60. El VY – Return To The Moon (4AD)

EL VY je novi projekt Nationalovog Matta Berningera i Brenta Knopfa, originalno iz Menomene, a kasnije iz Ramona Fallsa, koji donosi Berningerov prepoznatljivi bariton i, na sreću, novu porciju odličnih stihova koji su ga i proslavili, i u jednakoj mjeri Knopfove dopadljive melodije, uz ponešto eksperimentiranja s novim smjerovima u kojima bi karakterističan zvuk njihovih dosadašnjih bendova mogao skrenuti. Jedna od takvih inovacija je i „I'm the Man to Be“, funky, pomalo vragolasta koja me iz nepoznatog razloga podsjeća na Edwyna Collinsa, „Need a Friend“ synth posvetu Beatlesima, ili „Sad Case“ koja već više zvuči na staru Menomenu. EL VY se čini kao plodna platforma za istraživanje i zvuči kao bolja opcija od Ramona Fallsa, zahvaljujući Mattovom vokalu i nešto mračnijem zvuku. (Andrea)

59. Stara Rzeka - Zamknęły Się Oczy Ziemi (Instant Classic)

Apstraktno. Moćno. Postrokerski. Metalno. Okupano droneom i ambijentalom. Srastanje s vremenom i prostorom. Sve. Remek-djelo. (Antonio)

58. Built To Spill - Untethered Moon (Warner)

U jednoj od svojih brojnih reinkarnacija kojom Dan Martsch strpljivo i s vidljivim guštom održava ovaj band na životu, stanje svijesti njegovog kreativnog pokretača je jasno od prvih stihova same ploče (All these songs
sounded like we're in this together / And I found a place where I know I’ll always be tethered /And I knew, when I woke up, rock and roll will be here forever) što nam potvrđuje da je Dan Martsch čvrsto privezan za svoje mjesto I tu je zadovoljan i sretan. (Vlado)

57. Girlpool – Before The World Was Big (Wichita)

Girlpool su dvije djevojke koje su se uhvatile instrumenata da bi se zabavljale, a napravile su posve ozbiljan album. Gitara, bas i dva glasa sasvim su dovoljno za prošetati od punka do indie popa i otvoriti intimne svjetove koji se pred nama otkrivaju jasni i neuljepšani. Deset pjesama u samo dvadeset i četiri minute, živjela ekonomičnost!

56. Bill Ryder- Jones – West Kirby County Primary (Domino)

Da je ovaj album životinja, bio bi zamorac. Skoro neprimjetan, a opet tako živ, s tim malenim srcem koje brzo kuca.  Ne znam mnogo o zamorcima, ali činjenica je da su slatki i da ih poželite pogladiti. Možda ih i držati u ruci i malo im tepati, iskazivati nježnost kakvu ne možete ili ne želite prema ljudskim bićima. Jasno, jedna je od prvih asocijacija na zamorca i eksperiment, ali za ovu je priliku možemo prekrižiti, na ovoj ploči nema eksperimenata, samo pop nježnost. Milina.
Za vječnost će ostati: „Daniel“ koji, baš kao i dobar dio albuma, podosta zvuči kao Eelsi, ali ne zvuči ništa manje kao Bill Ryder-Jones. (Andrija)

55. Earl Sweatshirt – I Don't Like Shit, I Don't Go Outside (Tan Cressida/Columbia)

Hermetički hermit-hop.  Hikikomori glazba za PTSP gangstere na sativa terapiji s psihotičnim nuspojavama. Možda najviše odd od Odd Future kolektiva jer usprkos eksploataciji apsurdno grotesknog prečesto detektirate tangente koje dotiču realnost.  (Leo)

54. Helen – The Original Faces (Kranky)

Ponekad je za iskrenost potrebna manipulacija. Kao da su veselje i slatka melankolija iz ovih refrena kratkoga vijeka, osjećaji koje je potrebno zaštititi šumom, maglom i greškama. Toliko su krhki da bi ih bilo kakvo preslikavanje u normalnu pop formu pretvorio u neistinu ili čistu zabludu. (Dražen) [recenzija]

53. The Sidekicks – Runners In The Nerved World (Epitaph)

Da je ovaj album životinja, bio bi magarac. Pametan i podcijenjen, sposoban odraditi najteže zadatke. Neki kažu tvrdoglav, drugi vjeruju temeljit. Sive je boje, ali to nije sivo kao metafora bezličnosti, kao negacija crnoga i bijeloga; to je sivo kao savršeni spoj crnoga i bijeloga, kao Yin i Yang koji su se razlili jer je nad njima netko zaplakao. Od smijeha ili tuge, svejedno.
Za vječnost će ostati: „The Kid Who Broke His Wrist“ koja dokazuje da je ovo najbolji album Band of Horses još tamo od 2007. i „Everything in Twos“ koja dokazuje da je ovo isto tako mogao biti najbolji album Shinsa još tamo od, koje li slučajnosti, 2007. (Andrija)

52. Robert Tilly & Wooden Ambulance – Northern Sadness (Selfreleased)

Robert Tilly je u ovih 10 briljantnih minijatura (jedva da neka prelazi tri minuta) sublimirao svoju tridesetogodišnju muzičku karijeru sviranja bluesa i folka. Goran Grubišić je ovim pesmama sa "Northern Sadness" albuma prišao sa ljubavlju i strašću connoisseura i nanosio pažljivo, sloj po sloj, svoj doživljaj njih. Ostavio je razuđenu zvučnu sliku, potpuno suprotnu gustoj svog matičnog benda. Svaka od pesama je malo remek-delo vagabondsko-luzerske mitologije. (Srđan) [recenzija]

51. Deantoni Parks – Technoself (Leaving/Stones Throw)

Muzika koja dopire iz podruma lika koji preko dana radi u Zagreb parkingu, a po noći je Miles Davis na bubnjevima. Breakcore, avantgarde bubnjar kojeg treba odvojiti od Mars Volte i gledati kao zasebno svjetsko glazbeno blago. Kada svira s drugima gulaš čini gušćim i masnijim, kada svira sam, Aaron Funk i Clutchy Hopkins sjede u prvom redu i kimaju glavom. (Leo)