80. Justin Wells – Dawn In The Distance (August Music)

Justin Wells je još jedan dokaz o tome koliko su ekonomija i muzika povezane. Do prošle godine, kao lider „southern rock“ grupe Fifth on the Floor, potucao se od nemila do nedraga po beskrajnim prostranstvima od rodnog Kentuckyja do Texasa i nazad, bez ikakve nade da će ikad izaći iz tog začaranog kruga sviranja pred polupraznim drumskim krčmama za obrok, piće i mizerne honorare. Potencijala je bilo, bar što se kvaliteta pesama tiče, ali se, što se svirki tiče, ušlo u manirizam tog južnjačkog rocka pa ih je postalo sve teže razlikovati u moru sličnih. E, u tom trenutku (govorimo o vremenu od pre otprilike godinu dana) su se u priču uključili surovi ekonomski zakoni. Svirki je bilo sve manje i bile su sve slabije plaćene pa je našeg sirotog Justina počeo da napušta jedan po jedan član benda. Mic po mic, ostao je sam. Šta će, kud će, nego da radi ono što jedino zna. Da svira i peva. Otišao je u južnjačkom rocku napribližniji žanr  - country. Jer južnjački rock nikako ne može da izvodi jedan čovek, za to je potreban kompletan bend sa najmanje dve solo gitare,  a country može bez ikakvih problema. Ali, naravno, kao i kod svakog drugog songrajtera, oseća se iz kog muzičkog pravca je došao. „Southern rock“ vajb je sveprisutan na albumu. Posebno u pesmama „The Dogs“ i „The Highway Less Taken“ koje govore o teškom životu „na putu“. Lepa je i „Another Night Lonely“ koja počinje tiho da bi se razvila u aranžmanski veoma bogatu pesmu sa predivnim gitarskim solom. Na kraju, ne čudi što u završnoj „Little Darlins“, čovek koji je rešio da se bavi muzikom kao životnim pozivom kaže: if you need me, you just call me...Nadam se da će i njemu svanuti zora, ma kako to u ovom trenutku izgledalo daleko. Ovaj album je korak u dobrom pravcu. (Srđan)

79. Butch Walker – Stay Gold (Dangerbird)

Na prošlogodišnjem albumu „Afraid Of Ghosts“, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: You don't become a man until you lose your dad, you see. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu „Stay Gold". Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu „Positive Songs For Negative People“ i Brianovu „Painkillers“ (o kojem, spojler!, nešto više sutra), dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su „Stay Gold“ prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi ovogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće. Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao „Born In The U.S.A.“, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u „East Coast Girl“), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u „Stay Gold“), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u „Wilder In The Heart“) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u „Ludlow Expectations“). Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu („Irish Exit“) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom („Mexican Coke“) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: And that's all that I've got to give you now, honey, but I'll give it all tonight! Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u 'Descending', diva Ashley Monroe nakon svoje lanjske „The Blade“ opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna „Can We Just Not Talk About Last Night“ zvuči kao da Fountains Of Wayne sviraju „Tumbling Dice“ ili da Stonesi sviraju „She's Got A Problem“, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz „Record Store“: You can love me like you loved me when you could. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma. (Gogo)

78. Aesop Rock & Homeboy Sandman – Lice Tow: Still Buggin' (Not On Label)

U poplavi glazbe koju je omogućila dostupna i pojednostavljena tehnologija izrade glazbe, tehnika nikada nije bila važnija. U slučaju Aesop Rocka i Homeboy Sandmana ta tehnika je ujedno i smrtno ozbiljna, mudra i autoreferencijalnoironično zabavna. Najbolja kombinacija. Udružene snage dvojice zavidno talentiranih oratora povećat će faktor kula vaše playliste za 88%. Podloge kvalitetom ne zaostaju za izgovorenim stihovima. Izrađene su s metikuloznom ljubavlju prema jazzu, osim „Oatmeal Cookies“ koja je sastavljena od frekvencija koje spljošte Hummere na jen'-DVA.

Drugi EP brbljavog dvojca postavlja prečku za potencijalni zajednički album toliko visoko da vam  je gotovo žao tražiti nešto dalje. Ali, uvijek ostaje ona znatiželja koja ubije mačku. Mogli li ova dva ušljiva mačora izvesti hat trick i objaviti trilogiju izdanja koje će većinu mainstreama staviti u kut? Najvjerojatnije i mogu, ali čemu razbijati glavu s glupostima kada je LICE 2 sasvim dovoljan da vas zasvrbi tamo gdje treba i pravim način. (Leo)

77. Poliça - United Crushers (Mom + Pop Music)

Za razliku od prethodna dva, novi album je mjestimice optimističan kombinirajući uobičajene monologe u kojima se isprepliću samosažaljenje i nesigurnosti s pokojom politički angažiranom temom. Osim ovih posljednjih najveća novost su teme u kojima se Leaneagh (oprezno) prepušta (dugoročnoj) ljubavi, odnosno odgovornostima i crnim rupama koje ona donosi. Zato su pjesme kao "Wedding" koja tematizira brutalnost policije i uvodna "Summer Please" koja počinje sa stihovima Whatchya wanna be when you’re big enough to see it’s all shit… pomalo usamljene kada ih suprotstavimo onima u kojima se autorica demistificira do te mjere da više ne možemo razaznati granicu između samosažaljenja i samokritike, napada panike i opravdanog napada na pasivnog i neiskrenog partnera.

Pomalo mi je jasna strepnja koju Leaneagh opisuje u intervjuu za DIY magazin: I saw this record as my last chance… because who knows what happens next. Obzirom da bi stvari za nju, njezinu obitelj i bend ubuduće trebale biti puno vedrije ispada kao da sama sebi postavlja pitanje – da li će opuštenost, prava ljubav i stabilnost ponuditi još jedan dobar album? Ili će glazba stati? Jer će sve ostalo biti bolje. [cijela recenzija] (Dražen)

76. Islands – Should I Remain Here, at Sea? (Manque Music)

Nema nikakve dvojbe u to da će Nicholasa Thorburna, kreativnog zamašnjaka kanadskog VIS-a Islands, povijest upamtiti kao jednog od najvećih pop genijalaca našeg vremena. Pritom je posve nebitno to što za njega ne znaju mase i što će, jednom kada napusti ovozemaljsku stvarnost, izostati opća histerija po društvenim mrežama jer glazba koju je stvarao, koju stvara i koju će stvarati jednostavno mora biti prepoznata, samo je pitanje trenutka kada će se to dogoditi.

Posljednji album, gitaristički orjentiran "Should I Remain Here, At Sea" dolazi u paru sa zanimljivim, ali manje dobrim, elektroničkim "Taste". Nicholasa očito trese tolika kreativna groznica da mu jedan klasični album nije dovoljan da kaže sve što želi, hoće i treba.

I dobro je da je tako jer je "Sholud I Remain Here, At Sea" briljantan komad pop muzike koji možda ne bi bio toliko sjajan da ne postoji drugi brat blizanac na kojega su mogle biti potrošene one, uvjetno rečeno, slabije ili manje dorađene ideje. Ovo je zato primjer izvanserijskog kombiniranja glazbe i teksta, uzbudljivo (jer je novo, nadahnuto i originalno), ali i nekako toplo poznato (jer ne izdaje pop konvencije, već ih grli i u istom pokretu miluje i propituje).

Svakako jedan od vrhunaca glazbene 2016., jedan od onih uz koji se može jednako dobro pjevati, piti i plakati, a znamo da su ta tri kriterija oduvijek bila ključna za procjenjivanje glazbe. (Andrija)

75. Bone – Stop (Selfreleased)

Drugi album melburnskog post-sludge četverca na kojem se tako grandiozno malo toga događa da je to neodoljivo. Ah... nije me sram. (Davor)

74. Helado Negro – Private Energy (Asthmatic Kitty)

Roberto Carlos Lange, ekvadorsko-američki glazbenik i producent eksperimentalne elektronike, porijeklom s Floride i s trenutnom adresom u New Yorku, između ostalih umjetničkih imena ranije je najpoznatiji bio kao Epstein izdavši četiri albuma minimalističke elektronike i instrumentalnog hip-hopa. Kao Helado Negro, prvi samostalan album, Awe Owe, izdao je 2009., a Private Energy mu je peti dosad. Njegova prozračna lo-fi elektronika s aromom latino soula i disca, u pratnji Langeovog baritona koji stihove govori ili ih pjeva lijeno i vijugavo, odmah će podsjetiti na Dana Bejara na Five Spanish Songs ili ranog Devendru Banharta, tamo negdje oko „Carmensite“. Kao i Juan Wauters, s kojim dijeli ljubav prema slackersko-ljigastom stilu, Lange uglavnom pjeva na španjolskom, iako se na albumu nalazi i nekoliko pjesama na engleskom, a njihovi stihovi, osim o ljubavi, često aludiraju na crnu boju kože, latino ponos i mestizo identitet mladog čovjeka bez zemlje ili između dvije zemlje. (Andrea)

73. Bill Orcutt – Cracked Music (Fake Estates)

Stari ljubimac pot liste Bill Orcutt, albumom Cracked stvara elektronski pandan svojim solo gitarskim uradcima započetim 2009. već legendarnim "A New Way To Pay Old Debts". U želji da stvori elektronsku glazbu "primitivnu i ogoljenu" poput svojeg gitarskog blues nasilja na četiri žice, Orcutt piše besplatni open-source program naziva "Cracked", kako bi omogućio djeci da "novac troše na drogu umjesto na najnovije module". (Davor)

72. Goat – Requiem (Sub Pop)

Ova skupina maskiranih glazbenika iz švedskog gradića Korpilombolo je uistinu autentična u svom izričaju. Ima tu povremenog šaranja po tradicijskim melodijama i ritmovima ne samo iz Švedske, već iz cijelog svijeta, ali ipak sve kreće i završava s psihodeličnim pejzažima. Ponekad to zna baciti na Animal Collective, a prilikom slušanja "Requiema" sam znao pomisliti i na Porno For Pyros, ali u osnovi su uistinu originalni i sjajni. (Emir)

71. Puce Mary – The Spiral (Posh Isolation)

Kako zvuči osobni kraj svijeta? Kulminacija borbi i boli koje zauzimaju cijele naše univerzume, a ostali ih ne primjećuju? Kroz spoj šiljatih bučnih ekstrema, pronađenih zvukova, distorziranih vokala i sintesajzera, ali i kontemplativnih, tihih dijelova koji se ponekad doimaju najglasnijima, danska glazbenica Puce Mary (pravim imenom Frederikke Hoffmeier) stvara klaustrofobične, a opet iznimno ekspanzivne projekcije vlastitih fobija i internalizacije sukoba koje percepira oko sebe. The Spiral je album o modernom društvu i u njemu izgubljenom pojedincu, kao i jedan od vrhunaca noisea, power electronicsa i industriala u 2016. I konceptualno i muzički. (Antonio)