10. Stray Dogg – Come Along Wind (Pop Depresija)

Ono što je sigurno je da "Come Along Wind" priziva i jugo i buru. Njegovi vrhunci mogu vuči natrag u emotivni mulj, ali isto tako mogu raščistiti sve pred sobom. Ovisi o vama. Za Stray Dogg kao da se sve to dešava odjednom. (Dražen) [recenzija]

9. Kendrick Lamar – To Pimp A Butterfly (Top Dawg/Aftermath/Interscope)

James Harden je prošle godine odigrao vrhunsku sezonu, u rangu Good Kid, M.A.A.D. City uratka komptonskog mu druga Kendricka. Onda je došlo ljeto, pare i žena(e?) te je ova Hardenova sezona dosta kilava. Kendrick na TPAB nije pratio Hardena. Trend rasta mu je ostao u smjeru dignute crne kite. (Željko)

8. Father John Misty – I Love You, Honeybear (Bella Union)

Tillman je možda kreirao svoj parfem i skockat će se za nastup kod Lettermana, ali će i dalje nastupati i u potpuno poderanoj najdražoj košulji, apsurdno zabacivati bokovima i među aranžmane ubaciti nekakav electro pop disco boogie koji zvuči kao križanac Cariboua i Bon Ivera ("True Affection"). "...Honeybear" je možda po zvuku mekši i umjereniji, na pola puta između poslijeratnih šlagera Dean Martina, s pregršt volana i violinskih ukrasa, i klasičnog Leonarda Cohena sa soul pratećim vokalima ("When You're Smiling and Astride Me"), no Tillmanov leptir sada više djeluje kao Francois, brkati demonski brat blizanac Michaela Cere u filmu "Youth in Revolt". Nježna glazbena podloga nužna je da barem malo ublaži ove stihove od cijanida koji izgrizaju sve čega se dotaknu; romantiku, brak, religiju i malograđanski život. Ako je "Fear Fun" bio predan ludosti i hedonizmu, Tillman sada vrišti, sasvim staloženo i trezveno, promatrajući vlastiti ponor u ogledalu, i čini se da je jedini padobran koji pronalazi upravo ljubav. (Andrea) [recenzija]

7. Julien Baker – Sprained Ankle (6131 Records)

Bez obzira na asketske uvjete nastajanja i snimanja albuma "Sprained Ankle" i činjenici da smo više-manje prepušteni samo odzvanjanju njezinog glasa i gitare,  svaka je pjesma vrisak sam za sebe. Pjesme počinju polagano, ali teže katarzi. U njima se autorica prvo sramežljivo i krhko klanja demonima da bi ih pred kraj doslovno osramotila i dokrajčila. (Dražen) [recenzija]

6. Julia Holter – Have You In My Wilderness (Domino)

Možda joj nije bilo lako snimiti pristupačniji album lišen koncepata, ali tek sada postaje jasno koliko je bilo nužno da njezina ambicije i talent skroz izađu iz okvira sobe i neprivlačnih avant etiketa, dokazujući tako još jednom da može sve, bez opterećenja da će u tom procesu izgubiti sebe ili postati banalna. (Dražen) [recenzija]

5. ESC Life  - Access All Areas (PDV)

Ako zamislite Elvisa kao Johnnya Ramonea, Naranču kao Glena Matlocka, Antu kao najcrvenijeg Clashovca i Sanjina kao trešnjevačkog Nicka Masona koji voli slušati Electric Wizard dobit će te ESC Life – srednjovječne power pop šmokljane koji znaju puno više o karijeri Garya Numana nego o promjeni ulja na autu. Njihov pop potencijal nije jeftin, ali će ih odvesti daleko. Bar se sada tako čini. Bili su rado viđeni gosti Europe (bez obzira jesu li pratili Granta Harta ili ne), na domaćem terenu su lukavi lisci koji mudro biraju bitke i suradnike, a najvažnije je da idealizam četvorice glavnih krivaca isijava iz svake note. Ovo nije blijedo kopiranje, lijeno kompiliranje ili plitko glumatanje. Ovo je pop kakav je oduvijek trebao biti i kakav narod zaslužuje. Distorziran, uzbudljiv, melodičan, pjevan, pronicljiv, pomalo gorak i realan u svojoj nerealnosti. Glazba! Najbolja stvar na svijetu. Pogotovo u ovoj režiji. (Leo) [recenzija]

4. Sleepyheads – The Swirling Thoughts Of… (Selfreleased)

Da su albumi životinje, ovaj album bio bi konj. Mišićav, snažan, napetih tetiva ispod sjajne dlake; istovremeno drag i potencijalno opasan. Inteligentnih očiju, ali i snažnih kopita kojima može napraviti štetu ako se baš zainati. Skladan i elegantan, s gomilom energije koja mu kola žilama i samo čeka da ga netko potjera u galop. Može sve, može što god poželi. Nije lav kralj životinja, konj je kralj životinja, najljepši i najčišći.

Za vječnost će ostati: „I'm not a Boy 4 U“ i „Sunday“ koja će ti objasniti da je jedini razlog zašto mrziš nedjelje to što si odrastao u malenome gradu. Neće ti objasniti da su svi gradovi na svijetu maleni, nešto moraš zaključiti i sam. (Andrija) [recenzija1] [recenzija2]

3. Algiers - Algiers (Matador)

U okviru industrijaliziranog i industrial-iziranog post-punka pomalo je pogrešno govoriti o strasti ili poletu, ali predanost i fokusiranost kojima Algiers svjedoče i egzorciraju svijet oko sebe nadilaze hladnoću akademskog rocka Leedsa ili natmurenost Manchestera i prije negoli postave znak jednakosti između tog post-punka i razdoblja pre-rocka, koji ih je opskrbio pjesmama boli predratnog bluesa te snagom koju gospel pruža upravo zato što su njegova odredišta sve dalja i dalja. Legura kovana na nakovnju vrućeg gospel yeh-yeha Iana Svenoniusa do danas je dobrano zahrđala, pa su njome najednom uglađeni The Bad Seeds i Einstürzende Neubauten noise i funk, electro i punk rastavili na sastavne faktore. Algiers ih na svojem fantastičnom i izrazito inspirativnom debiju nanovo spajaju u zvuk modernog chain ganga, koji više ne uključuje samo brojne ooh i aah, kako nas je davno podučio Sam Cooke, nego i sva kompjuterizirana kliktanja i zujanja. Njihov je cilj paralelan onome marša na Washington Martina Luthera Kinga, ali taktika kojom marširaju ona je drugoga slavnog marša, također pokrenutog iz Atlante, Shermanovog prodiranja do mora. Samo što je u ovom slučaju zemlja već unaprijed spaljena. (Gogo)

2. Sufjan Stevens – Carrie & Lowell (Asthmatic Kitty)

Na osnovu isečaka tekstova dobijate sliku o čemu se radi. A muzika? Zvuči kao Misa za pokojnu majku. Vanvremenska, neovozemaljska, (što bi se reklo na engleskom) „ethereal“ lepota ove muzike ostavlja bez daha. Kao da čujem zvončiće i crkvene orgulje, kao da se Sufjan koji je deklarisani hrišćanin obraća svevišnjem. Oslobođen stida i nelagode koji ga prate još od prve spoznaje o bolesti majke ali sa prisutnim strahom od ispoljavanja njenog nasleđa kod sebe. Grižnja savesti zbog olakšanja koje oseća (jer više nema podsetnika na ono što će on možda biti/postati) savladana je beatifikacijom majke uz pomoć od njega stvorene zvučne kulise njenog vaznesenja u nebesa. Ovaj album je oproštaj njenih greha i poslednji pozdrav. Ovaj album je katarza! Šta će biti posle, kuda će ga to odvesti, ne mogu da predvidim. (Srđan) [recenzija]

1. Courtney Barnett – Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit (Mom&Pop / Marathon Artists / Milk!)

Ono što je privlačno kod nje i njenog banda je osim bezbrižnog, „slackerskog“ zvuka (mada je i to dosta rubna i prožvakana konstatacija s obzirom da band čvrsto stoji na nogama dok služi kao podloga Barnettovim autorefleksivnim, prizemnim, a istovremeno surealnim ispovjedalačkim tekstovima) je vještina kojom uspješno stvara svijet ispunjen nesigurnostima, strahovima od odgovornosti osobe u  poodmaklim 20ima. Ovim albumom Courtney Barnett zapravo sazrijeva i kroz tekstove se suočava sa izazovima koje joj karijera i odnosi s ljudima oko nje nosi. Pritom je dovoljno samokritična da nam ne odaje dojam nezrelog curetka koji se još nije odlučio na ozbiljne korake i pritom je još, tobože, bezbrižna. Duhovitost i tekstovi puni dosjetki koje odišu ironijom i originalnim smislom za humor su aduti zbog kojih se Courtney  zapravo treba shvatiti krajnje ozbiljno. Zaista već neko vrijeme nisam naišao na toliku nehinjenu izravnost kod nekog autora (osim možda kod Kozeleka i njegovih glazbenih dnevnika i spomenara) da je pravo osvježenje kad takav album ne traži dešifrirajući, detektivski, proračunati angažman. "Sometimes I Sit and Think..." je pitak i zahvalan komad umjetnosti, a istovremeno toliko kompleksan da puca po šavovima od iskrenosti. I ono što je najbitnije, njen svijet nam se otvara bez fige u džepu i raste sa svakom slijedećom pjesmom i potrošenom minutom. Zbog ovakvih i sličnih ploča, da parafraziram naslov, ponekad sjedim i razmišljam, a ponekad samo sjedim i prepuštam se. (Vlado) [recenzija]