90. Odd Nosdam - Music For Raising (BARO)

Konszistentan, precizan i definiran signature sound su u slučaju Odd Nosdama nužan i dovoljan uvijet da sve što napravi dospije na nečiju listu. Pot listinu prvo. Psihodelični, ambijentalni post-hop u uvijek-inspiriranom tvorčevom ruhu. (Davor)

89. Blood Orange - Freetown Sound (Domino)

Kako na našem jeziku već postoji savršena recenzija ovog albuma moj jedini zadatak biti će usmjeriti vas prema tom tekstu. Spojlati ću samo zaključak kako bi vas natjerao da pročitate kratki tekst i konačno poslušate album. Karlo Rafaneli je na samom kraju svoje recenzije za treći album Deva Hynesa u Blood Orange inkarnaciji napisao da "…predstavlja svojevrsno ljubavno pismo ljudskom rodu." Čak i uz sva gostovanja (Debbie Harry, Nelly Furtado, Empress Of, Carly Rae Jepsen…) i promišljeni koncept razvučen kroz čak 17 pjesama, "Freetown Sound" je prvenstveno osoban album koji lako možete provući kroz vlastito životno iskustvo, bez obzira na konkretan kontekst njegovih političkih poruka. "My album is for everyone told they're not BLACK enough, too BLACK, too QUEER, not QUEER the right way, the under appreciated, it's a CLAPBACK." (Dražen)

88. Courtney Marie Andrews – Honest Life (Mama Bird)

Da svi skupa nismo patetični luzeri koji ovako barem jednom godišnje pokušavamo ograničiti i u umjetne vremenske okvire strpati vječnost i širinu i beskrajnost nečega toliko sveobuhvatnog kao što je emotivna muzika, o mojoj ljubavi prema albumu „Honest Life“ ne biste čitali upravo ovog trenutka. Vjerojatnije je da ne biste čitali uopće, jer nisam siguran hoću li ikad uspjeti u potpunosti pojmiti kako me je i čime to niotkuda iznenadio, obradovao i ražalostio, baš kao jedna nedavna poruka s prijedlogom koji sam možda morao i odbiti ili jedan slatko debilan i samostojan emoji krumpira. Ali sigurnije je da biste čitali u objavama s nešto više plasiranim albumima ove pomalo nepotrebne ljestvice potpuno umrlog sajta. Koji će, bude li ikad i ikako uskrsnuo, to učiniti samo zbog snage i ljepote muzike, baš kako su mene i prečesto reanimirali mnogi mi od najdražih albuma uopće, a pogotovo posljednjeg razdoblja. Iako se dosad kretala u krugovima koje relativno pozorno pratim, za divnu kantautoricu Courtney Marie Andrews iz omiljenog mi Phoenixa nisam čuo sve do tihe, pristojne i nenametljive eksplozije ove ploče, koja joj je već šesta, samo što nepotrebnu zavrzlamu stvara autoričina odluka da se prve tri odrekne i izbriše ih. Nisam, međutim, uvjeren da ću se na etapu otkrivanja ranijih radova otpustiti toliko skoro, jer „Honest Life“ svoju neposrednost slomljenog srca koje odlučno zarasta u više odraslu i više romantičnu verziju sebe pjeva i svira i miluje i grije golemom emotivno-misaonom prtljagom koja mi se neće prestati otkrivati još dugo. Najdulje. Jer, naravno da želim iskren život, bez ikakvih pretvaranja, ali problem je što to znači da će vidljive i prisutne biti i sve moje mane i manjkavosti, na što možda još uvijek nisam spreman, pa ću utjehu i odluku nalaziti na ovoj ploči. Kakvu i koliko lijepu nemaju možda ni Tift Merritt i Indigo Girls niti sve country-folk kraljice sedamdesetih, osim boemke Joni i kućanice Carole, a koja u svojoj najboljoj i najtužnijoj pjesmi 'Table For One' pije i pokušava zaboraviti u istome baru u kojem je Ryan Adams svojedobno očajnički plesao sa ženama. Da, vidjeli smo kako je sve to završilo, što nas zapravo i nije smjelo iznenaditi, jer i sama Courtney lipo kaže da sometimes good people draw troublesome things. Onda sam valjda barem dobar. (Gogo)

87. Amber Arcades – Fading Lines (Heavenly)

Amber Arcades su zasukali rukave i do ramena zavukli svoje ruke u kotao inspiracije s etiketom retro dream pop, pokušavajući naći nešto što će dati specifičan okus njihovom džemu. Oni su apsolutno dužni tekućem retro-afirmativnom povijesnom trenutku (da ne kažem trendu) koji je slijedom dužan ranijim vremenima, s razlikom da usprkos svemu već viđenom, odslušanim u prošlosti, njihove interpretacije ne ostavljaju dojam recikliranog. Isto se može reći i za primjerice Courtney Barnett ili Angel Olsen. Sve je to žanrovski neeksperimentalno, ali je i sukus svega dobrog u pop glazbi. Dobra pjesma je zauvijek dobra pjesma, a Fading Lines ih ima za napuniti smočnicu za dugu, slatku zimu, a zatim i proljeće, ljeto... (Leo)

86. Hot 8 Brass Band - Can't Nobody Get Down EP (Tru Thoughts)

Kako ova ekipa nije dobila kickstarter lovu za svoj dokumentarni film? A Ovo jest. (Željko)

85. BADBADNOTGOOD – IV (Innovatice Leisure/Arts & Crafts)

Četverac (otkako im se definitivno pridružio saksofonist Leland Whitty) iz Toronta BBNG započeo je sviranjem jazz reinterpretacija hip-hop stvari Odd Futura, Tribe Called Questa i Waka Flocka Flamea, od samih početaka stavljajući naglasak na improvizaciju i istraživanje poveznica između hip-hop, jazza i funka, tražeći preklapanja u njihovim estetikama, njihove ritmičke i instrumentalne sličnosti i načine na koji se svaki od tih žanrova inspirira u ostalima. Na ovom četvrtkom studijskom albumu, već je iz uvodnih taktova prve pjesme očito da su svojim istraživanjem odlučili obuhvatiti i ponešto elektronike, i to one mekane i lelujave koja podsjeća na topli zvuk sintića i tropske krajeve. Od četiri gostovanja na albumu, nekima će najupečatljivije biti ono Colina Stetsona s bariton saksofonom na „Confessions Pt.4“ koji si ovdje ne daje oduška ni približno koliko bi mogao, već pripitomljuje svoje umijeće taman toliko da se ovaj instrumental skladno uklapa u cjelinu albuma. Drugi će doći na svoje s gostovanjem Samuela Herringa iz Future Islandsa na „Time Moves Slowly“, gorko-slatkoj baladi o odustajanju od ljubavi na kojoj Herringov hrapavi glas još bolnije grebe po glatkoj r'n'b podlozi. Kaytranada i BBNG su ove godine čejnđali gostovanja pa se tako oni pojavljuju na njegovom albumu 99.9% s minimalističkim elektroničkim instrumentalom „Weight Off“, a Louis Kevin Celestin surađuje na „Lavender“ na ovom albumu, u prvi plan stavljajući sintove, tropicanu i bas debel kao šlauf za plivanje i drhturav kao zeleni žele. Album zatvara vrlo klasična, decentna i elegantna jazz stvar „Cashmere“, vraćajući ih na početak putovanja, iako je sasvim jasno da su BADBADNOTGOOD napravili tek mali izlet u novo područje i da su prostranstva koja bi tek mogli prevaljivati i označavati svojim zastavicama nepregledno velika. (Andrea)

84. Roger Silverberg – Old Dog (Silversongs)

Jedan od najdirljivijih podataka iz biografije Rogera Silverberga jest da inače svira u jednom od „najboljih cover bendova s Long Islanda“. Prijezir koji svatko tko iole ozbiljnije voli muziku osjeća prema cover bendovima sasvim je jasan i gotovo se podrazumijeva, ali upravo tu leži dirljivost: svirati u cover bendu može ili onaj koga za glazbu baš briga i doživljava je tek kao (dodatni) izvor prihoda ili pak onaj tko je voli više nego što ćemo mi obični smrtnici ikada moći pa je taj naš snobovski prijezir odavno nadišao, odbacio ga poput zmijske košuljice i pronašao način da većinu svojeg vremena ispuni glazbom, na bilo koji način.

Još je dirljivije kada spoznate da je taj stari Silverberg tu oduvijek, ali nije imao ambicije, želje ili sreže istaknuti se i iskočiti u prvi plan. Ili barem, drugi, peti, osamnaesti, svejedno. Uvijek je svirao, nikada za njega nitko nije čuo, on je uistinu „stari pas“, ali ne nariče nad svojom sudbinom nimalo, svejedno mu je, on svira i pjeva i beskrajno uživa u tome. I zaista, te njegove pjesme koje su i rock i pop i folk tako su prirodne, tako tečne i tako, jebiga, „normalne“ da bi se čovjeku moglo učiniti da na svijetu postoji more takve glazbe. No, nema je, u tome i jest stvar.

Sjajan, divan, iskren i topao album koji zvuči svevremenski i drevno; album koji je mogao biti snimljen u bilo kojoj dekadi od šezdesetih naovamo i uvijek bi bio jednako dobar, ali bi uvijek prošao jednako neprimijećeno. Srećom, kod njega ne postoje aspiracije za nešto veće, ovo nije glazba za kojom će uzdisati mase. Ovo je glazba koja može nešto značiti jednoj osobi, koja se kadra vješto upetljati u nečiji osobni svemir i nježno ga oplemeniti svojom nenametljivom prisutnošću, glazba koja bi, da povučemo analogiju s ljudima, na jedan-na-jedan kavama bila potpuni neodoljivi šarmer, ali bi na tulumu bila posve suvišna, stajala bi izgubljeno u kutu i natezala iz svoje boce, čaše ili čega već. Zato joj treba dati šansu, pustiti starog macana da zapjeva i objasni vam ponešto o tome zašto uvijek pjeva tuđu ljubavnu pjesmu. Ako vas tu ne dobije, slobodno krenite dalje. Tako je bolje za sve. (Andrija)

83. Kevin Morby – Singing Saw (Dead Oceans)

Što imaju zajedničko Buddy Holly, Joe Ely, Mac Davis, Butch Hanckok, Terry Allen i Kevin Morby? Svi dolaze iz Lubbocka, Texas. Morby je ove godine svojim trećim albumom zaslužno skrenuo pažnju šire javnosti i ktitike na sebe izvrsnim melodijama i pjesmama koje otkrivaju hrabru stranu Morbyjeva autorstva bilo da se radi o intimnijim ili posve banalnim stihovima te maštovitim i razigranim orkestracijama. Singing Saw je album koji slušate od početka do kraja bez pauze te svakim slušanjem otkrivate sve zanimljiviji spektar tehnikolor detalja. (Vlado)

82. Diarrhea Planet – Turn To Gold (Infinity Cat)

"Turn To Gold" je ono što ste ostavili u 20ima. Kad su noći bile duge, prijatelji spavali na kauču, a muzika glasna. A Diarrhea Planet je sažetak svega što me inicijalno privuklo glazbi: zabava, prijateljstvo, glupiranje, srčanost i osjećaj vječnosti. U samo nekoliko godina ovaj riffom opsjednuti comic-relief sastav je uspio popu učiniti ono što su Butthole Surfersi učinili za noise, ili Anal Cunt za klape. Starija populacija možda neće biti skloni njihovom priprostom rock nestašluku, ali ako si star sam si si kriv. U ovom slučaju DP možete kriviti jedino za odličan provod preslikan u dojmljiv i zabavan četverogitarski zvukovni asamblaž. I za jedan od najboljih albuma, vrlo proljevne, 2016. (Leo)

81. Xabier Diaz e Adufeiras de Salitre – The Tambourine Man (Musicas de Salitre)

Ima nešto magično u galicijskoj tradicijskoj glazbi. Poslušajte bilo kojeg od tamošnjih glazbenika koji svoj stil zasnivaju na tradiciji i vrlo brzo ćete postati 'omađijani'. Ako, pak, do sada niste imali priliku čuti nešto slično, savršena vam je prilika da krenete s „The Tambourine Man“. Minimalistička glazbena podloga (udaraljke, hurdy-gurdy, harmonika, violina) u kombinaciji s Díazovim sjetnim glasom i prelijepim vokalima Adufeiras de Salitre iz pjesme u pjesmu vas uvode u taj čudesni svijet galicijske glazbe. „The Tambourine Man“ je jedan od onih albuma koji se tiho ušuljaju u vaš svijet, a onda iz njega nikako ne žele izaći. Teško je odvojiti se od ovako dobrih pjesama. (Emir)