103. Powell – Insomniac 12” + Sylvester Stallone 12” (XL)

Dva dvanaestinčera nakon čijeg preslušavanja je potrebno promijeniti sliku na osobnoj. (Željko)

102. Bell Witch - Four Phantoms (Profound Lore)

Slušati glasno preko slušalica dok je vani žega, između jutarnjeg i popodnevnog odlaska na more. Spuštenih roleta. [recenzija]

101. John Carpenter - John Carpenter's Lost Themes (Sacred Bones)

Carpenter je uvijek radio jednostavne teme za svoje filmove, bez previše komplikacija i pompe. Ovaj album je više-manje devet tema za bilo koji film koji je snimio '70-ih i '80-ih, a svaki album koji mi da želju da pogledam Bijeg iz New Yorka opet će dobiti mjesto na top albumi godine. (Damjan)

100. Kid Wave – Wonderlust (Heavenly 2015.)

Kid Wave je četveročlani kvartet iz Londona i projekt Šveđanke Lee Emmery, koja već neko vrijeme živi u Velikoj Britaniji, i njenih prijatelja iz glazbene škole. Njihov album Wonderlust pravi društvo Beverlyju, mom lanjskom izboru u kolekciji neo-shoegaze albuma koji usrećuju gitaristički šuškavim minijaturama, ljepljivo slatkim melodijama i soničnim valovima koja najbolje pristaju uz tinejdžerski besciljna ljetna popodneva na rastopljenom asfaltu. Posuđujući podjednako od grungea i od dream popa, od Breedersa, kao u pjesmi „Baby Tiger“, i od ranih M83, dok se „Honey“ izvija iz zvučnika, do izražaja ponajviše dolazi njihov istančani smisao za mjeru i prilično neodoljivo sročeni stihovi. Wonderlust je savršeno zaokružena posveta 90-ima na kojem je ipak više nego očit autorski potpis Emmeryjeve.  (Andrea)

99. Lightning Bolt - Fantasy Empire (Thrill Jockey)

Na svojem sedmom albumu u dvadeset godina postojanja, Lightning Bolt je možda i najpitkije dosad reafirmirao vlastita autorska i žanrovska svojstva. (Davor)

98. Palehound – Dry Food (Exploding In Sound)

Da je ovaj album životinja, bio bi papiga. Od one neke vrste koja ne govori i ne krešti, samo se ljuljuška na prečki u svojoj krletci i ne zanimate je baš previše. Ne velika i šarena ara, prije malena tigrica koja gleda svoja posla i nije vam jasno kako vam se uvukla pod kožu, ali, eto, uspjela je. Očarat će vas i uskoro nećete moći zamisliti život bez nje. Lako je zaboraviti da postoji, ali kada vam pogled pobjegne prema njoj bit će vam kristalno jasno zašto je volite.
Za vječnost će ostati: „Dry Food“ koja počinje lijeno i rezignirano, a razvije se u malo čudo s refrenom koji ćete pjevušiti i protiv vlastite volje. (Andrija)

97. Dr. Yen Lo - Days with Dr. Yen Lo (Pavlov Institute)

Dosad neupoznat sa radom Brooklynškog DIY repera, producenta, redatelja, multimedijalnog umjetnika pod imenom Ka, shvatio sam koliko sam uskraćen za još jedan biser angažiranog slaganja rima koji se ovaj put krije iza imena kojeg je proslavio jedan od utjecajnijih romana političkog trilera hladnoratovske ere. Jedino što za razliku od Mandžurijskog kandidata, Yen Lo vas upozoravaju na posljedice svakodnevnog ispiranja mozga koje vas vreba iza svakog ugla i kako se općenito usprotiviti i obraniti mehanizmima i paranojama  modernog društva i odrastanja u istom. Ova konceptualna niska rap-minijatura, mračnih free-form stihova vas zapravo hipnotizira svojom metodičnom strukturom i zavidnim zanatstvom te snagom koju ispljune svakom izgovorenom riječi. [Vlado]

96. Madlib / M.E.D. / Blu - Bad Neighbor (BangYaHead!)

Madlib = čarobnjak. I tako svake godine.  (Željko)

95. Max Richter – Sleep (Deutsche Grammophon)

Želio bih "Sleep" preslušati u komadu. Slušao bih ga budan i dok spavam, potpuno prepušten njegovim supermoćima. Želio bih ga slušati zajedno s najdražima, dok ih gledam kako spavaju. Još uvijek ga uglavnom slušam dok radim, dok pišem ili čitam, dok tupim i mislim da imam vremena za opuštanje. Što ga više slušam s namjerom da ga analiziram to su sve manje šanse da mi taj osmosatni album dopusti analiziranje samog sebe. Najparadoksalnije od svega je što slušajući "Sleep" u biti idealiziram vlastito stanje (konstruktivnog) opuštanja i spavanja, zamišljajući vlastite snove ili meditaciju kao nekakav uzvišeni vremeplov, putovanje iz kojeg crpim mudrost utapajući se u slatkoj melankoliji. S druge sam strane uvjeren da nema neispravnog slušanja ovog dijela, ali sam nakon višestrukih pokušaja više nego svjestan koliko sam posljednjih dvadesetak godina podcijenio spavanje. Uz želju da dugoročno promijenim svoje navike nadam se da ću kroz sljedećih mjesec dana napisati i nešto smisleniji i duži tekst o ovom ambicioznom pothvatu Maxa Richtera. (Dražen)

94. Dick Diver – Melbourne Florida (Chapter Music)

Da je ovaj album životinja, bio bi panda. Pande su, ako ste slučajno zaboravili, ugrožena vrsta i jako su rijetke. Umiljate su i mogli biste ih gledati čitav dan, diviti se tom nevjerojatnom krznu koje je istinsko čudo prirode, ali nikada ne smijete smetnuti s uma činjenicu da su ipak zvijeri i da mogu biti zbilja opasne. I da kada igrate s Pandom u Tekkenu možete bez problema pomesti sve protivnike ako znate u pravom trenutku pritisnuti R1.
Za vječnost će ostati: Živahna „Tearing the Posters Down“  i melankolična „Leftovers“ koja sadrži jedan prekratku dionicu s puhačima na 3:05 koja je istovremeno test jeste li ljudsko biće. Ako se ne naježite, niste. (Andrija)

93. My Disco – Severe (Temporary Residence)

Četvrti album industrial minimalista nadilazi svoju konceptualnu začudnost u dosad najangažiranijem izdanju australskog trija. (Davor)

92. (The) Better Girls -  (The) Better Girls EP (My Room Records)

'(The) Better Girls' će ostati najslađi ovogodišnji domaći EP – što je forma i inače namijenjena opuštenim momentima u životu sladokusaca – makar riječ i bila samo o radnoj pauzi prije sljedećega koraka glavnog benda. Kao takvu, možda ju jest pretjerano doživljavati ozbiljnije od ugodne pozadine vrijedne nekolicine slušanja, ali teško da sam si mogao priuštiti propustiti još jednu priliku da mi se prigovori sukob interesa zbog redovitih recenziranja muzike proširene obitelji My Room Recordsa i Noisy Nighta. Najbolji su, šta da radim. [recenzija]

91. Brent Best - Your Dog, Champ (Last Chance)

Lider kultnog alt-country benda Slobberbone iz Dentona, Texas, koji nije baš bio poznat po nekoj velikoj introspekciji na svom prvom solo albumu je potpuno okrenuo ploču. Vrlo ličan, intiman skup pesama koje čak imaju labavu zajedničku nit, odnose u disfunkcionalnoj porodici. Iako nemam baš mnogo poverenja u te žestoke momke koji odjednom postanu male mace, moram reći da Brent Best prolazi test iskrenosti na mom unutrašnjem poligrafu. Kao što već rekoh, poremećeni odnosi u porodici su njegova tema, nije lako napraviti izbor između zla oca i još gore majke ali južnjačka gotika i murder ballads uvek imaju poneko nekonvencionalno rešenje. Recimo: bukvalno zakucati oca za krevet i obavestiti majku o tome rečima: ne brini, majko, tata je sada dobar čovek (pesma Good Man Now). I pored svega toga, nekim čudom Brentova muzika na ovom albumu ipak zvuči optimistički, što se nikako ne bi moglo očekivati imajući u vidu i morbidnu tematiku a i tradicionalno tugaljivi žanr kakav je ovaj, singer/songwriterski. (Srđan)