50. Destroyer – Poison Season (Merge/Dead Oceans)

Jedanaesti po redu album, ili prvi album nakon odličnog i iznimno hvaljenog „Kaputta“ (ako ne računamo Pet španjolskih pjesama izdanih prije dvije godine), vankuverskog indie benda pokrenutog prije ravno dvadeset godina. Ovaj album sentimentalna je i šarolika posveta New Yorku, od krhke „Times Square, Poison Season I“, s obiljem violinističkih i klavirskih nota, preko frenetične „Dream Lover“ u kojoj dominiraju činele i histerični zvuk puhačkih instrumenata, do romantično jazzy „Archer on the Beach“. Ovo je karakteristični Bejar, no album je raznolikiji i inventivniji od prethodnika, što znači da je sa španjolskom eskapadom uspio u naumu osvježavanja svog iskustva glazbe i lirskog izražavanja.  (Andrea)

49. Sharon Van Etten – I Don't Want To Let You Down EP (Jagjaguwar)

"Are We There" nije bio dovoljan. Sharon Van Etten kao da se još uvijek hrva s istim demonima iz prekinute veze s dugogodišnjim partnerom, s osjećajem grižnje savjesti zbog odustajanja od veze u korist glazbene karijere. Ali "I Don’t Want to Let You Down" EP nije samo logična ekstenzija na glavu temu prošlogodišnjeg albuma, već na njemu Sharon nakon godinu dana koncerata zvuči kao da je konačno odlučila u kojem smjeru želi nastaviti svoj životni put i koliko joj je važno da cijela priča za nju i njega završi sa što manje ožiljaka. (Dražen) [recenzija]

48. Dwight Yoakam - Second Hand Heart (Warner)

Eventualni slabiji tržišni domašaj muzičara čiji rad spaja barem dvije različite tradicije često se objašnjava doskočicom kako svoj muzički konopac previše vuku na stranu onoga drugog žanra a da bi ga fanovi prvog voljeli bez ostatka i nedoumica. Primjerice, prve protagoniste spajanja tradicionalnog countryja s nezavisnim rokerskim zvucima opisivalo se kao previše pankere za Nashville, ali i kao previše kauboje za skvotersku ili hiperventilirajuću tinejdžersku publiku. Međutim, previđanje legendarnog Dwighta Yoakama kao jednog od najvećih američkih autora uopće leži u razlozima iste obitelji, ali zapravo njezinim svojevrsnim crnim ovcama, što se ponajviše vidi na njegovim dvama sjajnim albumima iz tekućeg tisućljeća. Baš kao i na prethodniku '3 Pears', na svjetlucavom, poletnom 'Second Hand Heart' veličanstveni ćelavac je naprosto previše country za poklonike modernog countryja, ali i previše iskonski indie za danas sve uniformiranije indiejance (logično, ako je kauboj, jel). U prvom se slučaju twangom svojega glasa te špicevima svojih čizama i sirovih gitara udaljava kako od studijske pop-konfekcije Little Big Town ili burazerovanja Lukea Bryana, tako i od revitalizacije odmetništva sedamdesetih predvođene Isbellom, Simpsonom i Stapletonom. U drugom ga je njegovo okretanje Byrdsima i Beatlesima odvelo na ista mjesta do kojih su dobacile prekooceanske ekspedicije Teenage Fanclub ili The Thrills, a žestina udara kojom je svojevremeno ušao u krvno srodstvo s pankerima X i greaserima The Blasters ovih se sezona cijeni još i manje, a proizvodi gotovo nikako. Srećom, u pouzdanim second hand dućanima još se uvijek daju naći izvrsno očuvani komadi. (Gogo)

47. Lana Del Rey – Honeymoon (Interscope/Polydor)

Lana je uspela, kao retko ko pre nje, da obilato koristeći savremene muzičke forme i instrumente ipak zadrži taj stari tradicionalni šmek i na nenametljiv način približi Great American Songbook svojoj vrlo brojnoj savremenoj publici. (Srđan) [recenzija]

46. Low – Ones & Sixes (Sub Pop)

Kao i svi dugogodišnji bračni partneri, i oni znaju šta ko od njih misli čim se pogledaju, a često nije potrebno ni da se pogledaju. S druge strane, kod dugih brakova partneri uvek zadržavaju neki svoj intimni prostor u koji ne puštaju onog drugog, taj prostor je intrigantan i uvek iznova budi interesovanje (kao što kažu Low u svojoj pesmi…what part of me don’t you know, what part of me don’t you own). Mora ta iskra uvek da tinja, u protivnom zavlada dosada i monotonija. Sve ove karakteristike dugih brakova osećaju se i u njihovoj muzici. (Srđan) [recenzija]

45. Žen – Jantar (Unrecords)

"Jantar" je jedan od onih albuma neovisnih o vremenu, o bilo čemu što će Eva, Ivona, Sara i Tanja učiniti kasnije, neopterećen svime što su učinile ranije. Više oslonjene na međusobnu igru i kominikaciju kroz muziku, nego na pritisak da moraju srvoriti dostojnog nasljednika prethodnog albuma, Žen su uspjele kroz igru, kroz iznenadne folklorne elemente, kroz peachpitovske dosjetke, kroz jednostavne teme iza kojih pulsira iskrena ljubav, stvoriti album kojemu ime "Jantar" odgovara više kao sudbina nego kao opis. Stvorile su album koji će poput jantara svjetlucati  i intrigirati svojim sadržajem, pričom o nekoj sreći, ljubavi, malim životnim borbama i iskrenim željama, sramežljivo ispričanih kroz jednostavne ali nježne i nedvosmislene stihove ('…ostani i jedri sa mnom'). Ispunjen intimnom pozitivom i ljubavi, ali i nekom neizvjesnošću budućnosti, "Jantar" je stvoren da svima bude dovoljno velika grana, da njime otjeramo tužne misli. (Sven) [recenzija]

44. Yo La Tengo – Stuff Like That There (Matador)

Sjajno je to što nitko ne dovodi u pitanje bilo što što Yo La Tengo radi već godinama, pa tako ni objavljivanje ovog albuma koji bi se mogao nazvati i „Fakebook 2“. A kako bi se i dovodilo u pitanje nešto divno poput ovoga? Da se na albumu nalazi samo 14 Yo La Tengo verzija „Friday I'm In Love“ bio bi sjajan, a ovako je ovaj draguljčić samo dio još jednog nevjerojatnog uratka svemogućeg trojca iz Hobokena. (Emir)

43. Trouble Knows Me - Trouble Knows Me EP (Madlib Invazion)

Madlib i Sam Herring. Odgovor na pitanje zašto je često: zašto ne. (Leo) [recenzija]

42. Gnod - Infinity Machines (Rocket Recordings)

Monstruozan, razarajući industrijski drone i tiha buka s povremenim uplivima psihodelije i grube eksperimentalnosti. Nema im ravnoga. (Antonio)

41. Božo Vrećo - Moj sevdah (Gramofon)

Nisam stručan da bih opisivao njegovu boju glasa, ali znam napisati da je dovoljno čuti samo nekoliko njegovih stihova da bi ostao zapanjen. Na toliko ljepote u gasu, ali i emocija prilikom pjevanja, rijetko ćete naići, a u kombinaciji sa sevdahom to djeluje potpuno očaravajuće. Božo Vrećo je, jednostavno rečeno, diva. Osoba koja zapanjuje svojim vokalnim sposobnostima, ali i osoba koja uživa na sceni i želi svojom izvedbom dio čarolije prenijeti i na slušatelje. I to mu, bez imalo problema, uspijeva. (Emir) [recenzija]