80. Thee Oh Sees - Mutilator Defeated at Last (Castle Face)

Jedni od najvažnijih predstavnika nove struje garagea i psycha koji su se polovicom prošlog desetljeća pojavili, gdje drugdje, nego na prostoru San Francisa i njegove okolice, predvođeni hiper-produktivnim Johnom Dwyerom, ove su godine izdali dvanaesti album, ako brojimo i prva dva pod mrvicu drugačijom verzijom imena. Mutilator Defeated at Last se otvara energičnom i pomalo zlokobnom „Web“ u kojoj se izmjenjuju sićušni vokal, gotovo šapat, gitara puhačkog prizvuka uz pokoji visoki rif, što postavlja ugođaj za ostatak albuma koji cijeli zvuči kao da je nastao u vremenu kad je psihodelija prelazila u heavy metal. Ako ste voljeli animirani film Heavy Metal (1981.), onda je ovo i album za vas. (Andrea)

79. Mbongwana Star - From Kinshasa (World Circuit)

Gilles Petterson se na njih nakačio i prije nego je album izašao vani, a tijekom godine su izbacili nekoliko pravih hitova koji su imali i širi odjek od world musica. Nastali na ostavštini grupe Staff Benda Bilili, Mbongwana Star su prepoznatljivim kongoanskim ritmovima dodali dašak elektronike i sve to zapakirali u sjajan album. (Emir)

78. Ultimate Painting – Green Lanes (Trouble in Mind)

Ultimate Painting je britanski duo kojeg čine Jack Cooper i James Hoare, iz bendova Mazes i Veronica Falls koji su se upoznali dok su njihovi bendovi bili skupa na turneji. Njih su dvojica odlučili raditi potpuno analognu glazbu obojenu spiganim, vijugavim tonovima 60-ih i 70-ih po uzoru na Velvet Underground, naročito u pjesmi „Two from the Vault“, no taj su zvuk osuvremenili i obilato ga začinili popom, negdje na pola puta do Belle & Sebastian. Gitare su neodoljivo jangly, ritam je polagan i gorko-sladak, a produkcija samozatajna. Pjesma „The Ocean“ sjetno podsjeća na ponajbolje od Ole Podride, dok je uvodna „Kodiak“ toliko gumena i dopadljiva da mi je postala najslušanijom pjesmom ove godine. Ultimate Painting su pravo malo otkriće i treće mjesto na mojoj godišnjoj listi. (Andrea)

77. Jeff The Brotherhood - Wasted In The Dream

Ako glazbu smatrate okidačem šestog čula, ekstenzijom individualnog emotivnog poimanja svijeta umjesto pumpom za penis s kojom ćete osvojiti prvu nagradu u mjerenju kurca onda vas neće impresionirati tuđe razmetanje anonimnim berlinskim bendovima s kraja 70ih ili glazbom koja koristi tajne Sith ljestvica koje je George Lucas urezao s unutarnje strane limene kutije role filma screener verzije Imperija uzvraća udarac. Ako još k tome nalazite sebe i zabavu u vječnim ljetima, lakim drogama, pićima u limenkama i pop kulturi koja počinje s trapez hlačama, a završava s boomboxom izdignutim iznad glave, shvatit ćete zašto je Jeff The Brotherhood i „Wasted On The Dream“ prijeko potrebna kolekcija pjesama svake godine koju ste počeli obećanjem da nećete pušiti tuđa sranja i da je idealizam jedini izam kojem ćete ikada dati legitimitet. 

PS. Sith ljestvice su zakon! (Leo)

76. Jeremih – Late Nights (Def Jam)

Još kad sam prvi put čuo za Jeremiha, na Birthday Sexu, svidio mi se njegov vokal, iako je pjesma bila grozan R'n'B. Onda je došla nova generacija i potpuno sam zaboravio na Jeremiju, kao i cijeli svijet uostalom. Niotkud je eksplodirao njegov Late Nights with Jeremih projekt, potpuno lišen financijske ideologije i utopljen u svoj svijet. Maksimalistički nastrojen, svaki zvuk je imao svoju svrhu, sve je bilo bačeno na slušatelja odjednom, imao je svoj šarm i svoj identitet u tom post-weeknd univerzumu. I onda je krenula mučna odiseja izlaska albuma. Izvrstan singl tu i tamo, bez spota, Def Jam svoju priču govori, Jeremih svoju. I onda, niotkuda je izašao van. I potpuno me uzeo. Neočekivano minimalistički nastrojen s izvrsnom produkcijom i vrlo dobrim gostovanjima (Ty Dolla $ign koji apsolutno krade cijeli show i J.Cole sa najboljim groznim versom i stihom tisućljeća „Dick so big it's like a foot is in yo mouth“). Ali zvijezda albuma je nedvojbeno Jeremih, čiji visoki vokal zvuči jedinstveno u moru Abela Tesfayea, Franka Oceana, Jamesa Blakeova i ostalih. Muti liniju između pjevanja i repanja, konstantno mijenjajući ritam i to doslovno svaku pjesmu. Za razliku od većine današnjeg R'n'B-a koji ima notu nihilizma, Jeremih je topao i nježan, dječački naivan - za maženje što bi se reklo. Jednostavno luči osobnošću i čini se kao fakat kul tip i želim mu sve najbolje na svijetu! (Damjan)

75. Laddio Bolocko - Live and Unreleased 1997 – 2000 (No Quarter)

Kompilacija posnetkov z treh njujorških koncertov ter najpomembnejšega post-rock spektakla v zgodovini Ilirske Bistrice. Številka ki smo je pogrešali v diskografiji zasedbe iz New Yorka. (Davor)

74. Donnie Trumpet & The Social Experiment – Surf (Selfreleased)

Lucidni kolaž od pregršt glazbenih žanrova na kraju tvori cjelinu uz koji ćete se nedvojbeno dobro osjećati. (Željko)

73. Futurebirds – Hotel Parties (Easy Sound)

Kao i u većini drugih situacija u životu, muzika je apsolutno jedini razlog koji me može natjerati na žaljenje što se nisam rodio u nekim drugim, boljim vremenima. I to ne toliko zbog mogućnosti bivanja na koncertima preminulih legendi ili bendova koji su uplovili u svoje finalne luke – mada, The Clash! The Beatles! The Boo Radleys! Eagles! Aaaaaa! – koliko zbog neposrednog osjećanja konteksta koji su razdrmali, obogatili ili tek proširili poneki ključni radovi mojih omiljenih muzičara. Jer ja danas svakako mogu ponovno slušati 'Murmur' i 'Reckoning' te opet po tko zna koji put zaključiti kako ljepša duša nikad nije ostavila trag na studijskoj vrpci (a ni na kompjutorskoj bajtaži), ali to činim u svijetu u kojem ti albumi i sve što su porinuli već odavno postoje i djeluju. Fjakastom psihodelijom šezdesetih indieficirana alt-country skupina Futurebirds osigurava barem estetsku i emotivnu komponentu toga bliskog susreta, stabilnim kreativnim razvojem potvrđujući kako bi Athens i u budućnosti mogao imati najbolji američki bend, nakon što Drive-By Truckers skinu krunu preuzetu od R.E.M. Njihov treći album 'Hotel Parties' ispunjava sve što je svojim najboljim momentima obećao prethodnik 'Baba Yaga', a zvuči kao da supergrupa članova Band Of Horses i My Morning Jacket obrađuje cijeli 'Reckoning', pola u stilu Big Star, pola kantautorskim banditskim countryjem, sve ornamentirajući melodijskim ukrasima koji mediteranskom uhu mogu biti poznati iz jedne bliže južnjačke tradicije. Pravilno upregnuvši svoje dvadesete godine u preobrazbu iz sanjarskih mladića u ozbiljne muškarce, Futurebirds su se do odredišta, međutim, zaputili pogrešnom cestom, onom rock'n'rolla, samo što si za razliku od kolega iz American Aquarium uslijed njezinih zamki nisu dopustili sumnje i dvojbe u smisao svojeg putovanja, tek ugodnu i varljivu melankoliju hotelskih tuluma osvijetljenih zujanjem televizora. Baš su se zato American Aquarium i izvukli iz te klopke u sređene obiteljske živote, dok je najtužniji stih ovog albuma ipak onaj o stage without a band. Od svih koje imaju, dojam je da će se Futurebirds uvijek primarno bacati na rješavanje tog problema. (Gogo)

72. Luís Vicente, Théo Ceccaldi, Valentin Ceccaldi, Marcelo dos Reis - Chamber 4 (FMR Records)

Očaravajuća i nijansirana kolekcija "komornih improvizacija" koje se rastvaraju prpošno i graciozno, spajajući avangardu s nekim novim a opet iskonskim vidom ljepote. (Antonio)

71. 2 8 1 4 - 新しい日の誕生 (Dream Catalogue/Not Not Fun)

Uglaviti u vlastitu listu najboljih albuma godine samo jedan album s odrednicom vaporwavea pomalo nema smisla i vrlo vjerojatno više govori o šarlatanstvu sastavljača liste nego o njegovom kritičkom stavu koji očito ne koincidira sa širim kontekstom gomile drugih albuma iz istog žanra.  Još ako uzmem u obzir da mi je početkom godine album ispod banka prošvercao mlađi nadobudniji kolega potlistaš Davor (koji usput ove godine nije napisano niti jednu recenziju i koji mi je u međuvremenu objasnio da mu ovaj album nije među najdražima iz žanra) nije ni čudno što sam prije sastavljanja liste imao mini paranoični napadaj da se ovaj album možda nije nikada desio, a kamoli da je imalo važan u vaporwave kružocima. Uglavnom, želim reći da mi je teško odoljeti trivijalnom zvuku ugode bez obzira što mu u ovom slučaju konstantno izmiče autentičnost i čvršća usporedba s nekim priznatijim izvođačem. (Dražen)