50. Andy Stott - Faith in Strangers (Modern Love)

Na neki je način "Faith in Strangers" vrhunac Stottova glazbenoga razvoja. Njegov čudnovati pristup degeneriranju, razlaganju i ponovnom slaganju techna i elektroničke muzike općenito na ovom je albumu doveden do savršenstva. Teško ga je kategorizirati; ima tu svega, od mekanih, minimalističnih ritmova, ambijentale i trip-hopa do tvrđih techno-ritmova koji podsjećaju na Stottove ranije radove. Atmosferičnost i uvjerljivost Stottova izričaja na trenutke puno duguje i doprinosu pjevačice i pijanistice Alison Skidmore. Plesna glazba, ali i puno, puno više. (Antonio)

49. Damien Rice - My Favourite Faded Fantasy (Warner)

Ovo nije album za svakoga. Ali mogao bi biti album za razmišljanje i zamišljanje. I album za prebolijevanje. I album za nove početke. (Iva) [recenzija]

48. Leonard Cohen - Popular Problems (Columbia)

Ima nešto čarobno u tim posljednjim albumima istinski velikih umjetnika, kad postane jasno da snimaju sebe i svog gušta radi, i da doista imaju što reći, a to nešto prelazi generacije, stilove i žanrovske podjele. (Iva) [recenzija]

47. Earth - Primitive and Deadly (Southern Lord)

Earthov sam izričaj uvijek doživljavao nekako nestalnim i lelujavim, u većoj mjeri oslonjenim na štimunge i koncepte, a manje na neki specifični zvuk i stil. No čini se da koji god pristup izabrali, duh i suština glazbe ostaju prepoznatljivima. To vrijedi i za ovaj album, a ponovno otkriće žešćih elemenata i dodavanje vokala dobrodošle su promjene. (Antonio) [recenzija]

46. Mogwai -Rave Tapes (Rock Action/Sub Pop)

Neću reći da je "Rave Tapes" ili bilo koji Mogwai rad u zadnje vrijeme na razini ona tri remek djela s početka karijere, ali ovi Škoti ni ovaj put nisu iznevjerili. Ono, dobri dugogodišnji prijatelji na koje se uvijek možeš osloniti. (Emir) [recenzija]

45. Allo Darlin’ – We Come From the Same Place (Fortuna Pop!/Slumberland, 2014.)

Rijedak je i divan osjećaj kada nekoga upoznate i odmah, instinktivno shvatite da si pripadate. Možda nećete i ne morate postati ljubavnici pa niti prijatelji, ali osjećate da ste srodne duše, da, kako je to jednom lijepo rekla najbolja hrvatska blogerica „dolazite s iste grane“. Shvaćate da da postoji neka linija koja je posve neovisna o tome što vam se, recimo, podudaraju ukusi u glazbi, književnosti i filmovima (što svakako jest dobar početak); linija za koju ne možete odrediti gdje počinje, a gdje završava, ali jako dobro znate što predstavlja. Linija koja za vas tu osobu izdvaja iz mora drugih homo sapiensa i čini vam je bliskom, dragom i poznatom iako ste se tek sada upoznali, evo nema niti pet minuta. Zbog te vam neuhvatljive, ali lako prepoznatljive linije potpuni stranac u trenutku postaje kao rođeni brat - pobratimstvo lica u svemiru, rekao bi Tin; ista grana, rekla bi Rusulica; we come from the same place, rekla bi Elizabeth Morris.

Većina ovog albuma upravo je o tome, o tom mističnom i magičnom osjećaju. Čak i one pjesme koje nisu o njemu kao da jesu o njemu jer on se provlači i kroz ljubav i kroz putovanje, kroz naše odnose s bliskim ljudima, kroz sve. On nam može umnogome odrediti i promijeniti život. Elizabeth Morris nije cinična, ali propituje. Voli svoju romantičnu stranu, ali joj ne nedostaje zdrave skepse s kojom ipak nikada ne ode toliko daleko da bi narušila čaroliju, dobro zna granicu.

Allo Darlin' jedan je od rijetkih bendova, barem u okvirima nekog indie popa, kojem još uvijek uspijeva stvarati glazbu koja je izdržljiva i trajna. Ove pjesme nisu isprazne ni lake, upravo suprotno, one su do samog ruba napunjene sadržajem - emocijama, pameću, nježnošću, blagim humorom i razoružavajućom iskrenošću. Mogu vam reći mnogo toga, samo ako ste voljni slušati. I neće vam govoriti samo o vašim kozmičkim blizancima, govorit će vam i o vama samima. U tome i jest tajna. (Andrija)

44. Cymbals Eat Guitars - LOSE (Barsuk)

Eksplozija inspiracije desila se u trenutku kada se Joseph D'Agostino odlučio vratiti u dane provedene s najboljim i prerano preminulim prijateljem Benjaminom Highom s kojim je i započeo Cymbals Eat Guitars. Na tom nas putovanju D’Agostino i duh Higha vraćaju tamo gdje se uvijek rado volimo vratiti, tražeći od nas da iznova proživljavamo slatki okus besmislene adolescentske anksioznosti koja nam se podrugljivo smije svaki put kada se izgubljeno koprcamo u živom blatu svakodnevnih odgovornosti s kojima kao da nikada nećemo naučiti pravilno rukovati. D’Agostino istovremeno reže i uživa, kao da istovremeno potiskuje i plač i smijeh, svjestan da sva ta sranja iz mladosti više ni nemaju tolikog smisla, ali im je dužan podići spomenik i dati im najveći mogući smisao. (Dražen) [recenzija]

43. Hiss Golden Messenger - Lateness Of Dancers (Merge)

M.C. Taylor je imao, ispostavlja se, dosta uobičajen razvojni put. Od hardcore punk benda Ex-Ignota, preko indie-rock grupe The Court & Spark do najnovijeg, americana benda Hiss Golden Messenger. Ovo mu je četvrti (peti, ako se računa prvi, izdat kao limited edition) album u ovom pojavnom obliku. Prva tri su bila rađena po principu „do it yourself“ u sopstvenom izdanju, ovaj je prvi koga Taylor izdaje za pravu etiketu, Merge. Šta se promenilo? Izašao je M.C.Taylor sa zadnjeg trema na svetlost dana, učinio svoju prilično depresivnu muziku malo življom i prijemčivijom i dao široj javnosti na uvid ovaj miks folka i countryja sa jedne i R&B-ja i rocka sa druge strane. Eudora Welty (1909-2001), prava južnjačka spisateljica po čijoj je kratkoj priči Taylor nazvao svoj album i naslovnu pesmu, verovatno ne bi imala ništa protiv ove pozajmice da je mogla da čuje ovu ploču. (Srđan)

42. Stephen Malkmus & The Jicks - Wag Out At Jagbags (Matador/Domino)

Gledano kroz lupu hladne realnosti ovaj album sigurno neće biti najslušaniji SM/Jicks album, a možda bi trebao biti. Razlozi se mogu tražiti i analizirati, ali čemu? "Jagbags" je nezainteresiran za objašnjenja ili podvođenja i zavođenja slušatelja bilo čime osim vlastitim audio proxy filterom kojim usmjerava promet na napuštene ili ganz neue kolosijeke. Album bez trikova. Bez pretenzija. S puno zanosa. I sigurno peerless u 2014.  (Lejmo) [recenzija]

41. Mašinko - Svuda je doma, ali lijepo je najljepše (Dirty Old Label)

Kad slušam ovaj album, kao da imam mlađeg brata koji je slušao sve prave ploče, koji je pametan, duhovit, počela ga je jebat činjenica zvana – život odraslih, ali još uvijek se ne da pa može s prijateljima lokati cijeli vikend i u ponedjeljak biti svjež k'o rosa. Ukratko, osjećaj se zove ponos. (Ante) [recenzija]