10. De La Soul – The Anonymous Nobody (AOI)

De La Soul, hip hop skupina koja je izgradila karijeru na sempliranju, našlo se u kreativnoj slijepoj ulici novog doba. U njoj je sve češće bilo potrebno imati barem devetnaest ovjerenih kopija dozvola i uplaćeni paušal kod odvjetnika, kako bi mogao kolažirati zvukove i prekrajati strukture. Sempliranje, po nekima je ono glazbeno piratstvo prethodno svitanju Interneta, po meni više ili manje kreativna reciklaža koja je odgovorna da su mnogi „originali“ zaradili više para nego što bi ikad da nije bilo dovitljivosti ljudi koji su bili financijski ograničeni i željni nove zabave. Iz te zabave izrasla je umjetnost. Iz te umjetnosti izrastao je biznis. Iz tog biznisa stasala je nova generacija koja je filigranske glazbene mozaike i glazbenu riznicu prošlosti (poznatiju i manje poznatu), supstituirala minimalnim udarcima sintetičkih perkusija, učinivši vojnički about-face produkcijom, i time okrenuvši guzicu prošlosti i odvjetnicima.  Kao djeca zlatnog doba hip hopa De La Soul su se 2016. odlučili vratiti korijenima, ali ovaj put vođeni isključivo svojim pravilima. Samplove nisu probirali s ploča već su snimili svoje breakove i prijelaze uživo u studiju s bendom. Naravno, to nikako nije besplatan proces pa su za potrebe stvaralaštva ispružili ruke prema svima onima koji su u njima prepoznali više od samo hita na slušaonicama 80ih ili tri prosijeda dječarca čije je vrijeme prošlo kada je P Diddy komercijalizirao hip hop i zauvijek pretvorio igru u smrtno ozbiljnu partiju lovice za zlatnim narukvicama, Lexusima i Benjaminima. Moram priznati da sam ostao začuđen kada je bend bez po' muke i u kratkom roku skupio i više nego dovoljno novaca za izdavanje albuma koji se čekao 12 godina.  Trenutni uzlet koji imaju tzv. crowdfunding kampanje mogao bi bar ne neko vrijeme prepraviti DIY u DIT – Do It Together. I to je OK. Iako se Crazy Legs ne bi složio, neki i dalje doživljavaju hip hop kao izraz zajednice i zajedništva. Lijepe želje su lijepe i nekada treba vjerovati usprkos činjenicama, jer čuda se događaju. Tim Orešković iz bundeve postaje najtraženija mlada za ženidbu Hrvatske, Trump ne račun generacije stasale uz stupidity televiziju i staroškolskog rasizma postaje predsjednik SAD-a, a Papa osuđuje homofobiju i konkurira Dalaj Lami u toleranciji i inkluzivnosti.  Novi album De La Soula nije čudo, ali je malo vjerojatna činjenica koja se pokazala kao lijepa realizacija lijepe ideje. I tako nastade „and the Anonymous Nobody“.

Realno De La Soul su daleko od anonimnih nikogovića, ali su vjerojatno novoj generaciji poznati koliko i KRS-One Soulja Boyu. I neka. S novim albumom De La su ponovno nabacili svoj throw up preko zida hip hopa i s gostima kao što su Usher, Snoop Dogg, Little Dragon i 2Chainz domogli se svježih ušiju. Ako je mlađariji ovaj bend poznat kao oni likovi koji repaju s Gorillaz, sada imaju svježe porcije glazbe koji mogu poslužiti kao put k „Bahloon Mindstate“ ili „Stakes Is High“. Kul.  Kul je i novi materijal. Osim gostiju koji su ploču učinili šarenijom, bend je znalački dirigirao Rhythm Roots Allstarsima, ali nije ni rimama posvetio ništa manje pažnje. Dave i Pos i dalje mogu izazvati potvrdno kimanje glavom ili dizanje obrva.

Osim odlične marketinške kampanje odrađene retro izbornicima, interaktivnim spotovima i najavnim EP-jem koji sadrži par pjesama koje nisu na albumu, ploča je iznimna i po poruci koja se rijetko čuje u hip hop krugovima; skromnost je vrlina i veličina ega nikada ne smije zasjeniti sadržaj. Budi čovjek i pomogni drugima da učine isto. Budi uzorit. Budi dobar. „And the Anonymous Nobody“ je više no dobar, ali kao audio komponentu ove preduge „crtice“ za album ponudit ću pjesmu, ma u biti skit, „Schoolyard Studios“ s uvodnog EP-a.   De La rima gotovo da i nema, ali je vibra  ono što je dovelo do toga da ovaj bend može 2016. prikupiti preko pola milijuna dolara za snimanje albuma u odmaklom 21. stoljeću. 100% New York. 110% smjela percepcija. 120% iz duše. (Leo)

9. Frankie Cosmos – Next Thing (Bayonet)

Greta Kline a.k.a. Ingrid Superstar a.k.a. Frankie Cosmos a.k.a. zvuk današnjeg indie-popa. Iako se može pohvaliti prilično opsežnom i bogatom “diskografijom” službeno se tek posljednja dva albuma smatraju pravim diskografskim  početkom (prethodni vrlo dobar “Zentropy” i recentni “Next Thing”). Frankie Cosmos u 28 minuta koliko traje album toliko udahne života i misli slušatelju da imate dojam kao da ste proživjeli cijeli jedan mladi život. Predivne melodije i aranžirani pop biseri prožeti inteligentnim tekstovima su melem za uši. ”Next thing” se komotno može slušati na repeat više puta i otkrivati nova značenja i detalje  u pronicljivim ispovijedima introvertnog “čuda od djeteta” čija skromnost vjerojatno i ne dopušta da osvjesti koliko je posebna i važna karika u održavanju indie popa na životu. (Vlado)

8. Margo Price – Midwest Farmer's Daughter (Third Man)

Naratorica „Hands Of Time“, uvodne pjesme „Midwest Farmer's Daughter“ – najljepšega ovogodišnjeg country albuma, kojemu je to zapravo tek jedan od superlativa kojim se smije dičiti – od početka do kraja te zapanjujuće priče prođe put dovoljan za poštenu antologiju žanra o razvodima, opijanju i zatvorima, kamoli jednu jedinu numeru. Kad je imala dvije godine, tata je izgubio farmu pa se morao zaposliti u noćnoj smjeni u zatvoru. Kad se kao tinejdžerka otpustila na cestu, imala je samo 57 dolara. Kad se pokušavala skrasiti u nekim gradovima, piće bi se ispriječilo smirivanju. Kad je počela formirati bendove, upadala je u svakojake logističke probleme. Kad je napokon upoznala muškarca u kojeg se zaljubila, on je bio oženjen. Kad su dobili dijete, ono je umrlo. Posloženi ovako jedan za drugim, ovo su očito elementi ili karikature, kakve na country često nabacuju neuki gluhi kreteni, ili ozbiljne tragedije, a uvjerljivost bez melodrame i ponos rođen u katarzi kojima ih predivna Margo Price pjeva daju naslutiti prvorazrednu autoricu i novu veliku pjevačicu na tragu Tammy, Dolly ili Lorette, naslov čije je filmske biografije parafraziran u naslovu ovog albuma. Kao što daju naslutiti i nešto što se sama Margo uopće ne libi priznati: da, sve je to zaista doživjela, ali i preživjela. Otvarajući album daleko najduljom, materijalom najdepresivnijom, ali izvedbom najhrabrijom kompozicijom, Margo Price je pokazala kako je ne zanima slijeđenje ikakvih pravila osim vlastitih instinkta, želja i nagnuća, koje je svirajući i nastupajući u različitim bendovima prethodnih desetak godina – ponajprije valja istaknuti jako dobre Buffalo Clover – usavršila, pročistila i sabila u kantautorski country album kakav bi i jednoj Emmylou Harris predstavljao karijerni vrhunac u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iako se sasvim skladno uklapa u trenutačnu nešvilsku revitalizaciju tradicije sredstvima indie-rocka – (malo previše) razvikani Sturgill Simpson joj je neko vrijeme svirao gitaru; princeza Caitlin Rose joj je super prijateljica, s kojom je napisala hellraisin' singl „Hurtin' (On The Bottle)“ – Margo Price je najklasičniji country koliko je to uopće moguće biti, od surovosti opisanog života pa sve do osjećaja potpune prirodnosti i pripadnosti kojima zauzima poziciju ne samo alt-country nego i mainstream zvijezde. Njezin prateći bend The Price Tags (super ime!) gotovo da je božanski ideal – ili ajde samo odličan presjek – svakoga američkog benda iz honky-tonk barova, a briljiraju ne samo u jedinim dvama žanrovima, countryju i westernu, nego spajaju i stapaju i sve što je ikako moguće – rock i roll, Nashville i Bakersfield, Red Dirt i americanu, Georgea Jonesa i Lone Justice, ritam i blues, Delaneyja i Bonnie. Takvih bendova, doduše, Amerika sigurno ima daleko više nego što čak i najzagriženiji fanatik može provjeriti, možda čak i daleko više nego što je potrebno, zanemarimo li činjenicu kako bi ipak bilo glupo ušetati baš u jedan od saluna pogođenih smanjivanjem broja bendova na raspolaganju. Ali albuma kao što je „Midwest Farmer's Daughter“ i autorica kao što je Margo Price čak ni Amerika nema dovoljno, a često se čini ni uopće. A ovo joj je tek početak. (Gogo)

7. Leonard Cohen - You Want It Darker (Columbia)

Previše je smrti u ovogodišnjim najboljim albumima. Leonard Cohen je možda najpozvaniji da o njoj govori ali...ovako sam počeo da pišem prikaz poslednjeg Cohenovog albuma onog dana kad se pojavio i posle jedne i po rečenice sam stao. Ne sećam se šta sam hteo da kažem posle onog „ali“, ne znam ni zašto sam stao – neću da se sad pravim pametan da sam slutio ovakav ishod jer nisam, naprotiv, mislio sam da će Leonard poživeti još dovoljno dugo da nam pokloni bar još jedno remek delo poput ovog. Ostaje prosta i neopoziva činjenica da sam stao sa pisanjem pa će ovo umesto recenzije biti moj „in memoriam“ Leonardu Cohenu. Jednom od onih ljudi koji su moji duhovni oci, čija je poetika toliko utkana u moje biće da je nekome ko posmatra sa strane teško utvrditi njeno postojanje. Znam da su mi decembra 1975, kada je moja sestra dobila na poklon za rođendan njegov album The Best Of Leonard Cohen, sve pesme sa njega već odavno bile poznate i da su već dugo bile voljene. A tada sam imao sedamnaest godina. I tada i danas mislim da je taj njegov nemuzičarski, do krajnosti jednostavan stil pevanja i sviranja ono što me je u prvi mah privuklo. Neke druge autorke i autore sam voleo više ali sam u podsvesti znao da bih, da sam nekim sticajem srećnih okolnosti sam počeo da previm muziku, svestan svih svojih ograničenja, zvučio baš kao on. Ne, ne kažem da bih pisao tako dobre tekstove, kažem da bih zvučio kao on. Njegova muzika ne počiva na baklijevskom pevanju jer mu raspon glasa to ne dozvoljava ali sugestivnost tog istog glasa mu omogućava da dopre i do najnehajnijih duša. Njegova muzika ne počiva na raskošnim melodijama koje se uspinju uz i spuštaju niz oktave ali počiva na melodiji pesničke rečenice koja svoju linearnost nadomešćuje hipnotišućom sugestivnošću. Njegova muzika se ne odlikuje besprekornim aranžmanima, naprotiv, često ima previše gudača i sintisajzera a opet taj smirujući, skoro terapeutski glas, i oni za njegove albume karakteristični ženski prateći vokali koji se kao „deus ex machina“ nepogrešivo pojavljuju u trenucima kada monotonija zapreti da zavlada, čine da se slušanje obavlja u jednom dahu. I da se u sledećem dahu ponavlja. I onda opet ponavlja.

Leonard je, kako je sam rekao u intervjuu NewYorkeru, tip osobe koja voli da pospremi za sobom. Vrlo studiozno se pripremao za svoju smrt. Rekao je svim svojim najbližima sve ono što im je hteo reći, ubrzanim tempom izbacio tri albuma od 2012 do 2016 što je krajnje neuobičajeno za njega (Od 1967 do 2012 je izdao svega devet), izdao knjige koje je mislio da treba izdati. Figurativno rečeno – raščistio je svoj radni sto. I otišao sasvim spokojan. Izgleda da onih pet godina u budističkom manastiru nije bilo uzaludno potrošeno vreme. Našao je on svoj mir i pre konačnog mira. Pa setite se samo sa koliko duhovitosti i nesebičnosti je odgovorio na pitanje šta misli o tome što je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost: „to vam je kao kad biste Himalajima okačili medalju da je najviša planina“. I to mesec dana pred smrt, znajući da je on sam nikada neće dobiti. Čist zen.

Neminovno je poređenje sa Dylanom. Nisu oni nikakav kontrast, ono kao jedan je crno drugi je belo, nisu oni dve strane istog novčića. Oni su išli paralelno. Govorili iste stvari. Dylan kao glasnogovornik generacije, Cohen kao glasnogovornik samog sebe. Dylan kao muzičar koji dobro (šta dobro, izvanredno!) barata rečima, Cohen kao pesnik i prozni pisac koji je ušao u muziku jer od poezije nije mogao da živi. Dylan sav u vizijama i slikama i referencama i skrivenim značenjima, Cohen precizan, koncizan i kristalno jasan. Po  odnosu poštovanja prema rečima vidi se da je po vokaciji pre svega pesnik u klasičnom smislu. I opet jedna anegdota o njima dvojici – pita Dylan Cohena koliko dugo je pisao pesmu Hallelujah, a ovaj mu kaže „dve godine“ i slaže, jer pisao ju je punih pet godina. Ovaj njemu uzvrati pitanjem: „A ti pesmu „I and I“ sa Infidels? Baš mi se sviđa ta pesma!“ Dylan mu odgovori: petnaest minuta! I ne hoteći, tako objasniše njih dvojica ovom kratkom anegdotom razliku između pesnika i songrajtera. To je ono njegovo pesničko „klesanje svake reči u kamenu“ pa svake strofe i pesme kao celine. Dugotrajan, pažljiv, naporan rad da bi se dobilo baš ono značenje i da bi se prenelo baš ono raspoloženje ili osećanje koje pesnik želi da prenese. Zato je kod Cohena primarna (i dovoljna) reč, dok Dylana ne možemo u potpunosti razumeti bez slušanja njegovog pevanja i muzike. To ne znači da je Cohen bio nekakav knjiški moljac koji hoda po oblacima – znao je on itekako da lično stane u odbranu vrednosti koje je zastupao – slobode, ravnopravnosti. Podjednako često kao Dylan.

Vrhunac njegove karijere je ova, kako je ja zovem, „Oproštajna trilogija“ (Farewell Trilogy, baš lepo zvuči!) koja se sastoji od poslednja tri albuma „Old Ideas“ (2012), „Popular Problems“ (2014) i „You Want It Darker“ (2016) koja je poetsko svođenje životnih računa i priprema za sudnji čas. Otvara je pesma indikativnog naslova „Going Home“ sa albuma „Old Ideas“ koja u mom prevodu ide ovako: „Volim da razgovaram sa Lenardom, on je sportsmen i pastir, jest’ da je lenjo kopile, uvek u odelu, ali on uvek govori ono što mu kažem, čak i neprijatne stvari, jer nema hrabrosti da me odbije. Govori on te prepametne reči kao kakav mudrac, il’ kakav vizionar, iako dobro zna da je niko i ništa, da je samo kratak bljesak u večnosti. Idem kući bez tuge, idem kući uskoro, tamo će mi biti bolje nego što je ovde... u ovoj pesmi slušaocu se kroz Cohenova usta  direktno obraća sam Bog (kako je drugačije protumačiti!?) u prvim strofama dok je refren „Idem kući...“ Cohenov odgovor. To je bilo pre četiri godine, nisam siguran da li je njegova bolest već tada toliko uznapredovala da je znao da mu se bliži kraj ili je samo predosećao. Taj razgovor sa Bogom nastavio je i na sledećem, drugom delu trilogije da bi ga zaključio na albumu o kome pokušavam da pišem, „You Want It Darker“. Pogledajte samo reči pesama „Leaving The Table“ i „If I Didn’t Have Your Love“.Ili reči predivne „Steer Your Way“ koje su njegova poslednja ispovest. Ili završne reči trilogije u poslednjoj pesmi koju je za života objavio „Treaty“. „Želeo bih da je postojao sporazum koji bi mogli da potpišemo, sad je sve gotovo, i voda i vino, bili smo slomljeni al’ sad smo na granici, i da, želeo bih da je postojao sporazum, sporazum između tvoje i moje ljubavi...ovo zvuči kao poslednja pričest pred konačno sklapanje očiju. I tu je kraj. Samo reč ostaje... (Srđan)

6. Hamilton Leithauser/ Rostam – I Had a Dream That You Were Mine (Glassnote)

Vani puše neki ledeni vjetar s Antarktike ili odakle već, ulice su puste, ja sam doma čitav dan i prvi mi je neradni dan nakon tko zna kad. Uopće mi se da pisati pa ću ovdje samo kopipejstati dio svog teksta koji sam o ovom albumu, u vrijeme kada je tek izašao, bio objavio u Globusu. Uz dodatak da je spot za „A 1000 Times“ nešto najljepše i najdirljivije što sam vidio u dugo vremena. U posljednjem dijelu su Hamiltonovi i Rostamovi očevi, a žena na početku je Hamiltonova supruga, ako ste se pitali. I to je to. Živjela potlista! Smrt fašizmu, sloboda narodu! Ide kopipejst:

„U prvom je planu Leithauserovo najjače oružje, a to je njegov glas. Nema mnogo pjevača koji mogu ono što on može: njegovo pjevanje je savršeno ugodno i sigurno krstarenje koje vas vodi od finog šarmiranja baritonom stare škole do pankerskih vriskova izvučenih iz tko zna kakvih dubina grla. U svakoj je ulozi jednako dobar i u svakoj je jednako svoj, a najvažnije je što pjesme tu nikada nisu poligon za pokazivanje vještine, one su najvažnije, pjevanje je podređeno njima, a ne suprotno.

U prvoj pjesmi „A 1000 Times“ kao da je sažeto sve ono zbog čega je ovo odličan album; melankolična je, ali i žestoka, izgrađena oko nenametljivih i posve prirodnih kontrasta tiho-glasno, snažna i proživljena, s dojmljivom i pamtljivom melodijom, istovremeno klasična i neporecivo moderna. Upravo su na tom planu Leithauser i Rostam zablistali, pošlo im je za rukom prošetati kroz nekoliko glazbenih dekada, ali se u njima nisu izgubili već su ih vrlo suvereno savladali. Od doo-wopa („Rough Going (I don't Let Up)“) i country-rocka („The Bride's Dad“), preko gotovo cohenovske šansone („In A Black Out“)  pa do baroknog popa, dvojac se poigrava različitim glazbenim žanrovima i stilovima, u igru povremeno ubacuju banjo, harmoniku i saksofone, ali osnova ostaju Rostamov klavir i Hamiltonov glas, oba jednako perfektna. Izvanredno usklađena i vrlo moćna.

Iako je The Walkmen (bio) odličan bend, čini se kao da je tek Rostam uspio izvući najbolje iz Leithausera, kao da je tek u suradnji s njim ovaj pjevač koji izgleda kao najviše cool računovođa iz ureda punog cool računovođa dobio priliku pokazati sav svoj potencijal, svu raskoš svojih različitih talenata.

Dovoljno raznolik da ne može dosaditi, konzistentan i zaokružen, iskren, dirljiv i dojmljiv, ovaj je album jedan od najozbiljnijih kandidata za album godine. A slušat će ga se, bez dvojbe, i u onima što slijede.“ (Andrija)

5. Bon Iver – 22, A Million (Jagjaguwar)

(kriza najboljih godina ili kako sam se pet mjeseci pripremao za pisanje recenzije zbog čega na kraju nisam u stanju napisati niti decentnu crticu)

Otkazali su europsku turneju. Izgleda da nešto ponovo nije u redu. Možda nije toliko ozbiljno kao u onoj priči s grčkog otoka. Možda mi odgovara sva ta drama, jer možda nikada neće biti gotovo: It might be over soon / Where you gonna look for confirmation? / And if it's ever gonna happen.

No, kolikogod to patetično i jadno zvučalo, od onog ljetnog jutra kada su vani puštene "22 (OVER S∞∞N)" i "10 d E A T h b R E a s T ⚄ ⚄" poprilično sam bio siguran da pot lista neće skroz riknuti sve dok ne napišem taj tekst (doduše, i Emir mora negdje objavljivati svoja Izvorišta, a i ove godišnje liste isto negdje moramo istovariti). Napišem ju u siječnju. Valjda. It might be over soon. (Dražen)

(svakako ne propustiti!)

4. Danny Brown – Atrocity Exhibition (Warp)

Od šizofrenije do remek djela u 15 pjesama. (Željko)

3. Angel Olsen – My Woman (Jagjaguwar)

Kada netko na glazbenoj sceni ostavi toliko snažan utjecaj na tebe čim čuješ prve taktove njene gitare i taj božanski glas, stalno vrebaš negdje iz prikrajka poput neke zaluđene uhode kada će izbaciti novi materijal.

 Ako ste slušali prethodna ostvarenja Angel Olsen, shvatit ćete da je ovo njen najosobniji album do sada. U samom naslovu “My Woman”, a onda i kroz tekstove na albumu autorica nam daje do znanja da ćemo u njoj ovaj put pronaći jaku ženu koja je došla na svoje, ženu koja ti bez zadrške kaže sve u lice, ženu koja voli i prašta, ali i ženu koja se poigrava s onima koji gledaju kroz nju, pa im svako malo podmeće neku drugu verziju sebe. [cijela recenzija] (Mario)

2. Radiohead – A Moon Shaped Pool (XL)

Svi koju i dalje čekaju neku vrstu "Bendsa" ili "OK Computera", morat će pričekati deseti album. "Moon Shaped Pool" album je skupine i dalje usidrene na tamnoj strani mjeseca. Album je sjetan, hermetičan, neurotičan, razorno nježan, delikatan, puzeći, prožet osjećajem samoće, anksiozan. Kao da gledate u plavo nebo s pritiskom od 3000hPa u prsima. Je li uključen i osjećaj izbavljenja, ostaje na slušatelju. Npr., "Desert Island Disk" bi mogao biti vaš pojas za spašavanje. "Glass Eyes" ne bi. Usprkos dojmu da vam je glava konstantno ispod površine vode, kao i na ranijim RH albumima, postoji i senzacija plivanja, guranja crne vode oko sebe, kao prihvatljive alternative potonuću.Ako većinu Radiohead opusa doživljavate kao tmurnu dramsku seriju, utjeha leži u činjenici da tuga može biti prekrasna i da je upravo to ono u čemu grupa uspješno ustraje kroz godine, sada desetljeća – oni stvaraju  prekrasne filigranske skulpture od slapova zaleđenih suza. Glazbeni ekvivalent vremenske prognoze s Otoka, sivi oblaci s mogućnošću kiše i vjetar, posjeduje temperament koji prati lokalnu meteorološku sliku i okreće s teških misli okruženih gudačkim orkestracijama k anksioznim napadima popraćenim anorganskom ritam sekcijom i nazad. Otkako su nakalemili digitalno granje na analogne korijene  teško je oteti se dojmu koji se može mjeriti s onim prisustvovanja Crvenom vjenčanju ili promatranja pobjedničkog pohoda HDZ-a. No, Radiohead su u suštini borci za bolje sutra. Računaju na vas da znate da i najcrnji oblak ima sunčanu stranu. Nekada je teško pronaći svjetlo na kraju njihovog tunela, ali ono je zasigurno tamo. [cijela recenzija 1] [cijela recenzija 2] (Leo)

1. Valentino Bošković – Marsovska listina (Nimavode)

Valentino Bošković ne samo da nije upao u zamku 'drugog albuma', nego je sve digao na još veći nivo. „Marsovska Listina“ će i one, koji do sada nisu pratili prvog Bračanina na Marsotu, lako uvući u njegov svijet za kojeg su autori svojedobno rekli kako je napravljen od miksa Davida Bowiea, Daft Punka, Syd Barretta (poseban plus što nisu istaknuli Floyde nego Syda) i Novih Fosila. Bolji opis teško bi se mogao složiti, a vama ostaje samo da se ukrcate na prvi svemirski brod i posjetite Valentina. I da, ponesite samo važne stvari. Ne zaboravite cicipjoverice, što god one bile. [cijela recenzija] (Emir)