30. The Internet – Ego Death (Odd Future)

Erykah Badu u Trickyevom Jeepu sluša Funkdalic i Princea. Milenijski Funk & Blues. (Leo)

29. Future – DS2 (A1/Freebandz)

Gdje uopće početi s Futureom? Iza njega je toliko projekta, isto toliko persona, ali se u 2015. konačno iskristalizirao. Niz od tri mixtapea - Monster, Beast Mode i 56 Nights imao svoj klimaks u DS2. Nakon drugog, izvrsnog albuma Honest koji nije imao neki utisak na hip-hop scenu i više-manje je flopao, Future je bio stavljen sa strane u razgovorima o trenutnim velikanima hip-hopa. I onda je počeo niz lowkey mixtapeova koji su svi odreda bili izvanredni, puni hitova i izvrsne produkcije te Futurea na vrhuncu. Naravno, uvijek je postojao strah da će DS2 biti ispod te razine, ali čim je prvi stih cijelog albuma „I just fucked your bitch in some Gucci flip-flops“, potpuno je jasno da će album biti remek-djelo. Bome i je, niti jedan album mi nije oblikovao godinu kao DS2, u cijeloj svojoj pretjeranosti, a bome i teškim depresivnim stihovima između redaka. Nije Future zajebancija, mislim da nema konzistentnijeg repera od njega – doslovno nema loš projekt, a ima ih dosta. Tu ga se vrlo lako može svrstati uz Kanyea, Drakea i Kendricka kao trenutne vladare crne glazbe. Iako je samo jedan od te četvorice snimio jebenu dosadu od albuma…… Pa eto, kad Kanye nije objavio album, a Kendrickov je smor za slušat, Future nosi titulu službenog Paggini albuma 2015. (Damjan)

28. Deafheaven – New Bermuda (Anti)

Ništa ne valja i sve je najbolje. Deafheaven su ili falši black metalci ili jedan od najznačajnijih metal bendova današnjice. Nije mi važan ishod teorije po kojoj su se vokal George Clarke i gitarist Kerry McCoy na trećem albumu "New Bermuda" odlučili za promjenu zvuka s ciljem podilaženja sumnjičavim metalcima. Čak i ako je pokazivanje zubi metalskijim zvukom s novog materijala bilo isprovocirano od strane onih koji su ostali imuni usprkos nevjerojatnom uspjehu prethodnog albuma "Sunbather", konačna izvedba ne ostavlja sumnje: Deafheaven izgaraju u svakoj sekundi, a slušateljevo iskustvo tek stečene šire publike nije drastično ugroženo prelaskom s blackgazea na thrash riffove koji se prirodno stapaju s blackerskim jurišima i kratkim post-rock intermecima. (Dražen) [recenzija]

27. Swervedriver - I Wasn't Born To Lose You (Cobraside)

Swervedriver su uvijek bili bend čiji su albumu bili idealan soundtrack za divlju vožnju auto-cestama. I dalje njihova muzika savršeno odgovara vožnji, ali razloga za divljanje više nema. Prošlo je ipak nešto vremena, malo se ostarilo, a na stražnjim sjedalima su djeca pa treba i na njih misliti. No, to ne znači da i ona neće uživati u ovom albumu. Svi će. Ili bi barem trebali. (Emir) [recenzija]

26. Ghostpoet - Shedding Skin (PIAS)

Ni ne sluteći, na mojoj se ovogodišnjoj listi našao prilično veliki broj Britanaca, a jedan od najboljih svakako je Ghostpoet. Njegov je debi album „Peanut Butter Blues and Melancholy Jam“ iz 2011. bio dosta revolucionaran, spajajući govorenu poeziju s two-stepom, britanski hip hop iz suburbije s elektronikom, i prilično uglat, istrzan i sumoran. Otada je Obaro Ejimiwe rafinirao i ponešto popunio svoj zvuk i napravio Shedding Skin, album s mnoštvom gostovanja, uključujući suradnju s Nadine Shah na čak tri pjesme, od kojih je „That Ring Down the Drain Kind of Feeling“ fenomenalna u svojoj ogoljenosti, sporosti i oporosti. Cijelim se albumom proteže njegovo karakteristično promuklo mumljanje složenih stihova, no ovdje je obogaćeno s nekolicinom gitarskih rifova, synth naglascima, i zvonkim ženskim vokalima Lucy Rose i Melanie De Biasio. Ovo je najpristupačniji i najugodniji Ghostpoetov album do sad koji najbolje spaja stare i nove utjecaje. (Andrea)

25. Hop Along - Painted Shut (Saddle Creek)

Philadelphia već godinama postaje nukleus opake i snažne rock ‘n’ roll scene, sa sve raznovrsnijim i uzbudljivim izdancima. Kao i Sheer Mag, koje smo imali sreću nedavno vidjeti I kod nas, ili Beach Slang koji su najavljeni za skori posjet, Hop Along su također predstavili svoju skromnu diskografiju u jednom od boljihovosezonskih  koncertnih i diskografskih izdanja. Definitivno jedan od bisera nezavisnih izdanja na pragu ranih Rilo Kiley, na čelu s tako malenom ali toliko velikom Frances Quinlan čiji će poetizam, lirična himničnost i promukli glas zasigurno biti otisnut u analima američkog rocka. (Vlado)

24. Beach Slang – The Things We Do To Find People Who Feel Like Us (Polyvinyl)

Some people tell me I overly romanticize rock & roll. That I have too much of a dreamer head. I've never apologized for that. Nah, not even once.

Većina ovogodišnjih divnih, ali na Pot listi dosad ignoriranih albuma ostala je nerecenzirana zbog osobnih problema koje sam tijekom godine rješavao te moje njima opravdavane lijenosti. Debitantski album filadelfijskih petarpanskih heart-rokera Beach Slang, čiji je plan i program nedvosmisleno naznačen imenom 'The Things We Do To Find People Who Feel Like Us', ipak nije jedan od njih. Jer album kroz tekst citiranog čovjeka – nekadašnje kultne emo-punk figure Jamesa Alexa, koji je u svojim četrdesetima naše, pokazalo se, nevino snatrenje o adult disoriented rocku podebljao do prihvatljivog, prekrasnog ekstrema – naprosto se nije mogao recenzirati uobičajenim načinom, riječima prenoseći ono kako ga ocjenjujem osjećajima i mislima.

You don't have to retire from being alive when you're 35. That's something I can say to my brothers in arms. The happiest people I know are the ones still playing in bands and painting and writing.

Ovaj album tako s pravom mogu recenzirati samo naše police s omiljenim CD-ima, najepskija pijanstva, pjevanja uz heroje dok sunce ne označi kraj, prvi poljupci i zadnji zagrljaji, najudobnije majice na bendove, popodnevna izgaranja na kauču i topljenja na betonu, sačuvane koncertne ulaznice, serijski maratoni u istodobno dugim i prekratkim noćima, kutije s uspomenama. Pa dok je meni osobno on tek jedan od desetak najboljih iz godine za nama, njima je neusporedivo i bez ikakve približne konkurencije daleko najdraži koji su čuli barem tamo od 'Celebration Rock', ako ne i od 'The '59 Sound', ako ne i zapravo oduvijek. A najvažnije je da je ta cesta oduševljenja dvosmjerna, jer 'The Things We Do To Find People Who Feel Like Us' svojim zvukom i srcem povratno recenzira i sve to zbog čega jesmo ono što jesmo, tvrdeći kako je sve bilo NAJBOLJE IKAD! Naravno da nije, jer sve nam se teže zanositi, ali koliko god želio i mislio dobro, rokenrol se još uvijek ne može suzdržati od laganja mladićima, a evo vidimo i starićima. Zato ga i volim.

I'm still the kid who believes rock'n'roll can change the world; if I go to  Woodstock or the theater where Buddy Holly played, I still want to stand there. It still feels super magical and once that's gone, I don't know what I'm doing here.

Najbolji koncert 2016. godine održat će se 10. veljače u Močvari.

If rock and roll is dangerous, how come I feel so safe in it? (Gogo)

23. Royal Headache – High (What's Your Rupture?)

Shogun se ne može obuzdati, jednostavno je previše jebeno tijesno. Koliko god široka i velikodušna bila, njegova je duša trenutačno preuska za sve te proklete emocije o nekome koga više ne viđa, pa ih pjeva veličanstvenim soul glasom zbog čije bi se ekspresivnosti Stax šezdesetih odrekao svih svojih vedeta, a bojom bi bez problema zamijenio Roberta Pollarda u Guided By Voices. Njegov bend Royal Headache ne samo garažni rokenrol svira najbolje na svijetu, jednako ga vješto zagorčujući prljavim punkom i zaslađujući power-pop zveckanjem, ali njemu to jednostavno nije dovoljno, pa naokolo naglas razglaba o – golemom srećom odgođenom, a nadam se i otkazanom – kraju benda, samo da bi se nedugo nakon toga svejedno pojavio 'High', album koji se eponimnom debiju pridružuje u paru najuvjerljivijeg otvaranja karijere u već ne znam koliko. Da i ne spominjemo tu na jedvite jade izmoljenu jadnu šupu u kojoj nastaju ove fantastične pjesme, ali u kojoj se čak i njegova žgoljava koža doima posebno stisnutom, pa po zrak i zdrav razum, kako ilustrira spot 'Carolina', odlazi u grad, na ulice, u pothodnike, na šetališta, u parkove, na krovove, bilo gdje, ali ZAŠTO JE BAŠ SVUGDJE!!! toliko neizdrživo tijesno? Uvodni stihovi albuma bez oklijevanja razjasne da se nikada ne valja ograničavati: I used to live in a world of rock'n'roll and tons of girls, ali debelo iskustvo traženja sebe u svemu i svega u sebi odmah potom upozori: It was my own fantasy, it was my own fantasy. Zato shvaća da ne može ni iz svoje duše, ni iz svoje kože, ni iz svojeg Sydneyja, ni iz svojih ljubavnih pjesama, ali ni iz svojega sjajnog benda u kojem čak i njegovo Shogun nije najkul ime jer tu su još i Shortty i Law te moj osobni favorit, jednostavni Joe (naravno, basist). Jednako svježi, inspirirani i dovitljivi koliko sunarodnjaci Scott & Charlene's Wedding ili Courtney Barnett, samo bez njihova mudrijaškog slackeraja, Royal Headache rokenrol opravdavaju klasičnim sastojcima goruće strasti i zaraznih pop pjesama, kojih je deset perfektno stalo u nepunih pola sata. Nadomještajući izgubljene i renovirajući oštećene sličice filmova koji na crno-bijelim snimkama svedenima na 16-17 sekunda od njih 24 žive nastupe legendi prikazuju još živčanijima i mahnitijima nego što su zapravo bili, snimili su album kojemu je gotovo jedini neposredni prethodnik soundtrack filma 'Backbeat', za potrebe kojega je muzičku stranu Beatlesa glumio bend koji su činili Greg Dulli, Thurston Moore, Don Fleming, Mike Mills i Dave Grohl, te gost Dave Pirner. Rock'n'roll klasici koje su liverpulski čupavci kao tadašnji cover-band obrađivali, doduše, zamijenjeni su autorskim klasicima koje najvjerojatnije nitko nikad neće obrađivati, za što ionako nema nikakve potrebe jer su savršeni. Postoji određena vjerojatnost da 'High' i nije najbolji album svih vremena, ali zato svakako jest album koji bi najbolji bio u svakom vremenu i svakoj godini, a da je u njima objavljen. Super da je to bilo ove godine. (Gogo)

22. Sun Kil Moon – Universal Themes (Caldo Verde)

Nabaciti naramak “univerzalnih tema” kod Kozeleka nikad nije bio problem.  Dapače. Sva tuga, sreća, čežnja i melankolija su sastavni dio svačije svakodnevice. Kozelek ih i dalje vjerno transponira na slušateljeva čula. 2015. smo čak svjedočili  ljepoti te univerzalnosti na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila gdje se njegova Visost i sama ukazala dijeleći s nama njegov privatni svemir. (Vlado)

21. Holly Herndon – Platform (4AD)

Negdje između srednje struje, avant-popa, elektroničke glazbe, akademskih tendencija i bleeding edgea tehnološko-umjetničkog stvaralaštva. Ondje ćete pronaći Holly Herndon i njen najnoviji, razbijeni kaleidoskopski album. (Antonio)