70. The Hotelier - Home Like Noplace Is There (Tiny Engines)

Kao i svi izvrsni emocionalni albumi, i "Home Like Noplace is There" ima za svoju pozadinu ekstremno teške teme, što je u ovom slučaju samoubojstvo najboljeg prijatelja i osjećaj krivice naratora. Ali nemoguće se osjećati negativno slušajući ovaj album. Možda je stvar u lagano djetinjastoj boji glasa vokalista ili što je svaka pjesma kao stvorena za čoporativno pjevanje na koncertima ili što jednostavno ostavlja, pored teških stihova, prostora za nadu i emocionalnu katarzu. Na papiru nisu originalni, ima u njima svih klasičnih emo bendova, od Minerala i American Footballa, pa do novijih heroja kao što su The World Is A Beautiful Place…. ali je nedostatak inovacije apsolutno nevažna stvar pošto su toliko bezobrazno slušljivi i zarazni. Ne znam ni sam koliko puta sam zaboravio da sam u javnom prostoru i pustio glas na refren ili dva.  Ako itko iz gigovi lobija bude ovo čitao, ovim putem koristim svoju moć da vas zamolim da izmislite koncert ovog benda u Hrvatskoj, jer će biti prekrasno, znojno i nezaboravno iskustvo. (Damjan)

69. R.E.M. - Unplugged 1991 And 2001 The Complete Sessions (Rhino/Warner)

Koliko god bi se s razlogom mogle spomenuti neke pjesme s njega, pravi bi naziv za ovaj materijal bio – bezgrešan. I da, jesam suludi R.E.M. fan koji će bez problema odvrtiti cijelu diskografiju u jednom danu i potpuno uživati u svakoj minuti svake pjesme, ali ovdje nimalo ne pretjerujem. Stotridesetipet minuta čistog užitka. Tako je to kada se najveći prikažu u najboljem svjetlu. (Emir) [recenzija]

68. The Budos Band - Burnt Offering (Daptone)

Kada članovi sjajnih pratećih bendova na svijetu rade autorsku glazbu to ne mora nužno ispasti dobro. U slučaju The Budos Band to nije dobro – to je najbolje. (Emir) [recenzija]

67. Alvvays - Alvvays (Royal Mountain/Polyvinyl)

Ako već ne najbolji album godine, onda barem najbolji ljetni album godine. Jedino je šteta što ljeto 2014. nije bilo baš nešto previše ljetno, ali Alvvays su uboli i tu, kao da su znali: Fighting through the fog/I can't believe it rained all summer long/When every day's a hurricane, you know there's something wrong. Predivan, staromodni gitarski indie pop pogonjen pankerskom energijom, zašećerene melodije pune sunca i ultimativni hit godine "Archie, Marry Me" koji, paradoksalno, nije najbolja pjesma na albumu. To dovoljno govori o kakvom je albumu riječ. Čisto zlato. (Andrija)

66. Aesop Waits - Tom Shall Pass (Bandcamp)

Ovdje je trebala pisati crtica koju je napisao Davor, ali se on nije udostojio to napraviti.

65. Lawrence Arms - Metropole (Epitaph)

Postoje veliki albumi koji pomiču granice, i oni su apsolutno potrebni da bi muzika ostala svježa i originalna, no takvi jako rijetko postanu nečiji najdraži album. Ponekad su jednako bitni i ovakvi album koji ne donose ništa novo, ali ispunjavaju onu drugu svrhu muzike. Služe da bi ispunili osobu veseljem koje samo muzika može pružiti, makar i pričali samo o raspadanju i sranjima. (Matija) [recenzija]

64. Homeboy Sandman - Hallways (Stones Throw)

Hip hopov good guy Greg, HS je s "Hallways" otvorio sve crvotočine svog uma i snimio hip hop album raznovrsniji od Lady Gaginog ormara. Old school, new school podloge, beatovi i atmosfere i najvažnije neobuzdana kreativa i solidna doza autoironije tvore kreativni nered "Hallwaysa". Homeboy Sandman recitira, repa brzo, repa sporo, nudi životne impresije u tehnici kolaža i pritom se čini neopterećen uobičajenim hip hop fiksacijama. "Hallways" nisu klubovi, novci i glam. Pičaka nešto ima. U suštini ovaj album je skupina audio Vineova koje je HS poslao frendovima s ceste, iz busa  i suncem obasjane dnevne sobe u subotu popodne. Također, "Hallways" sadrži neapologestku posvetu američkom snu koja zvuči trezvenije od ičega što ste prošle godine mogli čuti. Svježe, svježije, američko! (Lejmo)

63. Ti - Vidimo se! (Selfreleased)

Između EP-a i albuma, Ti su očigledno potpuno definirali zvuk pa "Vidimo se!" nema puno zvukovnih oscilacija – taj njihov electro-dream-pop se manifestira kroz sanjive vokale, uglavnom prozračne gitarske dionice te elektronske ritmove. Sve je skupa garnirano mnoštvom različitih zvukića što daje šarm cijelom materijalu baš kao što to čini i Ilijina poetska filozofija - manje je više. Držeći se prokušanog recepta otkrivenog još u Petrolu, on svoje misli u pravilu isporuči kroz svega par efektnih stihova koji se lako zadrže u slušateljevom sjećanju. (Emir) [recenzija]

62. On Tour - Folkrock (Ammonite)

Kada ga uporedim sa prethodnim albumom On Tour, izdatim 2012., u prvi mah mi se činilo da taj prethodni ima nešto više uslovno rečeno hitova, ali što više slušam ovaj novi sve manje sam siguran u to. "Folkrock" raste sa svakim slušanjem, i činiće vam dobro ako ga budete obilato koristili kao obavezni deo terapije prazničnih mamurluka. (Srđan) [recenzija]

61. Trans AM - X (Thrill Jockey)

Trans Am je onaj noise, kraut, electro trojac kojeg svi imaju doma na polici premda ne slušaju noise, kraut, electro. Zašto? Neam pojma. Pitajte te ljude. Ima to nešto fenomenološki u Trans Amu, nešto teško objašnjivo. Oni su pristupačno nepristupačni. Teško ćete naći neprijatelje njihove glazbe, a njihove najgore ploče su u najmanju ruku dobre. 2014. objavili su deseti album "Volume X". Gledajući ga kao cjelinu ne možemo govoriti o revolucionalnom Trans Am albumu. Promatrajući ga kao mjesto na kojem se nalazi "Antropocene" , "Night Shift" i "I'll Never" lako je za razumijeti zašto ovaj album treba biti na popisu najboljih albuma 2014., i to na daleko boljoj poziiji nego što joj je dala ova nakupina antisluha s pot liste. (Lejmo)