70. Run The Jewels – RTJ III (Selfreleased)

„RTJ III“ je stigao u zadnjim danima 2016., dovoljno rano da ga uvrstimo na listu, ali i dovoljno kasno da bi Lejmo napisao smislenu crticu.

69. Brian Fallon – Painkillers (Island)

Možda nisu nepostojeći, ali muzičari doista svjesni svojih kvaliteta i karakteristika prilično su rijetki, zbog čega promotivne intervjue nema smisla čitati s ciljem dobivanja ikakvoga dubljeg uvida u njihovo autorstvo. Lov na osobne dragulje i demone u njima, s druge strane, itekako je zahvalna disciplina jer često rasvjetljuje ili barem osvjetljuje kolaž čiji se komadići otkidaju i nude kao pjesme. Netom pred objavljivanje egzorcizma „Get Hurt“, posljednjeg albuma najvećih najdražih najljepših najmojih The Gaslight Anthem, Brian Fallon je o pucanju svojega desetogodišnjeg braka za Noisey rekao nešto što nikad neću zaboraviti, jer savršeno objašnjava njegov život, njegove pjesme, moj život te razlog zašto ovo drugo i treće često nimalo ne razlikujem: Sometimes, I don't even know how it happened. I don't even know hot it got like this. All I know is that it did. And I now have to figure out: What do I do now? Odgovor se nalazi na 'Painkillers', utješnom albumu oporavka za koji je napisao neke od svojih najvažnijih pjesama, i koji je jednako tako mogao nositi i ime „Painfillers“, jer barem iz ljubavi i njezinih satelitskih katastrofa znamo da se najbolji protuotrovi proizvode iz otrova. Rokerska dekadencija nikad nije bila dio Brianova životnog repertoara, pa tu nije bilo ni straha ni sumnje, a nužna potreba za odmicanjem od svega, pa i od omiljenog benda, srećom za sobom nije povukla i udaljavanje od muzike. Međutim, svoj prvi samostalni album nije iskoristio za novi početak koliko za ponovno zauzimanje startnih pozicija, čija su oba žanrovska kraka folk-rocka ionako članovi udarničke standardne all-American postave, samo su bez pankerskog benda fino omotana intimom manjih i osobnijih ploča velikih kantautora sedamdesetih godina. Traženje sigurnosti u poslu i hobijima, koncentriranje na sebe i dopuštanje sebi da osjećaš, neforsiranje prebolijevanja, uživanje u svakodnevnim stvarima, zapravo život bez pritiska – terapijski je to arsenal zdravorazumskih fraza koje tvore jedine ispravne moguće savjete, koje osobno prihvaćam sve dok ih ne dobivam od samog sebe, ili osobe koja svojim uplivom dijagnozu dodatno komplicira. „Painkillers“ sam, stoga, doživio i doživljavam kao bibliju, kad se već s onom s velikim početnim slovom nikako ne uspijevam sroditi, i to zato što je Brian od tih fraza i o njima napisao možda i najbolje stihove svoje karijere, uz dobrodošlu i slatku dozu prepoznatljivih reminiscencija na cure koje vole world and whiskey and Rites Of Spring te citiranja Springsteena, Cohena ili Henleyja. No, s obzirom na nikad bogatije melodije i čišće pjevanje, kao i krasnu energiju koja posebno uzdiže središnji potez albuma – „Nobody Wins“, „Rosemary“, „Red Lights“, „Long Drives“ – „Painkillers“ ostavlja dojam ploče koja će mi moći značiti i još više jednom kada mi se ostvari ono o čemu sada ipak tek samo sanjam: I want a life on fire, going mad with desire, I don't wanna survive, I WANT A WONDERFUL LIFE. (Gogo)

68. Big Thief – Masterpiece (Saddle Creek)

Adrianne Lenker, glavna pokretačka i kreativna snaga grupe Big Thief, uvodnom pesmom ovog albuma „Little Arrow“, napravila je lep i signifikantan prelaz iz svoje solo akustičarske poluamaterske karijere u vode indie-rocka tako što je melodiju koju je otpevala prateći sebe na akustičnoj gitari snimila starim reporterskim kasetofonom (ili bar tako zvuči!) da bi nas iz te atmosfere ubacila u veliku indie-rock produkciju pesme indikativnog naslova „Masterpiece“. Time nam je jasno stavila do znanja da je muzika koju čuje u svojoj glavi daleko bogatija od tri akorda na akustičnoj gitari. Njen kristalno čist glas nas, od samog početka, uhvati za ruku i vodi od pesme do pesme kroz različita raspoloženja koja, možda i bolje i preciznije nego njen glas, podcrtava njen muzički i životni partner, gitarista Buck Meek. Ima tu i tamo korišćenja istih ili sličnih obrazaca pri strukturiranju pojedinih pesama, ali, imajući u vidu da je ovo prvi album Big Thiefa, dečje bolesti su svedene na najmanju moguću meru. Zašto mi je na pamet pala još jedna autorka, Maria McKee, dok sam preslušavao ovu ploču, iako njihov način pevanja pa i njihove muzike baš i nemaju mnogo toga zajedničkog? Možda zato što obe imaju, pored vanvremenskog glasa, i želju za stalnim istraživanjem u svojoj muzici. Imaju, u Marijinom slučaju već dokazani, potencijal i za pop i za alternativu. Ali, pustimo Mariju McKee, ona je već odavno uspostavila svoj kult, na Adrianne je da  visoko mesto na mojoj listi, dobijeno na kredit zbog onoga što od nje očekujem, opravda svojim budućim radovima. (Srđan)

67. A Tribe Called Quest - We Got It From Here…Thank You 4 Your Service (Epic)

Unatoč neočekivanoj smrti Phife Dawga, jednog od pokretača cijelog kolektiva, ATCQ su uspjeli, možda ponajviše Q-Tipovom upornošću složiti zahtjevan, važan i jak rap album koji je izdan, iako dugih 18 godina nakon prethodnog "The Love Movement" , u pravom trenutku, inspirativnom intervalu u kojem se, ne samo za crnu zajednicu, odvijaju prijelomni događaji u cijelom svijetu i gdje su poruke o zajedništvu i prijeko potrebnoj ljubavi i međusobnom razumjevanju i toleranciji više nego dobrodošle. One su ključ našeg opstanka. (Vlado)

66. BJ Barham – Rockingham (Selfreleased)

Prije četiri godine, BJ Barham je zajedno sa svojim bendom American Aquarium odlučio zaigrati na sve ili ništa, uloživši sav svoj dotadašnji i budući privatni i muzički život na – predivan, sjajan i još uvijek teško izdrživ – album „Burn. Flicker. Die.“. I kako se to valjda zgodi tek jednom u milijun slučajeva, zvijezde su se smilovale bendu koji je nakon gomile vremena ne baš potpuno promašenog, ali relativno nebitnog potucanja muzičkom Amerikom napokon uspio pjesmama, zvukom, ugođajem i tonom opravdati ne samo svoje postojanje nego i sve svoje pogreške i sva kriva skretanja. Pretjerali bismo tvrdnjama o kušanju slave, ali radničkom je bendu na pameti ipak prije bila postojana stabilnost kakva izbjegava gomilanje gubitaka, a nešto će se siće uspjeti pretvoriti u nekakav komadićak osobnog raja. U kojem su stvari izgleda pošle po slušateljskom zlu, iako je očito kako najveći dio fanovskog brontulanja dopire iz zavisti onih, uključujući tu i mene, koji simpatičnog propalicu i pjesnika odjebavanja odgovornosti BJ-a nisu slijedili na stazama ispravljanja kursa. Prvo se zaljubio, pa zaručio, pa oženio za prekrasnu crvenokosu tetoviranu djevojku, kao utjelovljenu iz pjesama koje je prije pisao o propuštanju prilika. Onda su njegovi American Aquarium snimili „Wolves“, album koji je bio dosta dobar, ali koji je prečesto davao naslutiti kako mu noći odsad prolaze u dnevnom boravku, a ne kafiću, te da u krevetu počinju, a ne završavaju bude li sreće. Ili nesreće. Naposljetku je najavio solo album, čiji je popis od samo osam pjesama signalizirao autorski ne baš prijeko potreban izlaz, samo što se svaki strah o gašenju benda ubrzo negirao najavama daljnjeg rada, a i ovogodišnjim živim albumom „Live At Terminal West“. A kada se po netu počela šetati živa verzija pjesme „Madeline“, koja je zapravo kopija povijesne „Outfit“ Drive-By Truckersa, samo što otac u njoj savjetuje kćer, a ne sina, činilo se i kao da više nema istinski svojih ideja. Iako će zbog „Burn. Flicker. Die.“ dovijeka imati moje uho, u njega je naprosto bilo i prelako posumnjati. Samo što su se u tu jednadžbu odbile uklopiti pjesme napisane za „Rockingham“, starinski storytellerski album gotovo bez ikakvih električnih gitara i energičnih bubnjeva, kojim je BJ kronikama pospanoga južnjačkog grada pokušao osmisliti i kreirati svoj život s pobjedničke strane tridesete godine. Ugodne su, lipo teku, lako se slušaju, s pregršt liričkih detalja koje zaustave mozak ili srce ili oboje, pa čak i ako smo neke varijante nekih od njih čuli i ranije. Pa, kvragu, čak je i ta „Madeline“ zapravo prekrasna i dirljiva – Go out and find a boy that doesn't gamble with emotions and looks at you the way your mother looks at me… Never be ashamed of the fact that you are Southern, those long vowels, oh THEY'RE A BEAUTIFUL THING! – a njezina inferiornost spomenutoj „Outfit“ ima smisla iz barem 3 razloga: „Outfit“ je najbolja pjesma svih vremena, nije sramota biti ipak slabiji autor od Jasona Isbella, a i logično je da se otac malo smota razgovarajući s kćerkicom, tako smo jednostavno odgojeni mi na Jugu. „Rockingham“ neće ozbiljnije poremetiti niti BJ-ev autorski kanon, a kamoli kantautorsku scenu uopće, ali ja ga bez i najsitnijeg naguravanja mogu zamisliti kako obogaćuje puno važniji kontekst lijenih subotnjih popodneva ljubavnog para dvoje pomalo okrznutih fanova American Aquarium i americane uopće, melankoličnih 30-somethinga koji su se nekako pronašli i prepoznali unatoč svim, a posebno svojim vlastitim pizdarijama. To što poznajem (i obožavam) dva para koji zadovoljavaju barem dio skiciranih uvjeta zapravo me skroz izluđuje, jer je treći onda naprosto nemoguć u takvim statističkim uvjetima. Ali nadu mi nitko ne može oduzeti: Thirty-nine years, you've been putting up with me, your folks said we'd never see our first anniversary. Do you remember that first week? You burned that pecan pie, and I ate the whole damn thing, I couldn't stand to see you cry. Ona postoji. (Gogo)

65. Damien Jurado – Visions Of Us On The Land (Secretly Canadian)

Kad su Damien Jurado i Richard Swift započeli suradnju albumom Saint Bartlett, nije djelovalo kao na umu imaju stvaranje novih žanrova i svjetsku dominaciju. To im vjerojatno ni sada nije želja jer se iz videa o snimanju albuma vidi da se predobro zabavljaju i igraju da bi se time opterećivali, ali šest godina kasnije stvorili su kvatrologiju koji ne zvuče kao ništa drugo, niti itko zvuči kao Damien Jurado. Tu veliku ulogu igra Juradov vokal, kremast, ali tanjušan, koji se često gubi u pjesama kroz koje se provlači, nekako plošan i piskutav, ali opet pod njegovom potpunom kontrolom.

Najupečatljivije u ovoj nisci od četiri albuma je sve veći odmak od Juradovog ranijeg akustičnog folka, i širenje granica prostora koji njegova glazba obuhvaća. Pišući o „Brothers And Sisters Of The Eternal Son“ činilo mi se da je stvaranjem osjećaja četverodimenzionalnosti, glazbom koja obuhvaća nepregledna sonična prostranstva, ali istovremeno daje i osjećaj drevnosti i budućnosti, dosegnut maksimum. No taj je album, barem tematikom, još uvijek bio usidren na Zemlji, makar u kakvoj post-utopijskoj zajednici. U maniri znanstvene fantastike, Jurado i Swift sada su se otisnuli još dalje i teško je reći kamo su stigli; aluzije na utopiju, gubitak, rastanak, ljubav, spas izmjenjuju se u apstraktnim i asocijativnim nizovima, no svejedno stvaraju vrlo upečatljive i snažne dojmove. Uz akustičnu i električnu gitaru, i dalje su prisutni shereke, conge, čak i zvuk čembala i saksofona, na neobičan način spajajući folk s latino i afričkim motivima, a zvučni se prostor i dalje nadimlje i rasteže. Tko zna kako će izgledati taj udaljeni planet koji bi Jurado i Swift mogli istraživati u petom nastavku ove svemirske sage o usamljenom putniku. (Andrea)

64. Oren Ambarchi – Hubris (Editions Mego)

Ambarchi se okružio zvijezdama eksperimentalne elektronike i tvrde slobodne improvizacije (Jim O'Rourke, Mark Fell, Arto Lindsay, Keith Fullerton Whitman, Ricardo Villalobos), pa se napokon u potpunosti otisnuo u vode mračne elektroničke glazbe s korijenima u dekonstrukciji diska i new wavea. Rezultat je predivan komad glazbe, minimalistično-propulzivnog unutarnjeg ritma i okupan droneovima, gitarskim feedbackom te slojevima elektroničkih efekata s nevjerojatnim osjećajem zvučne i stilske širine. (Antonio)

63. Sevdah Takht Damira Imamovića – Dvojka (Glitterbeat)

"Dvojka" je potpuno zaokružen album i prilično različit od prvog albuma Sevdah Takhta. Tada se bilo jasno čulo kako je taj nastajao kroz jam sessione u kojima su se Damir, Ivan i Nenad bavili raslojavanjem i ponovnim sastavljanjem nekih tradicijskih mjesta u glazbi. Ovdje je ipak sve puno drukčije. Vidi se kako je bend 'narastao' te se, kako sam već istaknuo, upotpunio zvukom violine koja je praktično bila potrebna da bi sve potpuno sjelo na svoje mjesto. Pjesme su dobro odabrane, lijepo posložene, pretaču se jedna u drugu, a ovih 40-ak minuta jako brzo prođu.

Sevdah Takht Damira Imamovića je dobio priliku kakvu dobiva rijetko tko s ovih prostora i u potpunosti ju je iskoristio. Već su počele pljuštati pohvale s raznih svjetskih adresa, a bit će zadovoljstvo pratiti ih, barem virtualno, u njihovom pohodu prema vrhu world music produkcije. Ovakav bezgrešan album ništa drugo nije ni zaslužio. [cijela recenzija] (Emir)

62. Underworld - Barbara, Barbara We Face A Shining Future (Universal)

U ovom trenutku Mark E. Smith sjedi u pubu između dvije runde lagera i prigovara kako ga opet netko krade. Neka. (Željko)

61. Haken - Affinity (Inside Out Music)

Na četvrtom albumu britanski progressive metal bend Haken ne samo da odaje počast prog zvuku osamdesetih, već uz savršeno reproduciranje originalnih trikova i atmosfere uspijeva unijeti novu energiju koja inspirira i daje priliku da se nostalgija prebaci u stvarni kontekst sadašnjice. Pa čak i ako se pjesma zove "1985" i ako zvuči kao da je "Owner Of A Lonely Heart" od Yes pregažena izvedbom Dream Theatera iz vremena drugog albuma "Images and Words" i Fates Warninga s prijelaza iz osamdesetih u devedesete (albumi "Perfect Symmetry" i "Parallels"). Kako bi se ipak izbjegla implozija patosa sa spomenutih albuma, Haken su se pobrinuli da već u drugoj pjesmi imate osjećaj da slušate alternativnu špicu legendarne eighties serije MacGyver. (Dražen)