira u vatrene, nemirne solaže, bogate melodijskom inventivnošću dok ostatak njena benda stvara opipljivije strukture, strpljivo i metodički. Sample