40. Jesu/Sun Kil Moon – Jesu/Sun Kil Moon (Caldo Verde)

Pišući u jednom od svojih posljednjih tekstova o svecu zaštitniku melankoličnih mrguda Marku Kozeleku kako njegov glas uskoro opet očekujem začuti iznad bonaca i letećih tepiha neko vrijeme zanemarenih električnih gitara, nisam ni slutio kako u pravu mogu biti bivajući istodobno i potpuno u krivu. Napokon ostvarena cjelovečernja suradnja s prijateljem Justinom Broadrickom, legendom ekstremnih i ambijentalnih muzika, Marku nije pružila vremenski stroj kojim se mogao vratiti nekadašnjim gitarskim mapiranjima zvjezdanog neba ili vjetrovite prerije, nego još jednu – lako bi se moglo pokazati i ključnu – etapu prekrasnog i prekrasno suludoga životnog projekta koji je najtočnije nazvati „Synecdoche, Mark Kozelek's Life“. Jer ovo što Mark svojim pjesmama posljednjih pet godina radi svojem životu gotovo da je identično magazinskom rekreiranju New Yorka u filmu Charlieja Kaufmana. Ono što je isprva izgledalo kao zgodna hiper-realistična dosjetka briljantnog tekstopisca vrlo se brzo bilo pretvorilo u suočavanjem sa smrtnošću motivirano slavljenje života i njegove cjelokupnosti, ali se kroz kolaž Markove želje da opjeva ama baš svakog prijatelja, obrok, šetnju, rođaka, misao, gitaru, macu, ploču, sjećanje, boks, televiziju, restoran, kolegu, čežnju, telefonski poziv, grad, pismo, ugovor, konobaricu – ma zapravo svaki dan koji je ikad proživio! – danas sve teže probiti do života koji se jednostavno živi, mada je s te ponešto udaljene pozicije sve lakše pojmiti big picture života koji se bremenito promišlja. Zato je ovaj eponimac njegove najnovije kolaboracije vjerojatno i ostao malo po strani, nastavljajući zapravo dobrodošli povratak unatrag od neočekivane pompe oko albuma „Benji“. Naprosto, Markovu se radu sve teže prepuštati onako lagano, u prolazu, jer njegova simbolička (ne samo, album traje 80 minuta) golemost prilično iscrpljuje emocije. Manji je problem eventualna nepoštenost takvog odnosa prema zaista unikatnom umjetniku – preživjet će, nema brige – ali eventualno iskakanje iz vlaka je bilo glupo izvršiti prije albuma kojemu se čak i nije nužno dubinski posvećivati jer je na razini pukog zvuka nevjerojatno ugodan i opuštajući, idealan kao podloga za svaku (polu)horizontalnu aktivnost. Toplina zagrljaja električnih gitara uvodnog terceta te kasnije „Sally“ me prožima točno kako sam iz Draženovih divnih tekstova zamišljao da zvuče Jesu, prije negoli bi me upozorio da bend ipak preskočim, ribarska mreža akustike raspršene misli hvata samo da bi ih nepovratno oslobodila, a hipnoza syntheva i orgulja potpuna je suprotnost svim dnevnim tjeskobama i dvojbama. Ugođajem ponajviše podsjećajući na „Perils From The Sea“, Markov album s Jimmyjem LaValleom iz The Album Leaf, „Jesu/Sun Kil Moon“ jest još jedna Markova meditacija prigušenih svjetala, pripadajućih osjećaja i popratnih misli, ali Justinovo društvo i sudjelovanje kao da mu omogućuju konkretan čvrst užitak u prijateljstvu o kakvima često pjeva. Nije od uha do uha, i možda je to zapravo tek puki začetak, ali ovaj album jest smiješak. (Gogo)

39. Miranda Lambert – The Weight of These Wings (RCA)

Miranda Lambert je kantri-pop zvezda. Doskora žena Blakea Sheltona, takođe kantri-pop zvezde. Njihov „razvod pred očima javnosti“ je očigledno bio bolan (kažu oni koji su bolje upućeni u problematiku da je svaki razvod bolan!) ali očigledno je bolan i taj period novostečene slobode posle razvoda na šta upućuje  skoro genijalni naslov albuma, u prevodu “Težina tih krila“. Prvi disk duplog albuma zove se The Nerve drugi The Heart, dakle, prvi govori o razvodu i kako ga preživeti, drugi o novoj vezi, (da malo tračarim!) sa Anderson Eastom, takođe muzičarem. Lambert je (ko)autorka dvadeset od dvadesetčetiri pesme ali je čak još dvadesettri osobe učestvovalo u komponovanju ovih pesama. Koautorstvo je u kantri muzici, za razliku od svih ostalih žanrova, veoma rasprostranjeno. Malo sam proučavao njihove razloge za takav pristup. Objašnjenje je da je osnovna težnja da se napravi što bolja pesma pa se biraju saradnici koji tome mogu doprineti. Neko je talentovan za smišljanje melodija, neko za reči pesama, neko daje predloge kako da se to odsvira, na kojim instrumentima, na koji način, nekad se jednostavno stvori „hemija“ između saradnika, sve varijante su dozvoljene, samo da pesma bude što je moguće bolja. Ali uvek poslednju reč ima inicijator saradnje. Kažu neki od najvećih kantri hitmejkera da bi mnogi hitovi koji imaju samo jednog autora bili još bolji da ih je radio tim. To sigurno važi za pop muziku (setimo se autorskih timova iz Brill Buildinga koji su vladali popom šezdesetih godina) dok ona autorska više polaže na izvornost i lični doživljaj pa tu ipak ne bih insistirao na koautorastvu (osim kad je reč o bendovima). Pošto je Miranda Lambert kantri pop zvezda njoj je dakle dozvoljeno da angažuje saradnike ali kako je istovremeno i jaka autorska ličnost ni sva ta sila saradnika nije uspela da umanji njen lični pečat koji je utisnula na ovu kolekciju pesama. Već je pesma koja otvara album, „Runnin’ Just In Case“, pravo malo remek-delo iako je možda najmanje od svih u kantri maniru, pa moj favorit „Ugly Lights“ koji u ovoj konkurenciji dođe kao neki garažni rocker, pa Patsy Clineovska „To Learn Her“, pa funkoidna „Six Digrees Of Separation“, pa „Good Ol’ Days“ čiji je koautor u ovom nastavku „Eklektika“ već pominjani Brent Cobb, sve su to sasvim njene pesme, bez obzira ko je još učestvovao u njihovom nastajanju. Skoro da nema slabe pesme na albumu pa nije ni čudo da je i ovaj, kao i prethodna četiri, odmah po objavljivanju uleteo u Top 10 Billboard Country liste uprkos tome što je produkcija „mutnija“, čitaj „rokerskija“ nego što je to uobičajeno za mejnstrim kantri. Na kraju moram da primetim da ova snažna i samosvesna žena svojim stavom i delovanjem više čini za žensku emancipaciju nego stotine feminističkih aktivistkinja. (Srđan)

38. Whitney – Light Upon the Lake (Secretly Canadian)

Dao bih sto Amerika / sve na svijetu ja bih dao / tek da sjednem ispred faksa / pa uz Whitney i bambus plačem za njom. Mislim, ne bih. Sada je najbolje. Ali da sam u ranim dvadesetima "Light Upon the Lake" bio bi moj ultimativni break-up album. I don't want to be saved / Take me in your heart again. (Dražen)

37. Pete Astor – Spilt Milk (Fortuna Pop)

Nije čudno ako niste čuli za Petea Astora. Nije čudno, ali je šteta. Majstor je na britanskoj sceni aktivan od ranih osamdesetih, osnovao je bendove The Loft i The Weather Prophets i koliko god ti biografski podaci možda bili nužni zbog smještanja u kakav takav kontekst, oni ustvari ne govore ništa o njemu tj. govore daleko manje nego što to čini njegov posljednji album.

„Spilt Milk“ je prekrasna ploča: iskrena, izravna, pametna, nevjerojatno melodična, mala i samozatajna i sasvim bez ambicija, ali upravo u tome leži njezina snaga ili, hajde, da budem sasvim precizan, upravo u tome leži nezanemariv postotak njezine snage. Znate već kako to često biva, poslovično tiha voda dere proverbijalne brege i dok vas albumi, stvari i pojave „veći od života“ ostavljaju posve hladnima, ovakvi sitni dijamanti, koji kao da su stvarani za jednu jedinu osobu, a uopće se ne bih čudio da i zbilja jest bilo tako, odrede vas i unerede, upišu vam se u krv, zavuku pod kožu i u DNA, onako suptilno, da ne primijetite.

Astorov život je glazba.  Može zvučati patetično, ali ništa nije istinitije od toga. To ćete čuti i osjetiti već nakon prvih nekoliko sekunda ove iznimne ploče. Uz to što svira, on glazbu proučava, o njoj piše znanstvene radove i predaje na sveučilištu. Ne može bez glazbe; ona mu je ljubavnica, najbolja prijateljica, usud, sudbina, prokletstvo i blagoslov. Zato imam svako pravo posumnjati da kada pjeva o ljubavi i ženama ustvari pjeva o glazbi, a divna i dirljiva, bitlsovska „Mr. Music“ posve je sigurno autobiografska. U njoj kaže Oh dear/Oh dear/Oh no/Oh no/ Poor Mr. Music/When will you let it go? Nikada, nadam se. (Andrija)

36. DJ Shadow – The Mountain Will Fall (Mass Appeal/Liquid Amber)

Shadow je dosadno konstantno izvanredan. (Željko)

35. David Bowie – ★ [Blackstar] (Columbia/RCA/ISO)

Gotovo je sve rečeno o ovom pothvatu zvanom album u posljednjih 365 dana, i bilo bi nepravedno reći da ne zaslužuje toliku pažnju. Bowie je zaista svojim posljednjim “stuntom” izbacio album koji je besprijekoran epitaf jednom životnom putu i djelu. Kako je pao na ovu Zemlju tako je i izgorio kao zvijezda. Bez pompe ali s naslijeđem koji samo rijetki ostavljaju nama običnim smrtnicima. Nitko bolje nije materijalizirao staru Youngovu misao: “It’s better to burn out than to fade away.” Hvala ti Davide za svu glazbu. (Vlado) [Ivina recenzija]

34. Yves Tumor – Serpent Music (PAN)

Tko je Davor? Ako ga slučajno negdje vidite ili čujete, javite mu da treba napisati još poneku crticu.

33. Childish Gambino – Awaken, My Love! (2016)

Reper, pjevač i glumac Donald Glover koji u zadnje vrijeme oduševljava glazbenom serijom Atlanta, od prvih je mikstejpova bio ili krajnje omražen u glazbeno-kritičarskim krugovima kao fejker ili hvaljen kao urnebesno duhovito indie čudo na rap sceni, što god to značilo. Nakon prvog albuma Camp (2011.), ne kao poziva na kampiranje, nego slavodobitnog kempa, u rangu „Pink Flamingosa“, i šarolikog hip hop mikstejpa Because The Internet (2013.), koji je točno takav kako se i zove, s poremećajem koncentracije, po jednim semplom svega i zvuči više kao mentalno veliko pospremanje nego album, dolazi friški „Awaken, My Love“, pod navodnicima.

Na ovom albumu Glover više ne repa nego pjeva, i to vrlo milozvučno, i kriči u maniri Jamesa Browna, a cijeli je album potpuno uronjen u funk i rhythm & blues ranih 70-ih. Otvara ga impresivna šestominutna „Me And Your Mama“ koja osim Gloverovog vrištećeg vokala eksplodira pratećim vokalima, bas gitarom, laserima, orguljama i svim ostalim afektacijama funka, da bi se na kraju ponovno vratila u nježnu soul baladu. „Zombies“ je još jedan odlazak na kampiranje koji to nije, uz malo vocodera i ljige a la The Weeknd, još jednog horora postmoderne, a društvo mu pravi „California“, toliko sumanuta da je stvarno smiješna. Poslušat ćete je tri puta u nevjerici, četvrti put već nećete. Ukupno gledano, na albumu je nekoliko stvarno prvoklasnih funk stvari kao što su „Have Some Love“, „Boogieman“ i „Redbone“, čiji je jedini problem da malo previše zvuče kao nekadašnji velikani funka, Bootsy Collins, Sly Stone, Funkadelic i ostali, pa je teško razgraničiti između citiranja uzora i bezočnog kopiranja. U vremenu u kojem osamdeset pet posto klinaca nije ni čulo za Beastie Boyse, a citiranje i kopiranje su samo potejto i potato, dobro je da postoji Childish Gambino da ih nauči osnovama funka.  (Andrea)

32. Drose – Boy Man Machine (Orange Milk)

Tko je Davor? Ako ga slučajno negdje vidite ili čujete, javite mu da treba napisati još poneku crticu.

31. uKanDanZ – Awo (Buda Musique)

'K'o da Rage Against The Mashine sviraju afro s spaljenim tj. nama "novim" vokalnim dionicama. Poliritmije u King Crimson maniri...itd.'. Tako je svojedobno majstor Alen Sinkauz opisao uKanDanz kada sam 'postao' „Tchuhetén Betsèmu“ na svojem Facebook zidu. Iako nisam siguran da bih se u potpunosti složio s takvim opisom, on na odličan način opisuje svu količinu ludosti koju uKanDanZ proizvode. Ova francusko-etiopska grupa nastavlja s istraživanjem i raslojavanje etiopskih ritmova koje su prije njih počeli neki drugi muzičari, ali to rade na autentičan način. Hard-core/jazz/trad u svojem najluđem obliku. A tek kako to zvuči uživo – osim što mi je osobno ovo album godine, svakako je i najbolji koncert kojem sam prisustvovao u duže vremena. (Emir)