80. Timber Timbre - Hot Dreams (Arts & Crafts)

"Hot Dreams" je album za slušanje prije spavanja. Ne, ne zato što je dosadan, nego zato što ima neku čudnovatu notu eteričnosti koja će vas pročistiti od svih fuj-stvari skupljenih tijekom dana te vas opustiti do mlitavosti, a možda vam i osigurati uznemirujuće erotske snove. Timber Timbre su Kanađani i navodno sviraju folk, ali zvuče kao da su se našli Roy Orbison i Nick Cave te krenuli snimati muziku za neki lagani triler iz osamdesetih koji je na granici da ga se proglasi mekim pornićem. Zapravo, ne sjećam se kad sam čuo neki album koji u tolikoj mjeri zvuči kao novi soundtrack za Lynchov "Blue Velvet". U svakom slučaju, vrlo senzualan, nježan i slojevit album čija je jezgra sazdana od teške mističnosti. Jer ispod sirupaste i slatke vanjštine krije se duboka tama. (Antonio)

79. Pixies - Indie Cindy (PIAS)

Nevjerojatan povratak Pixiesa među izdavački aktivne glazbenike albumom koji dosljedno interpolira Pixies folklor u 2014. Odlazak basistice Kim Deal teško je ocijeniti kao osiromašenje kada novi materijal ovako dobro funkcionira i bez nje. Njen šarm i pretili bas svima će nedostajati, ali teško je biti nostalagičan s novom pločom punom Pixies miline kao što je "Greens and Blues", "What Goes Boom", "Snakes" i paradigmatskim alte schule hit "Bagboy". Nove stvari je dobro procijeniti i u kontekstu live izvedbi gdje su zauzele ravnopravno mjesto sa starijim numerama. (Lejmo)

78. Parquet Courts - Sunbathing Animal (What's Your Rupture?/Mom And Pop)

Parquet Courts su njujorška grupa u najboljem smislu te reči. Imaju kontrolisanu raspojasanost Velveta, prepotentnu uzvišenost grupe Television, mahnitost dua Suicide, vizuelni imidž dečaka iz susedstva i za njujorške bendove neizbežni arty šmek. Na četrnaest pesama albuma “Sunbathing Animal” svi ti sastojci kreiraju zvučnu sliku koja, iako duboko uronjena u prošlost, zvuči sveže, moderno i tako njujorški. (Srđan)

77. The Afghan Whigs - Do To The Beast (Sub Pop)

Whigsi ionako nikad više neće izdati još jedan "Black Love", i ne trebaju za dobrobit svog opusa, i za dobrobit njihova frontmana i samih članova tog benda. I zapravo je potpuno svejedno da li je album dostojan imena kojeg nosi kad ionako svaka pjesma s tog albuma uživo zvuči zilion puta bolje i strastvenije uživo i kao homogen, organski dio svih svojih prethodnika i svih setlisti ovog jedinstvenog, nikad imitiranog, najboljeg benda na svijetu. (Vlado) [recenzija]

76. Orlando Julius & The Heliocentrics - Jaiyede Afro (Strut)

Kada vidite koliko je glazbenika nakon 10-ak godina karijere praktično neprepoznatljivo u kvaliteti svojeg rada, onda još više cijenite činjenicu da je netko desetljećima u stanju ostati na visokom nivou, a usudio bih se reći čak i nadmašiti sve ranije radove. Prošle godine to je napravio Mulatu Astatke sa "Sketches Of Ethiopia", ove imamo "Jaiyede Afro". (Emir) [recenzija]

75. Mastodon - Once More 'Round The Sun (Reprise)

"Once More 'Round The Sun" posjeduje i jednu neshvatljivu količinu životne radosti. Ne mogu točno definirati što u meni izaziva toliki optimizam, ali ugođaj albuma je puno bliži Beach Boysima nego Black Sabbathu. (Matija) [recenzija]

74. Cloud Nothings - Here And Nowhere Else (Carpark/Mom & Pop)

Bend koji je prošao skoro pa potpuno neopažen na zadnjem Terraneu je uspio zaredati dva dobra album zaredom. "Here And Nowhere Else" doduše nije toliko dobar kao njegov prethodnik "Attack On Memory", ali samo zato što je ljestvica bila visoko postavljena. Konačni produkt je i dalje zabavna kombinacija distorzivne gitare i veselih melodijama. (Matija)

73. Vvhile – More (Dirt Cult / Twintoe / Jazz Chairs / Pop Depression / Numavi)

Format je zaokružen, apsolutno funkcionira kao cjelina, od VVhilea ne dobivamo sonični rollercoaster, već formu zvuka koja se neprestano mijenja u dinamici, koja je nepredvidiva i adaptibilna, više nalik na nemir pješčanih dina nego na neku čvrstu i monolitnu formu. (Sven) [recenzija]

72. John Murry – Califorlornia (Rubyworks)

Brojem pjesama (itekako pristojnih sedam, pogotovo za razdoblje kantautorskih sedamdesetih koje ovaj majstor evocira u svojim radovima) ovo je definitivno album, ukupno trajanje (još pristojnijih 36:22) dokida svaku preostalu dvojbu, a kumulativan dojam prkosnijeg uzdizanja nad poravnanjem unutarnjeg mraka duše i vanjskog crnila društvenog rasapa prilično se logično nastavlja na zvuk, tematiku i dojmljivost Murryjeva prethodnog albuma, samostalnog debija iz 2012. godine. 'The Graceless Age' je na ovim stranicama ostao neopjevan jer sam počesto bezvoljni i lijeni debil – kako to svjedoči i mnoštvo nespomenute ovogodišnje krasote – kao i čovjek koji je svaku poru njegova skrušenog egzorcizma proživio i bez vlastita narkomanskog iskustva, ali prilično sam siguran kako ću novu šansu dobiti jednom kada nekom novom megalomanskom ljestvicom budemo kompilirali tekuće desetljeće, kojem trenutačno figurira kao jedan od glavnih favorita (naravno, govorim o ljepoti ploče, ne o ukusu na silu mi pridodanih glasačkih kolega). Pretpostavljam da tu leži sjeme dvaju razloga – jednoga činjeničnog, drugoga procijenjenog – zbog kojih je John Murry 'Califorlorniju' odlučio voditi kao EP, koji pomalo nezgrapnu igru riječi iz imena uspijeva prevesti u svoj prilično ispravan duhovni kredo. Iako to zapravo uopće nije bitno, čini mi se kako Murry, s pravom, smatra da album kalibra 'The Graceless Age' zaslužuje konkretnijega službenog nasljednika, kako se možda i ne bi smjela opisati ploča koja urednički donekle nehajno spaja autorove nove pjesme (dvije napisane s postojanim čuvarom rock'n'roll plamena Chuckom Prophetom, dok je treća posvećena preminuloj legendi Timu Mooneyju, čime je Mark Kozelek dobio dostojnu konkurenciju u tome dirljivom podžanru) s dvjema obradama ('Genius' Warrena Zevona te kultna 'I Need You' Lynyrd Skynyrd, čije izgaranje volim zamišljati kao nešto što je John stavio na kompilaciju kojom je pokušavao dodatno izmoliti oprost od heroinom odbačene supruge) te dvjema novim verzijama njegovih starijih pjesama (polunaslovna 'California' je ovdje, uvjetno rečeno, folkerskija, a 'The Murder Of Dylan Hartsfeld' iskopana je iz nekadašnje suradnje s Bobom Frankom). I onda mi padne na pamet kakav će Murryju tek biti novi pravi album, kada si ovakve pjesme može dopustiti udomiti na relativno manje redovno izdanje, pa se smrznem do kosti. (Gogo)

71. Lana del Rey – Ultraviolence (Polydor)

Većina nas se, svojevoljno ili ne, barem jednom zaplela u raspravu o autentičnost pojave Lane Del Rey ili o umjetničkoj vrijednost njene glazbe, što, s obzirom na svojevrsno zgražanje koje je prati otkako je objavila prvu pjesmu, ali i njenu neosporivu uspješnost, i originalnost, ne čudi previše. U svakom slučaju, Del Rey jest pojava, i bilo da je slušate kao najtajniji guilty pleasure ili ste fascinirani nekim od njenih vješto izgrađenih identiteta (bilo u glazbi ili njenih vlastitih), od divlje buntovnice na motoru do svježeg plijena za ljigave stare bogataše, ono u čemu je stvarno neosporivo dobra je dočaravanje atmosfere. U njenom slučaju glazba koju stvara i ona sama isprepletene su do neraspoznatljivosti, a njena glazba, ali i promišljen i ultimativno stiliziran vizualni svijet koji stvara u spotovima, nude kompletan paket, sveobuhvatni doživljaj za osjetila. Dok krhka, ali fatalna barska pjevačica pjeva o nesretnoj ljubavi, obavija nas dim cigarete i miris viskija sa susjednog stola, a dok se kasnije u kabrioletu vozimo Mulholland Driveom, pored nas sjedi lutka zabrinutog pogleda s kosom koja joj pada preko jednog oka.

Ujednačeniji od "Born to Die", na kojem se našlo i par kratkih izleta u r'n'b, disco i rock, "Ultraviolence" je ujednačeniji, mirniji i, ako je to uopće moguće, još melankoličniji. Na većini pjesama prevladavaju polagani tempo, nježne orkestracije, a Del Reyin glas varira od duboko kremastog do anđeoski visokih i piskutavih tonova. Uz iznimku "West Coast" koja je dinamičnija, ima jači ritam i beat, i pomalo noir-bluesy "Sad Girl", sve ostale pjesme obavijene su roskastom izmaglicom pop-sentiša. Stihovi su uglavnom o neuzvraćenoj, izgorjeloj ili propaloj, ali nikako zaboravljenoj ljubavi, iz pjesme u pjesmu nižu se ženski likovi koje se zlostavlja ("Ultraviolence"), omalovažava ("Sad Girl"), drogira ("Florida Kilos"), zaboravlja ("Black Beauty"), a Del Rey i dalje gleda u daljinu, dok valovi udaraju od obalu i neumorno je oplahuju, jer, (kao što je kolegica Lana spomenula u odličnom tekstu na Mufu), sjeta je (dugo)trajno i, na "Ultraviolence", hermetično stanje. Punih četrnaest pjesama (na Deluxe izdanju) natopljenih istom čežnjom ipak dovode do prezasićenosti i mlitavosti i poželjno bi bilo da je na albumu i pokoja pjesma koja bi mu vratila malo rumenila u obraze, kao što je to bio slučaj na prethodnim albumima. Kako god bilo, Lana Del Rey svakim stihom i spotom i dalje bez imalo neugode žvače estetiku američkog bijelog smeća, propadajuće prigradske Amerikane, bogataških princeza, Latino djevojaka, prisvaja ikone kalifornijske kulturne povijesti, i stvara divno artificijelno, filmično iskustvo Kalifornije. Mark Richardson opisao je Ultraviolence kao konceptualni album kojeg je napravilo konceptualno ljudsko biće. No Lada Del Rey nije ništa više ni manje autentična od ionako uvijek mitske Kalifornije koju priziva iz kolektivnog američkog sjećanja, ili one koju smo navikli osjetiti u raznim holivudskim prikazima, ili pak one 'stvarne' koja samu sebe neprekidno osmišljava. U najmanju ruku, znatiželjna sam vidjeti u kojem će smjeru krenuti na idućem album i kako će zvučati za desetak godina, jer bi nas još mogla potpuno iznenaditi. (Andrea)