40. Will Johnson – Swan City Vampires (Undertow)

Raspustivši lani svoj prelijepi bend zato što su sva četvorica izvornih članova zajednički zaključila kako ih nove obiteljske i poslovne obaveze priječe srcem se, vremenom i energijom bez ostatka posvetiti i trećem desetljeću bendova života – a nipošto iz kakvih uobičajenih razloga kreativno-financijskih nesuglasica koje metastaziraju i na nekoć prijateljske odnose – rock'n'roll kralj Will Johnson se još jednom potvrdio kao nužni terapeut ili Mr. Wolf indie-rocka, glačalo njegovih oštrih rubova i problematičnih linija. Ali, naravno, ne i nepropusna brana za nezadržive emocije, koje su na posljednjem albumu Centro-matic, nazvanom zasluženo gordim epitafom 'Take Pride In Your Long Odds', zauzele elegičan, rekapitulirajući ton koji se do kraja razjasnio tek naknadnom objavom. 'Swan City Vampires' se finala najdražeg benda izravno dotiče tek u prekrasnoj '(Made Us Feel Like) Kings', koja konkurenciju u mikro-žanru najljepših ovogodišnjih pjesama o razlazu Centro-matic ima u Isbellovoj 'To A Band That I Loved', koja ne govori o Drive-By Truckers, kako griješe slabo upućeni. Ostatak albuma to nedavno stresno razdoblje Willova života, nažalost pojačano i smrću u bliskoj obitelji, diše atmosferom nazubljene sumnje i tjeskobnog propitivanja, ali i odvažnošću strpljivog trpljenja oluje prije potpuno spremnog iskoraka u mir koji će mu opet pružiti najvjerniji suputnici, muzika i ljubav. Novi se početak naslućuje i u donekle slobodnijem, manje parceliziranom pristupu koji stilovima i ugođajem neodoljivo podsjeća na hudu trilogiju Neila Younga. Da, i Centro-matic su svirali itekako nježne balade, a i dosadašnji solo albumi bi povremeno zasjali bendovskom raskoši, ali nekako je intuitivno uvijek bilo jasno kako je i zašto svoje pjesme Will usmjeravao u različite okvire. Ovdje ih je autorskim instinktom i izvođačkom dojmljivošću, te vezivnim tkivom instrumentalnih skica, ujedinio u album koji za razliku od prethodnih izdanja neparnih godina – 'Candidate Waltz' 2011. i eponimac supergrupe Overseas dvije godine poslije – nije neporecivi prvak sezone, ali podebljava implicitnu poruku lanjskoga 'Take Pride In Your Long Odds': Njegovi hitovi jesu najslađi, a eksplozije najglasnije, ali od Willa ipak više potrebujem stabilnost i utjehu. I uvijek ih dobijem. (Gogo)

39. Jenny Hval – Apocalypse, Girl (Sacred Bones)

“You say I'm free now, that battle is over, and feminism is over & socialism's over. Yeah, I say I can consume what I want now.” Jenny Hval zna da borba nikad ne prestaje, pa nam nudi svoje artikulirane, britke misli upakirane u avant-pop komade - gorke, cinično-sarkastične, ali poticajne udare optimizma. Baš ono što nam treba. (Antonio)

38. My Morning Jacket – The Waterfall (ATO)

Nekada je to išlo pod normalno. Svjesno, nesvjesno, kako god. Svaki novi album dragog benda bila je prilika za zaustavljanje vodopada, redizajniranje vlastite stvarnosti i maštanje o novim životnim opcijama (s naglaskom uglavnom na maštanju). (Dražen) [recenzija]

37. Chris Stapleton – Traveller (Mercury Nashville)

U novom tradicionalizmu, pravcu country muzike kojem Chris Stapleton nesumnjivo pripada, vrlina je sve ono što bi bilo mana u bilo kom drugom muzičkom žanru. I muzički okviri koji ne teže nikakvom proširivanju granica žanra, i tekstovi pesama koji su, kao što sam više puta naglasio, tematski čvrsto utemeljeni u žanrovske stereotipove, pa i cover-art gde centralnu poziciju zauzima bradonja sa Stetson šeširom i gitarom. Nikakva iznenađenja tu nisu poželjna niti dozvoljena. Mahom starija, konzervativna publika koja prati ovu scenu takve stvari ne prašta. Poenta i jeste u tome da se, dok slušate ovakvu muziku, osećate spokojno i zaštićeno, kao da ste se vratili kući, u detinjstvo. U tom skučenom manevarskom prostoru treba dati nešto svoje ali veliki autori nalaze načina, prevazilazeći ograničenja, da to ipak postignu. Chris Stapleton je, sudeći po onome što nam je dao na svom prvom albumu, na najboljem putu da postane jedan od njih. (Srđan) [recenzija]

36. Dave Rawlings Machine – Nashville Obsolete (Acony)

Kada se slušaju u kontinuitetu ove pesme zvuče kao opušteni back-porch session dugogodišnjih prijatelja koji znaju kako oni drugi dišu, koji se savršeno razumeju i iz čije svirke isijava ljubav prema ovoj vrsti muzike. Ljudi koji savršeno vladaju žanrovskim obrascima uspevaju da ih nadograde davanjem ličnog pečata. Da postoje samo vokalne harmonije Davea i Gillian i izuzetan Daveov gitarski rad ovaj album bi dobio visoku ocenu, kada tome dodamo i kvalitet pesama zagarantovano mu je visoko mesto na godišnjoj listi svakog ljubitelja žanra. (Srđan) [recenzija]

35. Torres – Sprinter (Partisan)

Naravno da izvan sfere obrazovane površnosti poznavanja rječničkih definicija i enciklopedijskih natuknica ni najmanje ne razumijem psihičke i fizičke posljedice menstruacije i njezinih ciklusa, ali mi je izbor suradnika za novi album art-pop kantautorice Torres omogućio prisjetiti se moje teorije o redovitome dvogodišnjem objavljivanju ispovjednih albuma kao svojevrsnome umjetničkome menstrualnom ciklusu, dokazu autorske plodnosti pjesmama koje često takoreći upravo krvare emocije od kojih su sazdane. Naime, nakon što je eponimnim debijem već predstavila svoj škrti i oštri pristup kantautorskom folku, Torres se za uobličenje ovog nasljednika obratila veteranskoj ritam-sekciji, citiram iz sjećanja na neki davni NME, kraljice menstrualnog alter-rocka PJ Harvey, i to iz onog vremena kada nije bilo sasvim jasno odnosi li se navedeno ime na cijeli bend ili samo na šeficu. Ko-producent Rob Ellis i basist Ian Olliver preiskusni su muzičari a da ne bi mogli odsvirati umalo što god im padne na pamet ili od njih zatraži nova suradnica, pa mi se čini da je prevladavajući dojam skladnog kompendija prve polovice Pollyne diskografije ovdje uspješno ispunjen plan autoričine besprijekorne intuicije, a ne tek pečat i potpis asertivnih kolega. Osim bivanja dobrodošlim podsjetnikom na stilove koje je na posljednjim albumima Polly nažalost ostavila iza sebe, ovaj okvir Torresinim novim pjesmama fantastično pristaje, pokazujući usput i kako bi Kristin Hersh na samostalnim albumima zvučala da električnu gitaru nije najčešće ostavljala u arsenalu Throwing Muses. Nisam najsigurniji zašto me "Sprinter" osobno jako podsjeća na "I See Seaweed" briljantnih The Drones – možda zbog motiva vode, najizraženijeg u završnoj "The Exchange"? – ali i tu laskavu usporedbu Torres fino izdržava. (Gogo)

34. Björk – Vulnicura (One Little Indian)

Zajebani su ti prekidi veza. Svi nešto znamo o tome, a na "Vulnicuri" se Björk prilično ogolila pričajući o raspadu svojeg odnosa s Matthewom Barneyjem. Koliko god se pomalo voajerski osjećali dok slušamo ovaj album, toliko je od prvog njegovog trenutka jasno da se radi o najboljem radu ove islandske pjevačice još tamo od 2011. i "Vespertine". (Emir)

33. Ezra Furman – Perpetual Motion People (Bella Union)

David Bowie susreće Briana Wilsona te na klupici u Central Parku razgovaraju o Caitlyn Jenner. (Željko)

32. Death Grips – Fashion Week (Third Worlds)

Crtica stiže uskoro. Valjda. Ako Davor uopće vidi mail koji mu je poslan prije par dana... 

31. Matana Roberts – Coin Coin Chapter Three: River Run Thee (Constellation)

U trećem poglavlju dodekalogije COIN COIN Matana Roberts posvećuje se minimalističkom, istraživačkom formatu oslonjenom samo na njen glas, saksofon i elektroničke efekte. Kroz taj intimistički pristup u kojem su poruke univerzalne, a perspektive vrlo osobne, stvara jedno od svojih najboljih, najsnažnijih te duhovno i umjetnički najrazrađenijih djela. (Antonio)