40. Damien Jurado - Brothers And Sisters Of The Eternal Sun (Secretly Canadian)

Ponekad je glazba osjećaj. Bilo da dočarava sreću i spokojstvo, tugu ili sjetu, ono najizraženije upravo su osjećaji. Neki pak albumi pričaju zaokružene priče o svojim likovima, drugi u prvi plan stavljaju eksperiment i istraživanje glazbenih mogućnosti. (Andrea) [recenzija]

39. Centro-Matic - Take Pride In Your Long Odds (Navigational Transmissions)

Samozatajno i dostojanstveno, sasvim u skladu s postulatima bendova neusporedivog postojanja, u nedavnoj najavi posljednje turneje Centro-matic Will Johnson je potiho obznanio da će im ona ujedno biti i zadnja, jer su sva četvorica došli do zajedničkog zaključka kako je vrijeme za spuštanje zavjese. Manjak bombastičnog materijala u vijesti oko obustave rada fanove nije ni najmanje iznenadio, a mnogobrojne je ostale zaintrigirao i još manje jer su Centro-matic – baš poput ponajboljih hrvatskih Voxtonesa, također dokinutih minule godine – ionako živjeli izvan domašaja svih mogućih reflektora industrije i tkoznakojih scena. Pod tako razjašnjenim okolnostima, elegičan, samopouzdan i rekapitulirajući ton krasnog albuma "Take Pride In Your Long Odds" prometnuo se u logičan i itekako čujan pozdravni krug, iako je to u vrijeme njegova polugodišnjeg objavljivanja iz prepoznatljivo kriptičnih Willovih stihova bilo nemoguće iščitati. Izbjegavajući izravnu patetiku kao eventualnu strukturnu odrednicu, dečki je se svejedno nisu mogli ni htjeli odreći kao pogonskog goriva svoje umjetnosti, pa je jasno da album sam nije bio promoviran kao posljednji zato da naslage izvanjskog sadržaja i konačno pronađen kut iz kojeg bi o njima mogli pisati površni novinari ne bi natkrilili muziku koja je bendu oduvijek bila najvažnija. A meni je, starom patetičaru, jednako tako neizbježno naslutiti svjesnu odluku da se od svoje publike jednostavno nisu željeli oprostiti neupitnim i hitovima nakrcanim vrhuncem "Candidate Waltz", jer bi to zaista bilo preteško podnijeti, nego su taj zadatak delegirali za nijansu hermetičnijoj, nazubljenijoj i težini rastanaka primjerenijoj ploči, koja svejedno sjajno dovršava petoalbumski niz ("Love You Just The Same", "Fort Recovery", "Dual Hawks" i dva spomenuta) koji ih potvrđuje kao najljepši i najkonstantniji bend zadnjih dvadesetak godina, ili barem onaj tik do Drive-By Truckers. Baš zbog prijateljevanja s ekipom iz DBT-kruga ili legendarnim Slobberbone, Centro-matic su se počesto doživljavali kao omekšali okrajak novovjeke southern-rock scene, dok su ih, s druge strane, tvrdoglavo inzistiranje na DIY-principima, melodijska razbarušenost i plodna neukrotivost (ove godine reizdan debi 'Redo The Stacks', recimo, broji 23 pjesme) označavali kao standardne indie-mudrijaše. Volite li te žanrove – a zbog čega je jasno zašto ja osobno ovaj bend obožavam do smrti – Centro-matic su neprestano spajali najbolje od njih i nudili perfektnu sintezu tih dvaju pristupa, baš kao da Guided By Voices zamijene The Heartbreakers kao prateći bend Toma Pettyja, što ih čini i legitimnim nasljednicima R.E.M. u ulozi sveameričkih kuratora rokerskih tradicija i revolucija. A ako ste čudaci koji od tih žanrova iz nedokučivih mi razloga bježe, Centro-matic su također izbjegavali ono što u tim žanrovima može biti odbojno te izrezano nadomještali neiscrpnom svježinom ideja, dubinom osjećaja i ljepotom realizacije koje mogu preobratiti i najpostojanije skeptike. Male su šanse? Jebiga, Centro-matic su se svojim malim šansama oduvijek ponosili, noseći te sitne izglede ne samo kao pečat porijekla nego i kao dokaz ispravnosti puta koji su tek imali prijeći. Danas, kada je put napokon prijeđen, ponos zbog ostvarenog uspjeha još je i veći. Pozdrav, legende! (Gogo)

38. Seven That Spells - The Death And Resurrection Of Krautrock: IO (Sulatron)

Seven That Spells su, zna se, institucija naše scene.  Srećom po našu scenu, a za razliku od države, institucije u ovom slučaju ipak odrađuju svoj posao! Na stranu razvlačenje termina krautrock i njegov revival od strane ljudi kastriranih od ukusa koji svaku pjesmu s repeticijama i delayom dulju od 5 minuta nazivaju krautom, ovaj album donosi ono što i očekujemo od Sevena: „grmi fender, grmi Vox pojacalo“ svirka, cikličke sekvence, zajebano bunjanje, zajebano pumpanje basa, poludjeli amer koji zove na klanjanje... i to je sve naravno na razini institucije kakva jesu. Uvijek barem pola koraka ispred ostalih. A kada se taj korak u zvuku inteligentno učini prema Orijentu,  nikoga sretnijeg od mene nema s obje strane Bospora. (Sven)

37. Nina Romić - Stablo (Aquarius)

Možda zvuči nezgodno sljedeća konstatacija, ali Nina i bend kao da su na "Stablu" pronašli svoju srednju struju iz koje se dalje mogu granati u raznim smjerovima reflektirajući tako sve svoje emocije, talente, inspiracije i uzore. Ninu i njezine pjesme nije teško zamisliti uz one Marisse Nadler, uz one Josipe Lisac, možda čak i uz one buduće novog zagrebačkog rock benda Otrovna Kristina ili čak uz polagano popodne sa starijim, ali i najmlađim članovima obitelji. Nina nikada do sada nije zvučala toliko sretno, slobodno i različito, ali ponovo specifično prepoznatljivo, onakvu kakvu smo ju upoznali prije sada već dobar kus godina. (Dražen) [recenzija]

36. Grouper - Ruins (Kranky)

Možda razrušeno više nikada neće biti obnovljeno, ali ponekad je potrebno naći vrijeme i mjesto (ali i glazbu!) kako bi to osvijestili, a još je bolje kada kao Liz Harris krhotine iz svakodnevnih neizbježnihruševina možemo pretvorili u besmrtni glazbeni suvenir i krenuti dalje. (Dražen) [recenzija]

35. Hamilton Leithauser- Black Hours (Ribbon Music)

"Black Hours" sa sobom donosi zvukove i mirise početka ljeta, one koji vas pozivaju na piće s najboljim prijateljima, ali i one zbog kojih ćete pripiti nastaviti piti čak i kada ostanete sami iščekujući kraj ionako kratke ljetne noći. Obožavatelji Walkmena biti će više nego zadovoljni. Možda čak i pomalo zbunjeni obzirom na sličnost njegovog novog matarijala s onime bivšeg benda. (Dražen) [recenzija]

34. Warpaint – Warpaint (Rough Trade)

Album se kao i prethodna izdanja najbolje konzumira privatno, između četiri zida (ako ne računamo mogući kolektivni trans na koncertu), ali na njemu se privatne opsesije i strahovi liječe okrenuti prema suncu, zajedništvu i ljubavi. Sve to zajedno na prvu zvuči banalno i naivno, ali treba im vjerovati. (Dražen) [recenzija]

33. Thom Yorke - Tomorrow's Modern Boxes (Selfreleased)

"Tommorow’s Modern Boxes", drugi studijski album Thoma Yorkea najviše će se pamtiti po načinu distribucije – mogao se legalno kupiti preko BitTorrenta za 6 američkih dolara (u nekoliko dana, album je legalno skinut/kupljen preko milijun puta, nauštrb izdavačkim kućama).
"Tommorow’s Modern Boxes" elektronski je album poput prvijenca "Eraser" iz 2006. godine, no po zvuku i raspoloženju je nešto drukčiji, minimalističniji i mjestimice mračniji. Dok ne prevladava soul ozračje ("The Mother Lode", "Truth Ray"), osjeća se atmosfera svojstvena Yorkeovog matičnog sastava ("Nose Grows Some"), naročito iz vremena albuma diskutabilnih albuma "Kid A" i "Amnesiac". Dok su u "Eraseru" bile prisutne matrice gitara, u novom albumu dominiraju sampleovi i da nema Yorkeovih glasovnih improvizacija, skladbe najvjerojatnije ne bi ostale ni u trenutnom, a kamoli trajnom sjećanju slušatelja (tako se, primjerice, moglo bez instrumentalne "Pink Sessions").
U konačnici, "Tommorow’s Modern Boxes" ostavlja pozitivne dojmove i ostaje u sjećanju kao ugodno iznenađenje iz 2014. godine, album koji se može navoditi kao primjer primjereno naelektrizirane melankolije. (Cmuk)

32. Withered Hand - New Gods (Fortuna Pop)

Bez obzira na to igrao li se Willson s tankoćutnim emocijama i servirao nam lagane pjesme koje srce diraju ili odvaljivao himnične riffove uz koje imate žestoki poriv podići u zrak stisnutu šaku i zažareno otpjevati čitav tekst – u svemu je do kraja iskren, dirljiv na krasan i nimalo patetičan način, beskrajno zanimljiv, podlo nježan, nepretenciozno zavodljiv i, hajde, napisat ću i to – jednostavno genijalan.  (Andrija) [recenzija]

31. Beverly - Careers (Kanine)

Beverly je novi projekt dvaju djevojaka iz Brooklyna, od kojih je jedna Frankie Rose, koja je ranije bubnjala u Crystal Stiltsima, i u all-girl bendovima Vivian Girls i Dum Dum Girls, a druga Drew Citron, članica pop kolektiva Avan Lava. Nakon tog kris krosa raznih prethodnih bendova, od sladunjavog dancea Avan Lave, do pomalo monotonih Vivian i Dum Dum Girlsa, koje su malo previše svoji uzori, a malo premalo one same, njih su dvije zajedničkom alkemijom uspjele napraviti album bolji od većine materijala svih spomenutih.

Deset pjesama prošuška u mrvicu ispod pola sata suhim i vrućim zrakom spaljenog ljetnog dana. "Ambular" je vrtoglava garažna instrumental pijavica u rangu najluđeg od B-52's, a "Planet Birthday"je shoegaze vrtlog pogonjen doduše najprozračnijim od nježnih vokala. U "All The Things" jangly gitara lijepi se na rastopljeni asfalt parkirališta motela, a sentiš "Yale's Life" idealan za izležavanje uz prazni bazena kakav je na naslovnici albuma. Oba su ženska glasa gotovo spojena u jedan i probijaju se zajedno kroz titravu izmaglicu gitarističkih distorzija promjenjivog tempa, a cijeli je albuma na kraju premazan slatkom fuzzy glazurom od jagode. "Careers" je možda album na kojem Rose i Citron još uvijek ispipavaju moguće terene, ali i čvrsto stoje gdje god zakoračile, i ujedno moj najslušaniji ljetni album, barem one prve, sunčanije polovice ljeta. (Andrea)