70. Fog Frog Dog – Split (Nimavode 2015.)

Fog Frog Doga dosad smo poznavali samo po miksu i masteringu EP-ja „VSSR“ prošlogodišnje iznenadne senzacije Valentina Boškovića, a ove se godine jednako niotkuda pojavio i njegov gotovo podjednako slatki samostalni album „Split“. Jedan od dvojice tajanstvenih bodulskih kozmonauta upravljački je modul svojega letećeg pijata prenamijenio u lounge-bar kojemu opuštajuću muzičku pozadinu čini njegov razigrani moderni bedroom-pop, raširen od folky-trubadurstva preko indie-elektronike i progresivne botanike do soliranja po Mliječnoj stazi. Zaista je već bio red da nakon svih pankerskih suradnji objavljenih pod imenom najlipšega grada na svitu najbolji album pod imenom „Split“ (ili barem drugi, iza onoga grupe Lush) i dođe iz Splita, ali, hrvatski lovci na trendove, slobodno zauzdajte svoje magarce. Za ovo se ipak nećete morati praviti da ste skužili na vrijeme, kako ste bili uskočili na Valentinotovu svemirsku kočiju. „Split“ je ipak najljepši u osobnoj, privatnoj uporabi, baš kao i Split. [Gogo]

69. Waxahatchee – Ivy Tripp (Merge/Wichita 2015)

Slušajući albume američkog benda/projekta Waxahatchee, zapravo projekcije kantautorice Katie Crutchfield, ponekad mi se učini da s njom i njenim putovanjem kroz periode života sazrijevamo i mi, slušatelji. Sve snažnija i izravnija u idejama koje iznosi, ali i zatvorenija i pomalo ozlojeđenija, “Ivy Tripp” vrhunac je njene dosadašnje karijere. Čvrst je to album koji dijelom napušta lo-fi senzibilitet, poetičnost i nesigurnost prethodnih (odličnih) izdanja kako bi se smjestio u prostor čvršćeg rocka i zakučastijih tekstova. Osjeća se, kroz tu promjenu izričaja, da je Crutchfield povrijeđena i uvrijeđena, kao da je prisilno odrasla, a dade se iščitati i da je njen osobni i ogoljeni pristup s prethodnih albuma upotrijebljen protiv nje same. No ona ipak ne ponire u izolaciju, dapače, poigravajući se žanrovskim očekivanjima i svojim predivnim glasom izdiže se još odlučnija u namjeri da izvrne taj sveprisutni cinizam i apatiju kojom je okružena. Sreća je tamo negdje, samo je moramo pronaći. [Antonio]

68. Lovely Quinces – Meet Me In Moscow, Part One (Selfreleased)

“Meet Me in Moscow, Part One” logični je zato nastavak u radu glazbenice koja ne robuje očekivanjima i čija glazba djeluje izuzeta iz svakodnevice, kao nešto što svira za sebe i zbog sebe, a mi možemo biti sretni što je s nama dijeli. Željno iščekujemo sljedeći nastavak. (Antonio) [recenzija]

67. Beach House - Depresson Cherry (Sub Pop)

"Depression Cherry" zvukom nije nikakav radikalniji zaokret u njihovoj glazbenoj karijeri, a to nije nešto što bi trebalo promatrati u negativnom kontekstu kada su oni u pitanju jer novi materijal nije kopija niti recikliranje onoga što su radili ranije, već još jedan u nizu pomaka na bolje. Dozvolite ovom bendu da uđe u vašu sobu i povede vas na putovanje u kojem ćete sigurno pronaći onog izgubljenog, boljeg sebe. (Mario) [recenzija]

66. BogateMladeKmice – #BMK (Selfreleased)

Nisam lokalpatriot, čak sam i kritičniji prema domaćim glazbenicima nego što sam prema stranima. Ali su me Kmice uzele potpuno i konstantno su u foobar rotaciji. Iako sam bio euforičan u recenziji, mislim da bih sada napisao i još pozitivniju recenziju. Peče me činjenica da šira scena koja se okupila oko Kuku$a i High5-a nije toliko prihvatila album, a ni Baybea koji je još uvijek najbolji producent u Hrvatskoj. Iskreno ne znam mogu li ova trojica ponoviti ovakav projekt, bez pretenzija i traženja „bangera“, pun zajebancije i lagane atmosferice za kruzanje lag'no, ali bih iskreno volio kad bi pokušali.  (Damjan) [recenzija]

65. Percival Pembroke – Pembroke Autumn/Winter Catalog (Beer On The Rug)

Najsmjeliji uradak u diskografiji prošlogodišnjeg debitanta s londonskom adresom. Proširivanjem konceptualne kategorizacije s proizvoda na katalog, Pembroke se prometnuo u Georgea Constanzu cijele te vaporwave priče. (Davor)

64. Juan Wauters – Who Me? (Captured Tracks)

Slušajući Juana osjećate da ste upoznali ne samo glazbenika obrtnika, već i osobu od krvi i mesa, istovremenu faličnu i sposobnu pretočiti život u stihove koji ne koriste metafore već neposredno životno iskustvo. Njegova interpretacija freak folka, koristeći konfesionalni lo-fi u kojem glavne uloge igraju akustična gitara i spigani glas, poziva da pucate u ogoljeno srce čije djeliće bezrezervno baca publici na drugom albumu „Who Me?“. Simpatičnost Jeffa Lewisa, dikcija Seua Jorgea, nevinost i sjeta Charliea Browna. (Leo)

63. Shye Ben Tzur, Jonny Greenwood & The Rajahstan Express – Junun (Nonesuch)

Što je to genijalno napravio 44-godišnji Greenwood na ovom albumu? Prije svega ono osnovno – nije se previše miješao. Odavno su počele kolaboracije 'zapadnih' i 'tradicijskih' glazbenika, a u posljednjih 15-ak godina, širenjem world musica i u mainstream, namnožilo se takvih suradnji. Većina njih nije bila plodonosna, a one najuspjelije povezuje jedna stvar – zapadnjaci su shvatili da oni u takvoj priči ne smiju preuzeti na sebe glavnu ulogu, već biti samo ukras, dodatak, oplemeniti ono što 'izvorna' ekipa radi. Naravno, ako žele snimiti neku vrstu tradicijskog albuma, a ne pozvati autentične glazbenike na suradnju u nekim drugim žanrovima.Greenwood je na „Jununu“ napravio baš to. Organizirao je cijelu priču, zajedno s Ben Tzurom okupio sjajan 16-člani The Rajasthan Express bend/orkestar, poveo sa sobom u Indiju producenta Nigela Godricha i režisera Paula Thomasa Andersona i krenuo u rad na albumu. Odsvirao je on sve gitarske dionice na ovom materijalu, dodao u poneku pjesmu i elektronske zvuke, ali u naravi je „Junun“ Ben Tzurov album oslonjen prije svega na qawwali glazbu, ali i na druge tradicijske ritmove i melodije s bliskog i dalekog istoka. U naravi je ovaj album genijalan. (Emir) [recenzija]

62. Baroness – Purple (Abraxan Hymns)

Prethodni "Yellow & Green" bio je duži i slojevitiji, donosio je himne s velikim refrenima, ali i mračne meditacije. Bio je to album karijere koja je nakon njega trebala eksplodirati na najbolji mogući način. Nažalost, pobjedničku turneju prekinula je prometna nesreća i ozljede zbog kojih su dva člana napustila bend dok je pjevač i gitarist John Baizley skoro ostao bez ruke. Nedavno izdan "Purple" zvuči kao najbolji odgovor nakon svega proživljenog, kao pobjeda života i ljubavi prema glazbi. I baš zato sa svojih skromnih četrdesetak minuta nadilazi svaki album do sada. Ma što god mislili tvrdoglavi stari fanovi i dežurni dušebrižnici true sludge metala. Iako su mi njegove metode dobro poznate zbog sve sile dragih produciranih albuma iz devedesetih i nultih, jedina zamjerka ide producentu Daveu Fridmannu jer mi se nakon svakog sljedećeg slušanja albuma čini kao da su Baroness u ovom slučaju zaslužili nešto ala Bob Rock tretman Crnog albuma Metallice. Uskoro cijela recenzija. (Dražen)

61. Perfecto – You Can't Run From The Rhythm (Joyful Noise)

Kamo dalje nakon što ti je plod mašte uvjerljivo preuzeo kormilo karijere i još k tome zacrtao smjer u srce žanra koji je potencijalno jedini dio glazbene povijesti koji nije retromanično oživljen da se povlači po sceni poput tupog, beskrvnog zombija? [recenzija]