60. Jesse Marchant - Jesse Marchant (No Other)

Jesse Marchant je Kanađanin, rođen u Montrealu, koji danas živi u New Yorku a ovo mu je treći album. Kad sam ga prvi put čuo, pre nego što sam išta znao o njemu, zapisao sam kratku impresiju: “Njegovo pevanje ima onaj vanvremenski kvalitet, kao da lebdi iznad muzike. Kao propoved u crkvi. Sa dosta ehoa. Tu i tamo je dodata prilično heavy gitara. Moderna muzička podloga je poreklom iz post-rocka. Reči pesama kriptične, otvorene za slobodno tumačenje. Jak album.”. Skoro da ništa više ne bih dodao tom prvom utisku, osim da je ceo ovaj album u stvari Marchantov vapaj za ljubavlju u vremenu ne-ljubavi. (Srđan)

59. Fear Of Men - Loom (Kanine)

Jessica Weissu početku je radila ambijentalnu glazbu za svoje kratke filmove. Na projekciji tih filmova upoznala je gitarista Daniela Falveyja, a kasnije im se pridružio i bubnjar Michael Miles i nastao je trojac iz Brightona. Prizivajući u sjećanje ono radi čega smo zavoljeli M83, School of Seven Bells i Reverie Sound Revue na onom jedinom albumu, Fear of Men na debi albumu "Loom" u pravi tren donose novu dozu najljepšeg snovitog popa. Zvonki glas Jessice Weiss kojeg omotava oko prilično mračnih stihova kao u "Tephri", prozračne melodije u "Waterfall", punina teksture gitarističkih dionica i sinkopirani ritmovi u "Vitrine" i "Descent"... Jedanaest pjesama koje zvuče kao da su prekrivene koprenom slatkih snova dok se zrake sunca probijaju kroz gusto lišće začaranog vrta, no ipak ne dopiru do onih sjenovitih, hladnijih kutaka obraslih mahovinom.  (Andrea)

58. Pharmakon - Bestial Burden (Sacred Bones)

Muzika kojom se Pharmakon bavi, ta bučna i mučna kombinacija noisea i različitih podžanrova elektronike izgrađena od impozantnog i upečatljivog eksperimentalno-industrijskog zvuka, dala nam je jedan od najiskrenijiih i najmoćnijih albuma godine. Ožiljci od bogznakakvih trauma probijaju se kroz svaki krik, udarac i soničnu eksploziju. Pharmakon pokazuje koliko je zapravo crn očaj kojeg se jednostavno ne može osloboditi nakon suočavanja s egzistencijalnim ponorom. A tek doživjeti ovu glazbu uživo? Neopisivo. (Antonio)

57. The Gaslight Anthem - Get Hurt (Island)

Situacija je vrlo jednostavna. Nažalost, ne vole svi ljudi na svijetu rock'n'roll, ne osjećaju ga, ne trebaju. Nažalost po rock'n'roll, nikako ne po te ljude; svi imaju svoje ukuse i neukuse, i to je ne samo sasvim u redu nego i sjajna stvar. Ja osobno rock'n'roll obožavam, ali među ljudima koje cijenim i volim više je onih koji rock'n'roll ne vole nego onih koji ga vole. Test je vrlo jasan – tko voli The Gaslight Anthem, voli i rock'n'roll. A otprije pola godine, od objavljivanja bendova petog albuma, prekrasnoga "Get Hurt", jasno je i još nešto – tko ne voli "Get Hurt", ne voli ni The Gaslight Anthem. I to je, opet, sasvim normalno i potpuno u redu. Možda im se jednom učinilo da ih vole, jer se detonaciji monumentalne emotivne unesenosti albuma "The '59 Sound" nisu mogli oduprijeti ni profesionalni jahači trendova pa je bend nekako slučajno dobauljao do statusa sljedeće velike stvari. Samo što Geslajti nisu od sorte Arcade Fire ili The Black Keys ili The Strokes, superkul indie-hype fenomena za hipstersko pristupanje muzici. Postoje bendovi veći od konkretne jedinstvenosti svakoga im pojedinog albuma, koji baš zbog toga ukupno daju više, pa je onda sasvim irelevantno koliko je "Get Hurt" dobar u odnosu na "The '59 Sound", album s kojim se u čitavoj povijesti može mjeriti tek šačica naslova, a sa sigurnošću ga nadmašiti jedino "Black Love". Isti taj "Black Love" jedini je peti album nekog benda koji je bendu koji ga je snimio najbolji album, zbog čega nas nepotrebna razmažena bulažnjenja kako The Gaslight Anthem danas više nisu dobri koliko na "The '59 Sound" – podudarna nebulozama o nekakvom kvarenju The National, recimo – odvode od onoga što je u muzici najvažnije. Ljubav. Bol. A rokenrol je pola ljubav, pola bol. The Gaslight Anthem vole rock'n'roll. Srećom po rock'n'roll, a srećom i po njih. Te ponajviše po nas. Vi imate i druge odlične bendove. (Gogo) [recenzija by Iva]

56. Neil Young - Storytone (Reprise)

Neil Young nije čovek koji iznova i iznova snima jednu istu ploču. Njegovo korišćenje različitih žanrova za pakovanje svoje muzike neretko nije davalo baš dobre rezultate. Setimo se albuma koje je objavljivao osamdesetih godina prošlog veka, gde je najdrastičniji primer onaj elektropop album "Trans". Ovaj eksperiment je, čini mi se, mnogo bolje uspeo, tri-četiri pesme sigurno ostaju da traju, možda zato što u turbulentnim vremenima, kao što su ova za Neil Younga, muza dolazi češće i ostaje duže. (Srđan) [recenzija]

55. Chet Faker - Built On Glass (Future Classic)

Mislila sam da je Connan Mockasins onim nacrtanim tankim brkom i plavom perikom nešto najblesavije što sam vidjela, iako je glazbeno zapravo bio ugodno iznenađenje, sublimeslime u najizvornijem obliku, no očito starim ako mi imena kao Com Truise i Chet Faker, i svi oni bendovi bez ijednog vokala, ne zvuče posebno dovitljivo. Naučite pisat, vi disleksični hipsteri. No ovaj Aussie Cheti ma jedan od boljih albuma ove godine, naročito za kasne večernje sate, nekakvo nevješto zavođenje, 'Talk ischeapmydarling…'. Pravi omjer zvučne tišine u maniri Jamesa Blakea, ljige u zalihama, malo distorziranih saksofona, dodaj seksi glas koji povremeno zazvuči kao Fink, dosta soula, ponešto housa, i za kraj hitčina "Cigarettes & Loneliness", 'Breathe this is love without love without love…' (Andrea)

54. Bob Mould - Beauty & Ruin (Merge)

U toj vječnoj dvojbi, nešto kao Lennon-McCarthey za indie generaciju, ja pripadam onoj pro-Mould struji. Svaka čast i drugu Grantu koji je u prošloj godini zasvirao s poštenim gitaristom (čak i dvojicom), ali Mould je onaj čije su mi pjesme uvijek bile draže. Već dobrano u šestom desetljeću on i dalje bez problema rastura svojim melodičnim indie-punk pjesmama, a "Beauty & Ruin" se odlično nadovezuje na također odlični "Silver Age". Trideset i nešto sitno godina nakon prvog diskografskog ostvarenje, Bob Mould i dalje isporučuje sjajne pjesme. Još kad se sjetim onog sjajnog koncerta od prije sada već dvije godine... (Emir)

53. Ben Frost - A U R O R A (Mute/Bedroom Community)

Ben Frost je uspio ovim albumom dovesti buku, kaos i pop elemente u stanje ravnoteže. Osjeti se utjecaj Swansa, Vangelisa, Phillipa K. Dicka, Tima Heckera između ostalih i od svega je Frost uzeo najbolje elemente i napravio nevjerojatan album. Nisam bio upoznat s njim prije ovog albuma, kojeg sam skinuo čisto na konto prekrasnog cover arta i ostao potpuno sablažnjen kvalitetom i zaraznošću. Nisam ekspert u ovom području, ali nisam dugo vremena čuo ovako prekrasni industrial noise koji vrvi životom a u isto vrijeme je brutalan i neoprostivo klaustrofobičan. Ne smijem preskočiti ni već poluslavni koncert u Močvari, kad je Ben Frost nastupao prije Forest Swordsa povodom Žednog Uha. Malo je reći da je koncert ispunio očekivanja, ostavio me, a vjerujem i ostale, u potpunom čudu i nevjerici, a za posljedicu je imalo još snažniju ljubav prema albumu što je rezultiralo i petim mjestom na mojoj osobnoj listi. Ako imate imalo života u sebi, pohodite koncert u travnju u Močvari, u najgoru ruku će vam promijeniti život. (Damjan)

52. Ariel Pink - Pom Pom (4AD)

Ako prethodni album zamislim kao soundtrack nekog ozbiljno pomaknutog crtića, onda je nešto mračniji  “Pom Pom” soundtrack za jednako tako bizaran i pomaknut swingerski afterparty koji se dešava nakon premijere tog crtića. Mračan, ponešto siroviji, pomalo neizbrušen, ali autentično lud, to je Ariel Pink. On je moja najdraža diva. (Sven)

51. Ryan Adams - Ryan Adams (Pax AM)

Koliko god da je u dvadesetak godina karijere objavio lijepih do prekrasnih albuma, Ryan Adams još uvijek nije snimio svoj ultimativni album, onaj na kojem bi svoje dvije najizraženije autorske osobnosti – kantautorsku koju odbija jednom za svagda zakopati u ovjerene lekcije kanona te pankersku koju ugodno razblažuje predivnim melodijama – slio u jednu nadmoćnu smjesu. S obzirom na to da je, kako dobro znamo, onaj prokleti country bend Whiskeytown i pokrenuo jer mu je punk-rock bilo prenaporno pjevati, uobičajeniji cow-punk nije ni dolazio u obzir, mada još uvijek nije sigurno kako bi to točno mogao ili trebao zvučati taj album koji još uvijek ne mogu prestati potajno željeti. Godina za nama tome nas je svetom gralu heartlanda približila najviše moguće, ali isključivo pod uvjetom vrlo aktivnoga osobnog sudjelovanja. Naime, zvuk koji sam maločas natuknuo mogao se dobiti samo učestalim uzastopnim preslušavanjima Ryanovih dvaju ovogodišnjih albuma, kako ovdje kod nas ovjerenoga eponimnoga klasika okrenutoga klasicima rocka tako i nešto svježijeg, lepršavijeg iznenađenja '1984', previđenog zbog ultrakratke minutaže (nepunih trinaest minuta za deset razigranih kasni Mould/rani Westerberg punk-rock bombica), nakon kojih bi mod shufflea u osjećajnoj memoriji sve skupa pomiješao u kompaktnost u kojoj je teško razabrati gdje usporava '80s punk, a ubrzava '70s rock; te kojeg će se to razbijenog jutra college bezobrazluci i intoksikacije pretvoriti u country ispovijedi. Radoholičar Ryanova kalibra nije stao samo na navedenom (EP "Jacksonville", recimo, u naslovnoj pjesmi čuva jednu od njegovih najljepših uopće), pa je logično da mi je u ovom trenu neposredne budućnosti pomalo teško i nešto više nepošteno njegovu godinu promatrati u diskografskim epizodama, iako svaka od njih i sama za sebe govori mnogo. "Ryan Adams" kao album, međutim, ipak govori najviše, preuzimanjem najoštrijih gitarskih i pijanističkih dionica Pettyjevih Heartbreakersa za podlogu nove serije romantičnih pjesama koje ga podižu barem do visina "Easy Tiger" ili "Gold", ako već ne samog vrha "Cold Roses" ili "Strangers Almanac". A debili su jednom davno izabrali Jacka Whitea... (Gogo)