60. Repetitor – Gde ćeš (Moonlee)

Raspravljati o tome zašto su Ana-Marija, Milena i Boris najpopularniji 'indie' bend s ovih prostora je potpuno bespredmetno. Treći album, „Gde ćeš“, samo nastavlja tamo gdje je Repetitor stao s ranijim izdanjima, a ovaj materijal je odlično ulovio energiju koju ispoljavaju na svojim koncertima. Beskompromisnost, kako glazbena, tako i ona pomalo prikrivena tekstualna, obilježava ovaj materijal kojim se Repetitor dodatno potvrdio i napravio dodatan korak prema sve većim koncertnim prostorima. (Emir)

59. PUP – The Dream Is Over (SideOneDummy)

Kanađani PUP zaslužni su za najdivniji ovogodišnji punk rock album - sposoban da istovremeno dirne do suza u svojoj gorkoj iskrenosti i natjera na skakanje u nekakvoj blesavoj, histerično-furioznoj životnoj radosti. Tijekom pola sata ironično himničnih, a ustvari samoranjavajućih stvari prolazimo kroz sve one drage životne ožiljke koji se obnavljaju iz dana u dan, bez mogućnosti da zapravo zacijele. Bol je tu, ali bez nje ne mogu. Bez nje ne znaju. PUP, a posebno frontmen Stefan Babcock, svjesni su dna na kojem se nalaze, s njega se ne znaju uzdignuti, ali ne preostaje im drugo nego se s dnom i životom, kakav god da on bio, nositi. Snove možda neće ostvariti, ali od njih ne mogu ni odustati. "The Dream Is Over" tako postaje esencijom postojanja ovog i svakog sličnog benda. (Antonio)

58. Weyes Blood – Front Row Seat to Earth (Mexican Summer)

Slušajući pesme Natalie Mering pomislih da je rasla u dobrostojećoj građanskoj porodici, uz lepu književnost i časove baleta i klavira. Da je prosvirala je u ranoj mladosti Czeryjeve etide, ali ne kao junakinja Henry Millerovog romana Jarčeva obratnica (Tropic of Capricorn) već skroz štreberski, i da je pročitala knjige koje je trebalo da pročita (po jednoj od njih, Flannery O’Connorinoj Wise Blood, je uzela sebi umetničko ime). Kada sam pročitao njenu biografiju, videh da to što sam pomislio uopšte nije tačno. Rasla je u konzervativnoj hrišćanskoj porodici uz oca, bivšeg rock muzičara, i majku, songrajterku, koji su se u jednom trenutku odrekli svojih karijera da bi živeli u skladu sa svojim verskim uverenjima. Interesantno je da se i ova, prava biografija, sasvim lepo uklapa u njenu muziku. Pridevi koji bi je najbolje opisali su: spiritualna, uzvišena, vanvremenska. I nekako uzdržana. Sa suspregnutim osećanjima. Hladna. Mirna. Daleka. Presavršena. (Srđan)

57. Sumerlands – Sumerlands (Relapse)

Spominju se rani Fates Warning, rani Queensrÿche i Ozzy Osbourne s početka osamdesetih. Suzdržite nostalgiju, zaboravite metal djetinjstvo i guglajte čovika iz sadašnjosti: Arthur Rizk. Ne budite površni. Guštajte sada, a ne kroz iskrivljenu reminiscenciju. (Dražen)

56. Lush – Blind Spot EP (Edamame)

Labuđi pjev jednog sjajnog benda smješten u 15 minuta. Tako je najlakše opisati ovaj EP jednog od najdražih mi bendova svih vremena. Lush je odlučio zajahati na valo reuniona shoegaze bendova, ali to djevojke i mladići nisu htjeli napraviti bez novog materijala. „Blind Spot“ je objavljen prije početka nove turneje, a ove četiri pjesme daju sjajan presjek svega onog što su Lush radili u prvoj polovici devedesetih – ima tu sjetnih, ali i veselih trenutaka, sve je savršeno odsvirano, a taj čarobni glas Miki Berenyi jednostavno osvaja. Turneja je odrađena, EP je odsviran, albuma neće biti jer je sa zadnjim koncertom završio i reunion. (Emir)

55. Warpaint – Heads Up (Rough Trade)

Na drugom albumu iz 2014. činilo se da djevojke iz Warpainta žele svoj dream pop prilagoditi široj publici, ali nakon što bi otišli dalje od pjesama kao što su "Love Is to Die" i "Keep It Healthy" ubrzo biste se ponovo našli u intimnoj atmosferi njihovog prostora za vježbanje. Najavni single za novi album "Heads Up" je dosad najeksplicitniji pokušaj približavanju popu i ujedno najdrastičniji odmak od prepoznatljivog zvuka s ostatka albuma. Uz sve moguće hip-hop, trip-hop i R&B reference s "Heads Up" se vraćaju na sam početak puta, na zvuk koji su patentirale još na prvom EP izdanju. Srećom, stvari još uvijek najbolje funkcioniraju kada Theresa Wayman, Emily Kokal, Jenny Lee Lindberg i Stella Mozgawa neopterećeno jammaju, stvarajući pjesme kao "Above Control" i "Don't Let Go", one koje bi zatvorenih očiju mogle svirati satima. (Dražen)

54. Swans – The Glowing Man (Young God/Mute)

Swans su objavili svoj posljednji album (?), odradili još jednu turneju u kojoj smo ih (naravno) vidjeli u Hrvatskoj, a sve to nije bilo dovoljno Davoru da do deadlinea, pa i nakon isteka istog, napiše suvislu crticu za „The Glowing Man“.

53. Beach Slang – A Loud Bash of Teenage Feelings (Big Scary)

Teško je na današnjoj glazbenoj sceni pronaći nekoga tko je toliko nepokolebljiv u ostvarivanju svojeg cilja, netko tko sadrži toliko rock 'n' roll integriteta kao James Alex, frontman Beach Slanga. Za svakog tko ga je vidio na bini bar jednom u životu ili imao priliku izmijeniti nekoliko riječi s njim znaju o čemu govorim. Ostali koji nisu, imat ćete priliku uskoro. Kao što i sam naslov albuma govori, glazba Beach Slanga je reinkarnacija, utjelovljenje svih naših promašenih života, neostvarenih želja i propuštenih prilika, patnja za djevojkom iz drugog razreda, izdaja najboljeg prijatelja, manjak samopouzdanja nadomješteno najalbumima života, bivanje drugačijim. Tinejdžerske osjećaje koje intenzivno proživljavamo i emitiramo glasno poput udaraca zahvaljujem našem zajedničkom "prijatelju" koji je imao hrabrosti istupiti prvi i povesti nas kroz džunglu, koja se zove život, bez imalo dvojbe i straha. (Vlado)

52. Wilco – Schmilco (dBpm)

Kontradiktornost zajebantskog naslova u odnosu na vrlo ozbiljan i intiman sadržaj albuma se autoreflektira i u tematici Tweedyjevih tekstova, praćenim vrlo kontroliranim melodijama i čvrstom, mada umirujućom, strukturom. Rezultat je vrlo uspješan i jedan od zrelijih albuma grupe koja se više ničeg ne boji, raskrstila je s vremenima kad su sebe preozbiljno shvaćali niti se više želi zamarati time. I zbog toga je Schmilco. To je bend koji nakon 22 godine postojanja i dalje razvaljuje tamo gdje se najviše računa, a to je na sceni, pred publikom i fanovima. (Vlado)

51. Nap Eyes – Thought Rock Fish Scale (Paradise Of Banchelors/You've Changed)

E, da, lako je sada pametovati, ali da smo u srednjoj školi ili, hajde, barem za vrijeme studentskih dana manje pili, pušili ovo i ono, prodavali zjake i neumorno činili radno vrijeme ugostiteljskih objekata rastezljivom kategorijom, možda smo i mogli naučiti nešto svirati, možda smo i mogli ostvariti san da prestanemo biti tek konzumenti glazbe već da nešto pokušamo i sami, da konačno skupimo taj bend o kojemu pričamo kad nam ponestane tema; o kojemu sanjamo kada se usudimo.

Da smo, eto, imali više discipline ili tek sreće, a tko bi sad znao što je ustvari na stvari, naš bend bi vjerojatno zvučao navlas isto kao što zvuče Nap Eyes, ti divni smušeni šmokljani kojima je prva pjesma na albumu mješavina ode i tužbalice onome kada si zbunjen na tulumu i ne znaš što bi sa sobom. Možda bismo i mi pisali takve pjesme, vjerojatno, ako bismo bili dovoljno hrabri.

Time je, zapravo, rečeno sve. Mi smo oni koji su zbunjeni na tulumu, oni koji imaju previše tema, a ne znaju kako početi niti o jednoj od njih, mi smo poslušali, pogledali i pročitali sve i to nas je odredilo i sjebalo, istovremeno i jednako snažno. Mi jesmo Nap Eyes, a oni jesu mi.

Kada sam ih prvi put vidio pomislio sam kako frontman strahovito sliči Garthu iz Wayne's Worlda. Tada je još imao dužu kosu nego u ovom videu dolje, a smušenost, kretnje i energija kojom je zračio nestvarno su snažno prizivale jednog od najvećih štrebera ikada i bio sam, sada vidim, na pravom tragu: Nap Eyes su Wayne i Garth dvijetisućeidesetih, njihov kul je sasvim nesvjestan i vrlo kontradiktoran, proizlazi iz nevjerojatne štreberastosti i odsustva bilo kakvog uvriježenog kula.

Na ovom albumu nema ničega revolucionarnog, ali ima mnogo toga divnog. Smirujućeg, toplog i poznatog. Gitara je najbolji instrument, a naočale najbolji modni dodatak kada to uopće nisu. Ako ih nosite cijeli život, znate o čemu govorim. (Andrija)