20. Sarah Bethe Nelson – Fast-Moving Clouds (Burger)

Ako ste mislili da su Facebook i Google emigranti uništili dušu San Francisca, Sarah Bethe Nelson je dokaz obrane da još uvijek postoji DIY pozitiva u gradu kojega Silikonska dolina pokušava uništiti diktatom techno-kapitala. „Fast Moving Clouds“ je ne samo odličan album već i odlična metafora koja podsjeća da se sve zauvijek mijenja i da je SF preživio potrese i požar 1906., pa će tako i IT yuppije. Stoga strepite farme servera, svi usjevi kad tad najebu, a privatne autobusne linije vas  nikada neće odvesti dovoljno daleko od kataklizme oholosti.

Nisam očekivao da će mi najbolja preporuka za glazbu ove godine doći od Goge Pavlova, čovjeka čija ljubav prema Gaslight Anthemu i War On Drugs se može iskupiti samo jednakom (nadam se većom) ljubavlju prema Tomu Pettyu i NWA-u. Gogo je u Potto ubacio Sarah i usudom sam izvučen dobitnikom lutrije koja mi je obogatila glazbeno iskustvo za glazbenicu/bend čiji nenametljivo cool downtempo psyche garage, obojen tako karakteristično zapadno-obalno,  napravio propuh u užeglu, uzavrelu, ustajalu sredinu ljeta. Smatram bilo koju godinu glazbenu uspješnom ako  nađem 12 albuma za koje bih izdvojio novac. Sarah je +1 za 2015.

"Fast Moving Clouds" je sat ležernog soničnog putovanja prvom klasom s upaljenom klimom. Doduše, neka vas spokojni tonovi ne zavaraju. Album je arhiv životnih priča, opservacija i razočaranja koja nisu lako ljetno štivo. Ono što izdvaja Sarahu od većine rock Tugomila je da se njene priče odvijaju bez hipertrofije dramatičnosti. Njeni neuspjesi ju čine jednako atraktivnom kao što bi bila da je za okladu sa zemljom poravnala Courtney Love. Sarini razvučeni, tanašni vokali i instrumenti koji bez žurbe, opušteno, birajući logične i umjesne progresije, neće vas omađijati spektakularnim trikovljem, već razoružati izravnim pristupom i iskušanim receptima u koje je dodala svoje omiljene začine i  naglaske. S albuma, koji je poput savršeno pripremljenog smoothija za triježnjenje, sebično ću izdvojiti „Black Telephone“ i „Every Other Sunday“, obje pjesme karakteristično repetativne. Potonja bi se čak mogla provući na neki od albuma ranijeg Stereolaba. Sarah je prvi album odradila s nimalo drame i sa coolom Harrya Deana Stantona. Na trenutke možda izbrazdan životom, ali s očima sjajnim i bistrim. (Leo)

19. Vince Staples – Summertime ’06 (ARTium/Def Jam)

Očekivao sam da će album biti više rangiran, ali eto, barem je na listi. Po mome mišljenju, Vince predstavlja teme života i bivanja crnom osobom u SAD-u bolje od Kendrickovog zadnjeg albuma, koji je možda previše otišao u patroniziranje i pokušaj mesijanstva. Vince  daje klinički preciznu sliku stanja uma i razloge čovjeka koji ubija, bez slavljenja, ali i bez osuđivanja. A isto tako, nije niti malo dosadan, sa raznovrsnom i minimalnom produkcijom, oštrim rimama, zaigranim refrenima i relativno kratkim pjesmama. (Damjan)

18. Bassekou Kouyate & Ngnoni Ba - Ba Power (Glitterbeat)

Ovo je definitivno najbolji world music album godine. Ujednačen od početka do kraja, „Ba Power“ predstavlja Bassekou Kouyatea u najboljem izdanju – majstorske melodije pa i pravi firovi na ngoniju su naprosto nevjerojatni, a u sve se odlično uklapa divan vokal Amy Sacko. Ovaj album bi se trebao svidjeti svima koji vole dobre pjesme, samo ga trebaju poslušati, a „Siran Fen“ je hit koji će se godinama slušati bez da dosadi. (Emir) [recenzija]

17. Wilco – Star Wars (Anti/dBpm)

Svježe i bezvremenski. Svemogući i ujednačeni u svoj toj silnoj eklektici koja ih nimalo ne udaljava od toga da budu sto posto Wilco. (Dražen) [recenzija]

16. Deerhunter – Fading Frontier (4AD)

“I hear you’ve been causing a lot of trouble. Do you know who you are? You’re shit. You’re a shitty little insignificant fucking indie rock band, and you were invited, not by me—who knows what fucking idiot in my management did this—but you were invited to open for the Smashing Pumpkins.” (Željko)

15. Liturgy – The Ark Work (Thrill Jockey)

Zaboravimo zato na to što misle metalci, zaboravimo na to što misle kritičari, prepustimo se samo “The Ark Worku” i uživajmo. Neopterećeni očekivanjima budimo svjesni da rijetko kada imamo priliku svjedočiti ovako monumentalno drukčijem djelu i prekretnici, rođenju nečega novoga u muzici. (Antonio) [recenzija]

14. Jason Isbell – Something More Than Free (Southeastern)

Isbell ne stremi mainstram tržištu, on je odabrao teži put (i reče u nekom intervjuu da je očev savet bio: teži put je ispravan put) kojim korak po korak ulaziš u krug onih u uvodu pomenutih velikana gde se ne računaju albumi, top liste i nagrade, računaju se samo pesme koje ostaju da bismo im se iznova i iznova vraćali. U stvari, on je u taj krug već ušao a da mi toga još uvek nismo svesni. (Srđan) [recenzija]

13. Sleater-Kinney – No Cities To Love (Sub Pop)

Jedan od rijetkih uskrsnulih bandova i albuma koji su pokazali novu stvaralačku snagu i postavili band na nastavak puta gdje su i stali. Izvrsne, slušne, trominutne pjesme su već početkom godine postavile standard u utrci najboljih ovogodišnjih izdanja. (Vlado) [recenzija]

12. The Mountain Goats – Beat The Champ (Merge)

Da su albumi životinje, ovaj album bio bi jež. Nevjerojatno umiljata i draga životinja, gleda te onim svojim pametnim očima i nevino šmrca vlažnom njuškicom pa se zaneseš u toj slici topline i zaboraviš da su tu i bodlje, a bodlje, poznato je, bodu. Većina albuma The Mountain Goats je takva, s dvije prirode, sposobna zavesti i zariti nož u srce jednako vješto, a ovaj u tome odlazi još korak dalje. Bilo bi logično da je ovaj album koza, ali logici u glazbi nema previše mjesta, isto kao ni u svijetu profesionalnog hrvanja.

Za vječnost će ostati: „Southwestern Teritory“ u kojoj Johnov glas zvuči prisno kao da vam je rođeni brat i „Foreign Object“ koji vas, nevjerojatno ali istinito, tjera da shvatite da u The Mountain Goats katalogu sada već postoji barem petnaest punokrvnih pop hitova. (Andrija) [recenzija]

11. Rebel Star – Reka (Pop Depression)

Milan Glavaški i ovim albumom utjelovljuje sve najbolje pop-americana značajke koje smo navikli slušati samo kod najboljih predstavnika žanra. Produkcijski bogatiji i ušminkaniji od svojih prethodnika, album "Reka" daruje svojim pjesmama sjaj kakav još nismo imali prilike čuti na njihovim albumima, a poetika i ljepota Milanovih tekstova te lakoća kojom slaže riječi (kao što i sam pjeva u pjesmi "Stari ključ" -  Sva ova platna ljubavi slikao sam slep) "Reku" čini savršenom pločom propupalu pričama koje još uvijek ne gube snagu i tjeraju da sanjamo o Americi, o dugim ljetnim noćnim vožnjama  kroz pustinje, uz oceane, o svim onim odnosima i temama svih naših glazbenih junaka. (Vlado)