30. (The) Lesser Men - Vacation Freeze (Noisy Night)

Ovdje je trebala stajati crtica koja bi bila izvadak iz recenzije koju je napisao Gogo, ali se on (još uvijek) nije udostojao to napraviti. Nisam, jebiga. Nisam mogao. Nisam se usudio. "Vacation Freeze" je – vjerojatno sasvim slučajno, iako se nikada ne smije zanemariti utjecaj podudarnih formativnih iskustava i njihovih odbljesaka u sadašnjim životima – svoju realnu unutarnju divotu na vrlo opasan način uspio spojiti s prijetećim komadom izvanjske emotivne prtljage barem jednoga svojeg slušatelja, zbog čega me je bilo strah uhvatiti se s njim u pismeni koštac. Osim što mi je postao najdraži album 2014. godine, što mu je bilo lako jer je bez ikakve dvojbe bio najbolji album igdje objavljen te iste godine, u srce, dušu, mišiće i kosti mi se zabio i kao najpotpunije objašnjenje godine koju 2014. jesam i nisam proživio. Kako briljantnim pozadinskim soundtrackom svakog dana njezine krajnje četvrtine, jer mi se gotovo mjesecima nije slušalo ništa drugo, tako i svojim sadržajem koji se ugrubo može odijeliti na trećinu o djeci, trećinu o seksu i trećinu o nostalgiji, što me sve slatko podsjeća na sve ono što u svojem 35-godišnjem životu jesam napravio, ali i vrlo oštro upozorava na sve pogreške zbog kojih nisam napravio ono što je trebalo. Ovo o čemu pričam najjasnije se čuje na prijelazu koji se na tri minute njezina trajanja odvije na pjesmi "Facing The Sand" s bonus diska "Vacation Freeze Extension", koji će prepoznati svatko tko je taj prijelaz zaista iskusio u svojem životu i na kojem me Natalijini bekvokali (zbog kojih je, poprskanih po albumu kao čarobni prah, bend naprosto nepošteno doživljavati samo kao trojac) ponajviše podsjećaju na neke druge djevojačke bekvokale, pjevane uživo uz mnoštvo najdražih i najvažnijih albuma. "Vacation Freeze" je još jedan od takvih i stoga sad javno obećavam, ako moje obećanje i sam tekst uopće ikome trebaju, da ću tu prokletu recenziju zaista ubrzo i napisati. Već sam to bio obećao šefu Emiru, ali on se već debelo navikao na moje ignoriranje ne samo institucije dedlajna nego i obaveze uopće. Obećao sam to i direktoru bendove izdavačke kuće, ali diskografske kuće su nama ustreptalim piskaralima ionako mrski neprijatelji koji samo žele zaraditi. Možda je to obećanje nekako došlo i do članova benda, ali nije neka frka jer ih ionako znam samo na bok-bok, pa nikom ništa. Ali sad obećavam njihovoj muzici samoj, jer je to minimum kojim joj se mogu pokušati odužiti – ovaj bend i ovaj album su čudo. A muziku neću iznevjeriti, jer nije ni ona mene. Nikad. (Gogo)

29. D'Angelo & The Vanguard - Black Messiah (RCA)

Iako je 2014. godina prepuna sjajnih albuma, jedino ovaj album mi je ostavio dojam, odmah na prvo preslušavanje, da je definitivan album 2014. godine i jedino remek djelo koje je izašlo u proteklim 365 dana. Čekalo se 14 godina na nasljednika nevjerojatnog "Voodooa" i D'Angelo je kroz tih 14 godina prolazio kroz svašta, od drogiranja, uhićenja do bivanja jako debelim. Otpisan od svih, vratio se 2012. serijom izvrsnih koncerata, te se spominjao i novi album. Osobno, nisam očekivao ni išta približno "Voodoo"-u, pošto se cijeli krajolik R'n'B-a  i glazbe općenito drastično promijenio i sumnjao sam da D'angelo prati i shvaća cijeli taj moderni đir. I onda je album službeno najavljen singlom "Sugah Daddy", koji je bio drugačiji od bilo čega što je D'Angelo u karijeri napravio, a opet je bio čisti D'Angelo. Da ne bi slučajno šok  bio u normalnim količinama pobrinuo se ?uestlove koji je izbacio informaciju da album izlazi za šest sati. U jednom danu smo dobili novi singl nakon 14 godina, cover i naziv albuma i na kraju, sam album.
I to kakav album, uh. Potpuno različit od svega što je D'Angelo napravio, što je i singl najavio. Ako je "Brown Sugar" bio klasični R'n'B album, a "Voodoo" fuzija s hip hopom, "Black Messiah" je povratak funk elemenata u modernu glazbu. D'Angelov vokal je još uvijek nevjerojatan, iako možda ne izvodi vokalne akrobacije kao na "Voodoo"-u, još uvijek je izrazito specifičan i zanimljiv, ali dosta tiho smiksan, što je nesumnjivo bio i cilj. Cijeli album odiše perfekcijom, ni jedan zvuk ne zvuči slučajno. To je zasluga i The Vanguarda, odnosno D'angelovog novog benda, koji nisu bez zasluga kreditirani. Izvrsno funkcioniraju s D'angelom, osjeti se izrazita kemija između cijele mašinerije. Kroz cijeli album se provlače teme rasne napetosti, odraz trenutnog stanja u SAD-u. I sam album je požuren da bi obilježio prijašnju godinu koja je obilježila eksplozija rasnog nasilja. Izašao se u vrijeme kad su već počele izlaziti top liste za 2014., pa se našao u specifičnoj situaciji gdje je na nekim listama, a na nekima nije. Ali nisam mogao dopustiti da na potlistinoj ne bude jer tko živ tko mrtav za godinu dana! Samo mi je žao što nije plasiran malo više, ali eto, plasiran je na najvišoj poziciji u mome srcu, a to je najvažnije! (Damjan)

28. Diarrhea Planet - Aliens In The Outfield EP

DP je kamen kroz prozor Billya Corgana koji se bavi svima i sa sobom, a najmanje muzikom. Dok se razni kunu u rock n roll i samoproglašavaju se svecima žanra i njegovim spasiteljima, 6 tipova iz Nashvilla vraćaju priču u Queens, NY kada su četiri diletanta s lažnim prezimenom Ramones pokazali svima da su bombastične izjave za političare, a rock n roll ono što daješ, a ne uzimaš. Buka, ljubav, seks, prijateljstvo, rock n roll eskapizam, iskrenost i neposrednost je ono što DP daje. Sve što ostaje na vama je da zatvorite oči, odsvirate najžešći air-guitar i dobijete osjećaj pripadnosti toru simpatičnih, šašavih i nestašnih ljudi koju poznaju vašu romantičnu, tinejdžersku dušu. Američki Mašinko! "ALL OVER THE PAVEMENT!!!" (Lejmo & Ante) [recenzija]

27. Sun Araw - Belomancie (Drag City)

U liner-notesima ploče stoji da je "Belomancie" osmišljen kao aktivno slušalačko iskustvo, kako nije osmišljen da bi se uklopio u postojeća okruženja te da zahtijeva vašu punu pozornost. Tom zadatku može pomoći upoznatost s prethodnim albumima ili sklonost psihodeličnoj minimalnoj elektronici. U svakom slučaju se isplati jer se radi o uvjerljivo najboljem Stallonesovom albumu do sada. (Davor) [recenzija]

26. Pridjevi - Pridjevi (Selfreleased)

Glazba Pridjeva postoji i živi van vremenskog okvira, van pomodnih valova silovanja garažnog zvuka, van folk pokušaja zagledanih u prošlost, van bistroa na rubu šume, van kraljica s akustičnim gitarama, van vinilnog fetišizma, kariranih košulja, debelih naočala, tankih guma, telecastera, knjiga s Hrelića, nakita od pleksiglasa, sažvakanih kazeta, heštegova, ljetnih festivala... Pridjevi su činjenica jednog stanja uma, dijete inspiracije, slobodna od mjesta, gluha na diktat vremena. (Sven) [recenzija]

25. Scott Walker + Sun O))) – Soused (4AD)

Pokušavao sam se ne veseliti previše kada sam prvi put čuo za zajednički album legendarnog Scotta Walkera i nešto manje legendarnih Sunn O))), ali kako se suzdržati od oduševljenja kada suradnjom prijete tako veliki i iskreni umjetnici? Srećom, nisam ostao razočaran. Walkerov avangardni stil i utjecaj ovdje pretežu, no svakako je riječ o autentičnom spoju ideja, zvukova i pristupa koji na prvu djeluju poput antipoda, nespojivo i dihotomično, a zapravo pripadaju srodnim dušama. Moj album godine. (Antonio)

24. Lucinda Williams - Down Where The Spirit Meets The Bone (Highway 20)

Usudio bih se reći da "Down Where The Spirit Meets The Bone" lako ulazi u krug nekolicine ploča koje definišu Americana žanr. (Srđan) [recenzija]

23. Sleaford Mods - Divide And Exit (Harbinger Sound)

Čekanje doznaka za bolovanje kod ženine doktorice nekoliko puta mi je izmamilo psovku na lice. U doktorici i sestri koje primaju preko reda ekipu na druga vrata, dok ostala raja čeka i činjenici da moraš dolaziti dva dana da bi otvorio jebeno bolovanje i to za ženu, a ne za sebe, vidi se da je ovo naše društvo zaslužilo malo pol potovskih metoda.
Brate, mi smo žgadija i zaslužili smo ostati žgadija. Sleaford Mods su pak oličenje brit pop generacije iz dvededesetih. Nekoć su je predstavljala retardirana braća Gallagher, električne gitare i gomila pjesama pokradenih od Jama, Whoa i Beatlesa. Danas je predstavlja nadrkani lik koji nakon kilometara koke kroz godine bičuje jezikom sve i svakoga i jasno ocrtava u kakvim govnima se nalazimo. "Chumbawamba nisu politični, oni su samo sranje", uzvikuje Jason Williamson, dok iza njega pored laptopa s očajnim sampleovima s pintom u ruci stoji Andrew Fearn. Sleaford Mods su, ako ništa drugo, barem najciničniji i najotrovniji likovi koji su u ovom stoljeću zabilježeni u audioformatu. I po tome su bolji od devedeset i devet posto ostalih govana s Otoka koja nam se iz godine u godinu serviraju po hrvatskim festivalima. (Ante)

22. Aphex Twin - Syro (Warp)

01101000 01110100 01110100 01110000 01110011 00111010 00101111 00101111 01110110 01101001 01101110 01100101 00101110 01100011 01101111 00101111 01110110 00101111 01001111 01110010 01110100 00110010 01100001 01000101 01000110 01110101 00110010 00110010 01110101. (Željko) [recenzija]

21. Swans - To Be Kind (Young God/Mute)

Teško je bilo očekivati da će Swans snimiti bolji album od genijalnog "The Seera", a to se na kraju nije ni dogodilo. "To Be Kind" nije bolji, ali bome nije ni mrvicu lošiji. Napraviti još jedan sjajan album bez da sami sebe kopiraju... to mogu samo najveći. Swans neprestano mutiraju; isti album nikad neće snimiti dvaput, isti koncert nikad neće odsvirati dvaput. Prilično drukčije atmosfere, "To Be Kind" nudi nešto optimističniju i mekšu, no i u nekim pogledima ekstremniju viziju kolektivnoga uma jednog od najboljih bendova na svijetu. A imaju i jednog od karizmatičnijih frontmena na svijetu. To je to, vrh. (Antonio)