50. clipping. – Splendor & Misery (Sub Pop/Deathbomb ARC)

Hip-hop opera u svemiru koja spaja klasično, suvremeno i nedosanjano u nadrealnoj, a zapravo toliko poznatoj i aktualnoj, nedovršenoj priči o segregaciji, robovima i ljubavi. Narativno, konceptualno i glazbeno vrhunsko ostvarenje eksperimentalnog hip-hopa koje ne popušta pod težinom vlastitih težnji. (Antonio)

49. Case/Lang/Veirs – Case/Lang/Viers (Anti)

Bilo je i vrijeme da napokon dobijemo i “žensku supergrupu”, ne zato da bi ovaj svijet bio jednakiji (ne mislim u rodnom smislu već autorskom) već da se mnogim tzv. Supergrupama pokaže kako se stvara nepretenciozan album čija je svaka pjesma potencijalni hit na bilo kojoj FM valnoj dužini. K.D.Lang vjerojatno nikad nije zvučala primamljivije, Laura Veirs duhovitije dok je Neko Case poklonila jedne od svojih najboljih pjesama posljednjih godina. Gospodo čitatelji, ne ustručavajte se kod preslušavanja ovog albuma ako već niste, jer pred vama je najukusniji bombon kojeg bi trebali konzumirati. (Vlado)

48. Explosions in the Sky – The Wilderness (Temporary Residence Limited)

Budućnost post-rocka kojeg su od početka karijere svirali Teksašani Explosions in the Sky za dežurne je skeptike oduvijek bila pomalo upitna. Iako ih je njihova instrumentalna formula prije više od deset godina dovela u društvo najuspješnijih bendova u žanru, saturacija forme razvučenih sinusoida u kojima se suprotstavljaju tiho i glasno te melankolija i katarza bila je neminovna. Albumi su se godinama prorijedili, ali je bend u dužim pauzama između klasičnih albuma postao aktivniji u skladanju glazbe za filmove. Zato nije nimalo čudno što su se EITS nakon pet godina pauze od posljednjeg redovnog albuma vratili materijalom koji pomalo zvuči kao soundtrack za nesnimljeni film. Što u ovom slučaju nije problem ako uzmemo u obzir da "The Wilderness" u usporedbi sa ostalim studijskim albumima donosi nekoliko dobrodošlih promjena. Skratili su pjesme, promijenili dinamiku i obogatili svoj zvuk dodatnim teksturama. Za razliku od sada već kultnih albuma "Those Who Tell the Truth Shall Die, Those Who Tell the Truth Shall Live Forever" (2001.) i "The Earth Is Not a Cold Dead Place" (2003.) "The Wilderness" ne stremi monumentalnim vrhovima i ne zahtjeva kontemplaciju koja prolazi maratonski križni put od melankolije do katarze. Eksplozivne katarze više nisu potrebne jer se u novim numerama iza svakog ugla nailazi na nove zanimljive situacije, kao da je glazbeno istraživanje uvjetovano zrelošću dalo prostora slobodi, igri i novim mogućnostima. [cijela recenzija] (Dražen)

47. Jastreb – Orient and Occident (Urtod Void)

Posljednji Jastrebom album „Orient and Occident“ je pravo remek-djelo. Kako i na novom albumu Seven That Spells, „Omega“, koji tek treba i službeno biti objavljen, bubnjeve je svirao Blake Fleming, na basu je Gordan Tomić, klavijature svira Albin Julius, ali najvažniju ulogu su, uz Nika, odigrali Adam Cadell na violini (ili možda bolje rečeno na 'fiddleru') te Lina Baby Doll na vokalu. Sam album je potpuno mističan – mračan, kompliciran, s primjetnim folk utjecajima, ali i ono najvažnije – sjajan. Nakon prvog slušanja teško je ne pritisnuti 'repeat' i satima se prepustiti ovom albumu. (Emir)

46. Teenage Fanclub – Here (PeMa)

Negdje između svega što nam izmiče iz ruku, između svih naših svakodnevnih drama, frustracija, obaveza, planova, želja i snova, u tom malom skučenom prostoru zdravog razuma, privremene bezbrižnosti i skladnosti postoje albumi bendova kao što je Teenage Funclub. Ovi dragi Škoti aktivni su već duže od četvrt stoljeća i sa svakim novim albumom nas podsjećaju da je za skladnost dovoljno malo: Well, it feels good / With you're close to me / That's enough, that's enough / We will fade into history / I'm in love with you love. Ono što je super za njih i za nas je što je deseti po redu "Here" jedan od njihovih najboljih. Što god to značilo pored svih ti divnih albuma. (Dražen)  

45. James Ferraro – Human Story 3 (Break World)

James Ferraro se na novom izdanju kao i na prošlogodišnjem “Skid Rowu” odmiče od pronađenih internetskih zvukova i sonifikacije podatkovnog izmeta modernog društva pa se povlači u uglađenu sferu kliničke topline klasičnog, komornog ansambla. Ne nalazi se, pritom, u paničnom bijegu od vaporwavea čijem je postanku kumovao, ali njegovim elementima pristupa sumnjičavo, dekonstruira ih i prepakirava, lišavajući ih prepoznatljivosti. U tom konačnom spoju estetika klasične glazbe, blještavog muzaka i ostataka vaporwavea, aranžmani su sintetični i mimikrični, jednostavnih boja, ali raštrkani kroz široki raspon svjetlina i podcrtani eteričnim zborovima. Rekontekstualizirani zvuk cjelovitog komornog orkestra tako postaje distanciranim, izuzetim medijem, ali i dijelom poruke. Ferraro voli promatrati sakrosanktne temelje zapadnjačke kulture u bogohulnim i turobno demistifciranim kontekstima, pa “Human Story 3” često priziva zgusnute i obezvrijeđene “najbolje od klasike” kompilacije, etide Frédérica Chopina u mondenim salonima namještaja i Beethovenove simfonije u ulozi zvona na mobitelima. [cijela recenzija] (Antonio)

44. Stian Westerhus – Amputation (House of Mythology)

“Amputation” je na mnoge načine trijumf nesavršenosti kojima Westerhus nesputano obogaćuje i proširuje svoj izričaj dok svoju umrljanu i divno pohabanu kantautorsku stranu kanalizira kroz avant-popu blizak metaforični i stvarni glas. Krhak, rastrojen, nježan i nesiguran dok reže spone sa svojom prošlošću i dijelovima vlastita bića. Strukture pjesama, pritom, kao da izviru u koncentričnim krugovima iz žarišta Westerhusova pjevanja, često glitchanoga, prelomljenoga i umnogostručenoga, te se gibaju od jednostavnosti pop fraza ka zamagljenim, teško dohvatljivim eksperimentalnim rubovima. Kao da u tim reskim sfumatima i repeticijama postoji utjeha koju treba pronaći. [cijela recenzija] (Antonio)

43. Babyfather – BBF Hosted by DJ Escrow (Hyperdub)

Djelo koje bi u budućnosti moglo diktirati cijeli jedan smjer glazbenog razvoja. Dean Blunt preuzima novu personu zadržavajući i potencirajući podjednaku, ali zapravo lažnu ironičnu distancu i hermetičnost koju je njegovao i kao član Hype Williamsa. Iako se pravi da ga nije briga, svakim stihom i raščlanjenim, pogrešnim beatom secira stanje u Velikoj Britaniji i pokazuje koliko mu je zapravo stalo. Brexit njega sigurno nije iznenadio. This makes me proud to British. This makes me proud to British. This makes me proud to British. This makes me proud to British. (Antonio)

42. The Avalanches – Wildflower (Modular/Astralwerks)

Dres kod: Hawaii košulja obavezna. (Željko)

41. Mitski – Puberty 2 (Dead Oceans)

Njena sreća nije u tome što je, za moderne pojmove pop kulture, nedovoljno poznata već to što se svojim radom odupire svim konvencijama pop kulture I pritom je subverzivna  u svakom polju svog djelovanja. Za svakog ozbiljnog umjetnika i umjetnicu, a to Mitski Miyawaki je, subverzija konvencija je najbolje oružje u borbi s vlastitim nesigurnostima i strahovima. (Vlado)