90. Steve Gunn – Way Out Weather (Paradise Of Bachelors)

Neće ovaj album, kao ni albumi njegovih gore pomenutih prijatelja i saradnika, spasti rock’n’roll ali će sigurno privući određeni broj mladih ljudi, budućih “čuvara vatre” ove vrste muzike pa i ovog načina života, uostalom. (Srđan) [recenzija]

89. Kasai Allstars – Beware The Fetish (Crammed Discs)

Ovaj projekt ponekad obuhvaća više od 20 glazbenika iz raznih kongoanskih bendova, a zanimljivo je da dolaze iz pet različitih etničkih grupacija. Njihov prvijenac „In The 7th Moon, The Chief Turned Into A Swimming Fish And Ate The Head Of His Enemy By Magic“ je oduševio kritiku i bio jedan od kamena temeljaca Congotronic serije belgijske izdavačke kuće Crammed Discs. „Beware The Fetish“ šest godina kasnije nastavlja u istom ritmu, a plemenski ritmovi Kasai Allstars kombinirani s rock instrumentarijem stvaraju neopisivu mantru na koju je nemoguće ostati ravnodušan. (Emir)

88. Strand Of Oaks – HEAL (Dead Oceans)

"HEAL" ne samo da nije folk album, već se radi o iznenađujuće prohodnoj kombinaciji svega i svačega. Showalter je u sudbonosnu borbu protiv samoga sebe i protiv vlastite glazbe krenuo naoružan svim žanrovskim i podžanrovskim kombinacijama koje su ga pratile od tinejdžerskih dana naovamo. Osim što izgleda kao član Sepulture s početka devedesetih, na novom je albumu uspio spojiti Dinosaur Jr.,New Order, Jasona Molinu (Neila Younga), The National i boniverasti Coldplay. Priznao je svoje grijehe, odao počast herojima i napokon se nasmiješio životu. (Dražen) [recenzija]

87. Against Me! - Transgender Dysphoria Blues (Total Treble Music)

Kada se odmaknu od utabanih staza i krenu novim smjerovima poput genijalne "Osama Bin Laden As The Crucified Christ" onda tek postane jasno koliko je nepotrebno vraćati se starim korijenima. Ovdje je ipak riječ o Against Me!, bendu koji čak i u svojem najgorem obliku zvuči bolje od većine drugih. (Matija) [recenzija]

86. Wolves In The Throne Room – Celestite (Artemisia)

Nakon izdavanja prethodnog albuma "Celestial Lineage" pričalo se o mogućem prestanku djelovanja pod imenom Wolves in the Throne Room, a sada, nakon potpuno meditativnog albuma, braća Weaver najavljuju da će se zasigurno ponovo vratiti metalu. Očito je kristal sada pun i treba ga ponovno isprazniti, a celestit se najbolje prazni uz hematit čije boje variraju od crne do srebrno sive. (Dražen) [recenzija]

85. Elbow - The Take Off And Landing Of Everything (Fiction/Concord)

Oda svim osobnim usponima i padovima koje je band proživio proteklih godina poklonili su nam još jednu zrelu emotivnu ploču ovog nepravedno podcijenjenog velikog- malog britanskog benda. Guy Garvey je vjerojatno jedan od danas najvećih pjesnika s Otoka koji ovom titulom vjerojatno nikad neće biti ovjenčan. Dovoljno je slušati "My Sad Captains", "New York Morning" ili  "This Blue World"  i znat ćete o čemu govorim.  (Vlado)

84. Fugazi - First Demo (Dischord)

Koliko neko izdanje može uopće biti relevantno dvadeset i šest godina nakon izlaska? S obzirom da je gotovo sav materijal koji se nalazi na ovom demu kasnije djelomično rearanžiran i ponovo snimljen na kasnijim izdanjima, možemo govoriti o epohalnom izdanju koje se pojavilo upravo sada, s tolikom odgodom da nam dokaže da gdje god upiknuli u diskografiju Fugazija da možemo izvući nešto sjajno. Ovo je šamar iz prošlosti, ovo je dokaz fenomenalne jednostavnosti , ovo srž činjenice da nas i dan danas Fugazi inspiriraju da radimo i slušamo muziku, neopterećeno, energočno,  samouvjereno. (Sven)

83. Threesome - On Tour EP (Selfreleased)

Za sve one koji prate Threesome ovaj EP je došao kao naručen, jer već neko vrijeme nisu izdali novi materijal. Oni drugi, koji se još nisu prištekali na ovaj trojac, moraju sebi dati odgovor na pitanje 'zašto'. Deset minuta potpunog ludila bez iti jedne pogreške. (Emir) [recenzija]

82. Molokai - Rack Attack 2.0 (Selfreleased)

 "Rack Attack 2.0", zajedno s ovogodišnjim izdanjima Pistolraysa i Threesome zaokružuje jedan lijepi triptih glazbe za koju je uistinu nevjerojatno da se primila na brdovitom Balkanu. Još kada bi se nekako organizirao zajednički koncert/turneja ovih bendova... (Emir) [recenzija]

81. Bohren & Der Club Of Gore - Piano Nights (PIAS)

Tu je taj klavir u prvom planu, ali stvari su poprilično jasne svima koji su odavno ovisni o trikovima koje nam podvaljuju ove Švabe. Ono što je karakteristično za "Piano Nights" je da vas nikada ne prepušta ponoru. Umiriti će vas i dati vam vremena za introspekciju, ali kao da vas ne želi udaljiti od toplog doma i udobne fotelje. Ostavlja vas u ulozi promatrača koji bira svoj iskrvljeni film, koji kao da traži utjehu dok se suočava sa vlastitom preuveličanom tugom. (Dražen) [recenzija]