30. Lucinda Williams – The Ghosts of Highway 20 (Highway 20)

Album “The Ghost of Highway 20” se sasvim lepo nadovezuje na prethodni, “Down Where the Spirit Meets the Bone” izdat godinu i po dana ranije. Takođe je dupli, sa pesmama koje traju dugo (samo jedna ispod četiri minuta). Glana njihova karakteristika je dijalog gitarama Billa Frisella i Greg Leisza. U ispovendi ton Lucindine poezije se sasvim uklapa ova delikatna muzička pratnja. Ove pesme su kao ravničarske reke koje mirno teku od izvora ka ušću. Depresija, duhovi prošlost, zaceljivanje rana nanetih od bližnjih i traženje utehe u Bogu su tematski okviri u kojima se Lucinda i na ovom albumu kreće. Album žene koja je dostigla taj nivo da svoje pesme crpi direkno sa izvora, iz duše, bez ikakvog upliva racionalnog, bez ikakvih ograda i zaštitnih mehanizama. Pušta ih da izlaze onakve kakve su, da traju dok one misle da treba da traju... (Srđan)

29. Jenny Hval – Blood Bitch (Sacred Bones)

"Blood Bitch" je kulminacija Hvalina istraživanja odnosa privatnog i političkog, feminizma i opresije kapitalizma, kao i usamljenosti i izoliranosti pojedinca u današnjem društvu. Hval tek sada, nakon nekoliko odličnih izdanja, doseže potpunu zaokruženost i zrelost albumom prožetim fragmentima vrlo osobnog feminističkog i antikapitalističkog manifesta, poemom o dvije sfere koje su često (uvijek) predmetom jedne borbe. Album godine. (Antonio)

28. Car Seat Headrest – Teens of Denial (Matador)

Uvijek se sjetim genijalne priče o počecima Minutemena, dok su D.Boon I Mike Watt bili neprilagođeni tinejđeri koji su svirali Creedence u podrumu D.Boonove kuće. Jednog dana je susjeda a vjerojatno i majka nekog “cool” srednješkolca došla do mame Boon I pitala ju kako izdrži svu tu buku iz podruma i zašto to dopušta. Na to joj je mama Boon odgovorila da ona bar zna gdje joj dijete provodi cijeli dan. Ima tu natruha poetske pravde. Divno je biti mlad, a pritom i kreativni “nerd” drugačiji od drugih, a istovremeno i posebniji od ostalih, jer kad tad ćeš postati najcool tip iz srednje škole, bitan u nečijoj povijesti ili nečijoj audio kolekciji. Will Toledo, jedan od takvih, nevidljivih, klinaca pokrenuo je svoju glazbenu karijeru na bandcampu da bi prošle godine potpisao za Matador i odmah izbacio jedan od najuzbudljivijih albuma 2016. Da sam barem ja bio tako cool u životu. Optužite me da koristim pregenričke termine u opisu ove ploče ali kad poslušate tekstove mladog Willa čujete mnogo zrelijeg autora no što bi očekivali.  U svakom slučaju, njegova “karijera” je zapravo tek započela s “Teens of Denial” pa brijem da ćete ga na budućim Potopima sretati, naravno, ako poživimo dovoljno dugo. Nema predaje!!! (Vlado)

27. Richmond Fontaine – You Can't Go Back If There's Nothing to Go Back To (Decor)

Willy Vlautin je doneo odluku da posle turneje koja je pratila izdavanje ovog, njihovog jedanaestog albuma, grupa prestane sa daljim radom. Imao sam sreću da prisustvujem njihovom odličnom beogradskom nastupu na kome je briljirao Dan Eccles, solo gitarista. Na koncertu je Vlautinova lirika nekako u drugom planu, čvrsta, rockerska svirka je često nadglasa. Ali zato na kućnom stereu stvari dolaze na svoje mesto. Čovek može potpuno da se posveti njegovim dirljivim pričama o ljudima sa dna društvene lestvica, ispričanim sa saosećanjem sa svojim likovima. Ovo je album ujednačenog, melanholičnog raspoloženja. Kakve teme, takva muzika. Iako je Richmond Fontaine završio svoju musiju na zemlji, Vlautin srećom po slušaoce, nastavlja u istom ili sličnom raspoloženju sa novim bendom, The Delines. (Srđan)

26. Jeff Rosensctock – Worry. (SideOneDummy)

U poslovnoj je frci pa ne stigne. Jebiga. Emirovo objašnjenje zašto za ovaj osvrtić naposljetku ipak moli mene – iako, Emir nikad ništa ne moli nego samo nemilosrdno naređuje, prijetnjama o otkazu i smanjivanju plaće i čemu sve ne – a ne Škaru koji je to trebao napraviti u startu, vrlo se često pojavljuje u inboxima svakog od nas s Potliste, pri čemu smo svi podjednaki broj puta onaj koji zbog poslovne frke ne stigne i onaj koji onda nekako ajde ipak stigne. Valjda. Ne bi to bilo ni po čemu znakovito ili podatno izdvajanju da se nije pojavilo baš kao super odgovarajući prilog glavnom jelu albuma koji najvećim dijelom govori upravo o suočavanju s pravilima i zahtjevima svijeta odraslih, zaposlenja, financijske nesigurnosti i doista neodgodivih obaveza. Svijeta čije se koordinate ocrtaju već u uvodnoj „We Begged 2 Explode“: This decade's gonna be fucked. Friends will disappear after they fall in love and get married. Isn't that shit like crazy? The workin', havin' babies and promotions? The cheatin', cryin', leavin' and divorcin'?, svijeta u kojem prečesto trčimo to my phone because I don't wanna feel alone, te svijeta u kojem someone hung a decorative surfboard up where your records and movies belong. Pa jebote, nije se valjda TOLIKO promijenila? Nezavisna ikona novog milenija i istinita DIY legenda Jeff Rosenstock se protiv svega bori ne samo izravnim upiranjem prstiju u prave mete nego i nostalgičnim tripovima u nevinije doba prvog brijanja s djevojkom koja će mu kasnije postati supruga (omot albuma je fotka s njihovog pira), učvršćivanjem pojedinih klinačkih uvjerenja u smjernice za cijeli život, ali i staloženim priznanjem da ti srednje tridesete naposljetku objasne kako su mnoge stvari kojima si se nekad opterećivao sada zapravo potpuno nevažne. Taj se miks ostajanja čru scenskim radnikom i postajanja veteranom koji je preživio pa ne želi više umirati fenomenalno zrcali i u muzičkom dijapazonu svojevrsnoga konceptualnog albuma trajanja nepunih 40 minuta. Odsjaji maturalnih zabava na kojima sviraju štakori trgovačkih centara i ska-punk bendovi probijaju se kroz autorski zahtjevnije no-bulšit konfesije, a trag opće prihvaćenih ikona nezavisnog rocka kao što su Neutral Milk Hotel ili The Clash prati se sve do Beach Boysa i medleyja druge strane „Abbey Road“, koji se smanjenim budžetom rekreira u drugoj polovici „Worry.“. Album je to koji nabraja sve moguće razloga za brigu samo zato da bi vas mogao tješiti da pravog razloga za brigu nema: It's beautiful out there's nothing I'd rather do than slay the nightmare arm in arm with you. I didn't leave the house all day for the last thirty Saturdays. It's time to trade the darkness for a view because it's June 21st and this winter was the worst we've ever seen, but we made it through the freeze. Now it's 84 degrees forever. Ili je zapravo obrnuto? (Gogo)

25. Vektor – Terminal Redux (Earache)

Remek-djelo progresivnog thrash metala i bez premca najbolji metalni album godine. Instrumentalno složeno i virtuozno odsvirano, kompozicijski slasno i nepredvidljivo. Nitko i ništa ne zvuči kao Vektor. (Antonio)

24. Eleanor Friedberger – New View (Frenchkiss, 2016.)

U moru kantautorica, dobrih, manje dobrih i potpuno sjajnih, Eleanor mi je nekako najbliža. Djeluje mi, a znam da to nije slučaj samo sa mnom, kao da je poznajem, kao da smo prijatelji, kao da smo jako bliski; kao da smo nekad, možda, bili ljubavnici.

Nije to samo zbog pjesama koje pjeva i načina na koji ih pjeva, a nije niti zbog toga kako izgleda i kakav joj je izraz lica, ali jest i zbog tih stvari, no ključno je ono nešto neuhvatljivo što fino cirkulira između njezinog imidža obične djevojke iz susjedstva i te vječite melankolije koja joj se naselila u oči, melankolije koju ponekad osvijetli kakva iskra drskosti ili duhovitosti, ali to svjetlo potraje prekratko da bi ga uopće imalo smisla zvati svjetlom, ono tamu više podvuče nego što je razbije. Vidio sam tu i takvu melankoliju toliko puta da bi bilo jako čudno da nisam s njom postao blizak, čak prisan, ali, kažem, nije ni ona kod Eleanor ključna, ne igra staroga Friedbergera kći na nju iako bi mogla i iako zna da bi mogla.

Njezina se prošla, odlična, ploča zvala „Personal Record“, a kada jedan album tako eksplicitno odredite kao „osoban“, time kao da ukidate mogućnost da to bude ijedan koji slijedi, kao da kažete da se od toga trenutka kanite baviti samo globalnim problemima i univerzalnim temama. Da, ziher.

Nije novi pogled ništa manje osoban od osobne ploče, a bome nije ni manje duhovit, lijep niti manje topao, samo je, eto, zreliji. I to ne nužno u duhovnom smislu u kojem zrelost donosi mudrost, već u onom smislu u kojem svaki protok vremena donosi određeno sazrijevanje, tek tako, inercijom.

Glazba je mirna i skoro klasična, točno na onoj najfinijoj točki na kojoj se dodiruju pop i rock, a tekstovi su još jednom neodoljivi. Album otvara „He Didn't Mention His Mother“ koja bi sama bila dovoljna da album završi u top 10 izdanja godine pa, eto, stisnite taj „play“ i kada pjesma završi stisnite ga opet, dobro će vam činiti. (Andrija)

23. Klinika Denisa Kataneca – Nikta Zorja (Selfreleased)

Na kraju sve priče odlaze u drugi plan, ostaje gola i sama, ko bi drugi nego muzika. Ili te radi ili ne. Nema laži, nema prevare. E, tu je Denis svoj na svome, tu će naći to malo ali fanatično sledbeništvo. Sledbeništvo u koje spada i njegov biograf. I mogu nam spočitavati da je vokal nepodnošljiv, mi odgovaramo da je to njegov način, njegov glas. Na početku karijere Denis se trudio da “lepo” peva, lepo po konvencionalnim merilima. Sada se više ne trudi, sada peva onako kako peva, dal’ ,kao što reče buntovnik bez akorda, kao ranjeni dabar il’ kao što čuh da reče jedan anonimni, možda previše “duhoviti” posetilac koncerta, magarica u teranju, to nije toliko važno, važno je da je to njegov autentični unutrašnji glas, što oni malobrojni najuporniji prepoznaju i vole.

Ostajem i posle ovog albuma pri tvrdnji (još čvršće nego ranije) da se radi o jednom od najznačajnijih novijih autora koji pevaju na južnoslovenskim jezicima. Drago mi je da to polako uviđaju i drugi delatnici u muzičkom biznisu, pre svih oni koji pišu o muzici. Nadam se da će se to preneti i na one koji organizuju festivale i plaćaju honorare jer u protivnom, bojim se da Katanec ne odustane. Teško je nalaziti i volje i sredstava da bi se radilo nešto za šta izostaje gratifikacija. No, Denisova borba sa nedaćama je način njegovog života i pokretačka snaga njegovog stvaralaštva pa verujem da će se nastaviti. Do konačne pobede! (Srđan) [cijela recenzija]

22. Sheer Mag – III EP (Static Shock)

Gotovo svako predstavljanje vatromet-rock benda Sheer Mag uzbuđenje će dobrodošlog osvježenja njihove prevažne muzike dijelom adresirati na nesvakidašnju pojavu da ovaj karijesni spoj hard-rock betoniranja i sweet soul music cijeđenja zapravo svira banda šeprtljavih pankerskih šmokljana. Kužim rezon i uzroke čuđenja, ali samo dok se ne sjetim da je prošlo skoro četrdeset jebenih godina od vremena u kojem su komercijalni žanrovi classic-rocka i soula bili prirodni neprijatelji punku, koji se ionako zapravo nikad nije borio protiv njih, nego za njih i za muziku ukupno. Uostalom, koji to bendovi uopće i zvuče kao sve najbolje iz cijelih sedamdesetih smiksano u blenderu na kasnoproljetnom roštiljanju na krovu zgrade, roštiljanju koje se spontano pretvori u kvartovski tulum pa se jutro dočeka nestašnom provalom na bazen radi rashlađivanja i triježnjenja? Marah? Možda nekad, prije petnaestak godina, ali bez vokalne dive kalibra predivne Tine Halladay i nužnoga društvenoga komentara. The Hold Steady samo u ideji i porukama tekstova. Mislim, a jedino onda The E Street Band na prijelazu navedenog desetljeća u osamdesete. Ili kul klinci mene više ne pozivaju na takve tulume? Stoga jedino i ima smisla da ostvarenje muzičke utopije vrše upravo neprilagođeni i neprihvaćeni, oni kojima svaki novi grozan dokaz da je društvena utopija nemoguća zapravo služi kao dodatan poticaj za nastavak agresivnog stremljenja toj i takvoj utopiji. Sheer Mag izgledaju i zvuče kao bend koji bi zajedno oformili i Freaks i Geeks iz istoimene serije, kao i frikovi i gikovi iz novijih socioloških primjera značenja tih termina, s time da uopće nije razvidno tko je na probu donio rifove Thin Lizzy, a tko melodije Motowna, odakle solaže BTO, a odakle ritmovi Northern soul floor-fillera, ističe li se više gitarsko herojstvo ili anarho-miks Cher i Tine Turner. Na svojem trećem EP-ju (kroz isto toliko godina), Sheer Mag su materijal oštro raspolovili na angažirane („Can't Stop Fighting“ i „Night Isn't Bright“) i ljubavne pjesme – „Worth The Tears“ je himna svih krajeva: but at least I tried and the time we had was worth the tears that you made me cry, I won't be afraid and I'll never forget the good lovin' that we made, a 'Nobody's Baby' destilat ponosa – ali kompaktnost trinaest minuta koje neprestano vabe na još i još slušanja dojam miješa u billybraggovski paket ljubavi na minimalcu i romantike na burzi za nezaposlene. Kumulativni efekt drugog tipa, onaj mojeg čestog slušanja dosadašnje cijele tro-EP-jevske diskografije benda kao albuma, svakako mi je pojačao zaljubljenost u bend i pridonio smještanju „III“ na sam vrh osobne ljestvice 2016. godine. Da, stopostotan učinak nedvojbeno jest lakše zadržati na manjem broju pokušaja, ali na našoj ukupnoj ljestvici ni iza ni ispred Sheer Mag ne vidim izdanje s više od četiri baš fantastične, esencijalne pjesme. Nazovimo to pozitivnom diskriminacijom. (Gogo)

21. Moor Mother – Fetish Bones (Don Giovanni)

Tjeskobno. Dobro. (Željko)