100. Tindersticks – The Waiting Room (Lucky Dog/City Slang)

Tindersticks nikad nisu bili bend za nestrpljive i hiperaktivne jer je klimaks u njihovim pjesmama uvijek još mrvicu dalje, iza idućeg takta, možda nakon ovog soloa, vjerojatno na idućem refrenu… a one škakljaju, spremaju se, ali vrhunac i tada izostaje i slušatelja ostavlja u trajnom stanju iščekivanja, susprezanja i Tantalove gladi koja sama sebe hrani. Glas Stuarta Staplesa nikad se do kraja ne oslobađa i ne doseže grlene razine, dionice postaju sve glasnije i punije, svi su elementi tu, ali aranžirani tako da vabe i vječno se mimoilaze. Ni na "Waiting Roomu", desetom studijskom albumu u dvadeset pet godina stvaranja, Tindersticks ne mijenjaju tu osnovnu značajku, pritom zadržavajući izrazitu filmičnost i tajnovitost u pjesmama, ali ipak pronalaze novo ruho za svoju zauzdanu estetiku. Instrumentali „Follow Me“ i „This Fear Of Emptiness“ uspavanke su nastale u maloj prodavaonici drangulija i čudesa, uljuljane titrajima i obavijene koprenom, u kojima jednonogi limeni vojnik svira melodiku, a medvjedić s crvenim cilindrom mjedene činele. U „Help Yourself“ se pak skladno stapaju Stuartov prepoznatljiv vokal, baza koju čine konstantan kotrljajući bas i zvečke, i dramatični trubački naglasci, stvarajući neočekivanu afrobeat poslasticu. „Hey Lucinda“, duet s meksičko-američkom pjevačicom Lhasom de Selom, moderna je metafizička posveta kraju ljeta u kojoj je Staples nagovara da izađu i popiju nešto, prije mraza, prije starosti… a njen glas boje seksa prate nježni udarci po ksilofonu i flauta, kasnije nadopunjeni zvucima fagota, harmonike i karipskog čeličnog bubnja stvarajući pomalo kabaretski ugođaj. Ukratko, na "The Waiting Room" se nalazi pregršt takvih decentnih noviteta, no upravo pjesme poput „We Are Dreamers!“ dokazuju da bend još uvijek zna napraviti sto i jednu istu, a opet sjajnu „Tindersticks“ pjesmu u kojoj mrak i dalje paluca svojim mekanim prstima, a zadovoljstvo je vječito s vremenskim otpuštanjem. (Andrea)

99. Diamond Ortiz – Special Request (MoFunk)

Kada odjebete intelektualizam i akademizam sjetit ćete se da ste se zaljubili u glazbu radi zabave. Zabava često u sebi ima neku dozu mrdanja guzova, jer tako nas je tome naučila majka Afrika. A kada ritualnu zabavu provozate svemirskim brodom kojim sletite na sive asfaltirane ulice uglavnom dobijete masni komad G Funka serviran manje pečen. Glazba Diamonda Ortiza je trostruka porcija synth funka liberalno preljeven sosom dobrih vibri. Vokali su procesirani, harmonije su  lelujave, s retro šmekom Sega Megadrive igrice. Ako čega fali ove godine to je ljubičaste boje, a ona je u svim nijansama Princa prisutna na EPu „Special Request“. (Leo)

98. Vince Staples – Prima Donna EP (Def Jam)

U dvadesetitrećoj, Staplesa sustiže slava, pita se čemu sve to, kako dalje, a gde je pečat. Iako iz izdanja u izdanje potvrđuje da bi sljedeći album, EP ili mikstejp mogli biti neka cjelovita, trajna vrijednost, uvijek izostane štrik na koji ćemo vješati epitete uvjerljivosti, talenta i tvrdoće najvrućje robe u Južnoj Kaliforniji, neka idejna nadgradnja tim pukim niskama pokojeg hita i onoga između. Ali neka ga. (Davor)

97. Skáphe – Skáphe² (Fallen Empire)

Metalni kaos i pakao koji kao da su zamišljeni da zaplaše i otjeraju slušatelje. No kroz entropiju gustoga zvukovnog zida sazdanog od zavijajućih riffova i krikova probijaju se melodije i neočekivane strukture. Vrhunac ovogodišnjih istraživačkih težnji u metalu. (Antonio)

96. Schoolboy Q – Blank Face LP (Top Dawg/Interscope)

Ustajalost užeglog zraka paranoidne kombinacije sigurne kuće i blindiranog zatvora u koju me svakim svojim vrćenjem smješta „Blank Face LP“ ni najdulje utapani ili otapani nikako ne bi mogli smatrati osvježenjem, ali trenutačni kontekst postojane deifikacije Schoolboyevih prijatelja, suradnika, srodnika i kolega naprosto vapi takvo tumačenje. Ne niječući nikome od uskoro navedenih vanserijski talent, a bome ni pokoje kvalitativne pogotke rijetko uočene inspiracije, postalo mi je pomalo iritantno kako se, recimo, Kendrick, Frank, Solange ili Kanye gotovo najčešće slave kao protagonisti otjelovljenja mokrih snova američke liberalne bijele javnosti. Što ne bi uopće bilo sporno da nije dva razloga – mogućnosti da posljedične papagajski refleksne daljnje tvrdnje o važnosti crnih, homoseksualnih i ženskih života jednostavno prebrišu analizu uzroka tragedija koje te važnosti osvješćuju, te mojega sebičnog straha o sistemskom pokušavanju industrijskih lasera da izbruse sve oštrine muzičkog i reperskog izraza. Naravno da u široj slici muzika nije najvažnija, ili barem nije jedina važna, ali perspektiva razmaženog i čak i za hrvatske pojmove privilegiranog whigge s drugoga kraja svijeta naglasak stavlja na ono što iz jednog srca izlazi pa preko nosača zvuka i ušiju u drugo srce ulazi. „Blank Face LP“ u muzičkom smislu zaista ima mnogo, ali najboljim ga rap albumom godine čini to što njegovu razvedenost podloga koje G-funk tradiciju reinkarniraju u gotovo sve podžanrove modernog hip-hopa na prihvatljivu mjeru svodi sam Q, dosad u karijeri ne baš uvijek najsretnije prezentiranom osobnošću, koja se sada apsolutno doživljava u svoj svojoj kompleksnosti, ali i prizemnosti. U godini u kojoj Pusha T nije objavio ništa, Schoolboy Q je osigurao pravu utjehu, isto kao što je u godini u kojoj se napokon vratili The Lox, upravo Schoolboyev album donio prvu Jadakissovu HOF kiticu nakon ohoho godina. (Gogo)

95. Brian Eno – The Ship (Warp)

Potonuće Titanika, nenadana obrada The Velvet Undergrounda, sav taj Dead Can Dance koji si Brian Eno može dopustiti i sav taj Sunn O))) u kombinaciji sa Scottom Walkerom kojemu ne može odoljeti (naravno, ovo zadnje si možda samo ja umišljam). Iako ovako predstavljen "The Ship" zvuči pomalo bez fokusa, radi se o albumu koji odaje tragove koncepta koji se najbolje konzumira ako mu se prepuštate kao autorovim prvim ambijentalnim albumima ("Ambient 1: Music for Airports", "Discreet Music"… pa čak "No Pussyfooting" s Robertom Frippom). (Dražen)

94. Tall Black Guy – Let's Take A Trip (First Word)

Terrel Wallace aka Tall Black Guy, od 2013. i  "8 Miles To Moenart" zavlači u vaše uši svoje beatove. Nekima hip hop, nekima one-man glazbeni kolaži iz spavaće sobe, TBG bi mogao biti drag podstanar slušalica fanovima Flying Lotusa ili Damu The Fudgemunka. Njegov posljednji album „Let's Take A Trip“ protkan je jazz utjecajima i cool out atmosferom koja je nekada punila elektro-kompilacije kasnih 90ih. Tko se još sjeća acid jazza? Originalno iz Dillatroita, TBG trenutno živi u Britaniji gdje ćete ga vjerojatno naći kako duva s Nightmares On Wax.  (Leo)

93. Brent Cobb – Shine On Rainy Day (Elektra)

Ja svako malo, pa nekoga proglasim budućnošću countryja. Tako su po mom mišljenju to bili i Andrew Combs, i Shakey Graves, i Caleb Caudle, i Dylan LeBlanc, i Sam Outlaw i Jonathan Byrd i mnogi drugi ali, moram priznati da nijedan od njih još nije ni blizu ispunjenju moje prognoze. Da li će to biti i Brent Cobbova sudbina - videćemo, ali njegova polazna tačka daje više osnova da se poveruje u tako nešto. Prvo, stric mu je niko drugi do Dave Cobb, čovek koji je producirao albume trojici najvećih zvezda novog countryja. Jasonu Isbellu, Sturgillu Simpsonu i Chrisu Stapletonu. Producirao je album i svom nećaku, Brentu Cobbu. Dobar polaz dakle ima Brent. Drugo, pisao je pesme za Mirandu Lambert, Lyke Bryana i Kenny Chesneya, što je conditio sine qua non za uspeh u country solo karijeri – prvo pisati pesme za druge, po mogućstvu što veće zvezde. Treće, ali ne i najmanje važno, ima stas, ima glas, ima dobre pesme. To bi trebalo da bude dovoljno.

Ipak, ovim albumom nije eksplodirao kao Chris Stapleton prošle godine, a razlog tome je što su mu pesme bolje nego što je njihovo izvođenje. Možda zato što u njima preovlađuje pastoralno raspoloženje, pa i veličanje mirnog, spokojnog seoskog života. Akcenat je na tom miru i spokoju, pa je logično da se u takvim okolnostima ne može biti previše izražajan. (Srđan)

92. Le Tout-Puissant Orchestre Poly-Rythmo – Madjafalao (Because)

Beninske legende nisu više u formi u kakvoj su bili prije 40-ak godina, ali su i dalje u stanju isporučiti najbolji afro-beat album godine. (Emir)

91. Susana Santos Silva, Lotte Anker, Sten Sandell, Torbjörn Zetterberg, John Fält – Life And Other Transient Storms (Clean Feed)

Portugalska trubačica Susana Santos Silva okružila se glazbenicima koji razumiju njen kompozicijski zanimljivi, ali ponajprije duhovno moćni stil, pa izdala jedan od najboljih albuma u karijeri. Pristup njena konvencionalno nekonvencionalnog kvinteta je poletno optimističan, gotovo eksplozivan, no u sebi skriva introvertirani, zaokupljeni muzički duh. Glazba u kojoj se lako izgubiti. (Antonio)