105. Umor – Held Us Silent For A Moment (Sonic Doom)

Umor su napravili ono što gotovo nitko nije od hrvatske stoner scene - razvili su se. Nisu mijenjali žanr. Nisu se vratili u prošla desetljeća. Išli su naprijed, sami, radivši ono što najbolje rade. Grade zidove zvuka i tu ne staju. Dodaju slojeve, ne boje se bit tihi, ne boje se biti brži. Ne boje se bit čišći od paradigme, ne boje se eksplozija tišine. [recenzija]

104. Reigning Sound – Shattered (Merge)

Kada je čovek rodom iz Memphisa, kao što je to Greg Cartwright, on svesno ili nesvesno upija u sebe muzičku istoriju toga grada. A grad o kome pričam je bio svedok početaka Elvis Presleya, Johnny Casha, Jerry Lee Lewisa, Otis Reddinga, Arethe Franklin, B.B.Kinga, Roy Orbisona, Booker T.& MG.-a i muzika svih njih se čuje u novoj Reigning Sound ploči "Shattered". Čuje se nešto i od Gregovih prethodnih grupa Compulsive Gamblers i Oblivians, garage punk legendi koje je osnovao sa svojim dugogodišnjim kompanjonom Jack Yarberom. Ovaj R&Bjem obojeni album je prilično omekšan u odnosu na prethodne radove Jacka i Grega Obliviana pa je samim tim daleko prijemčiviji široj publici. (Srđan)

103. Behemoth – The Satanist (Metal Blade)

Kažu da su u rovovima svi vjernici, ali ne i Nergal. On nije posustao u svojim uvjerenjima, nije se promijenio, nije prihvatio da viša sila upravlja njegovim životom. Zapravo, vratio se gnjevniji i pametniji. [recenzija]

102. Aziza Brahim – Soutak (Glitterbeat)

Iako se album većim dijelom bavi teškim temama, uglavnom problemima zapadnosaharskog naroda čije stanovništvo još uvijek u velikoj mjeri živi u izbjegličkim kampovima, snaga kojom Aziza Brahim prenosi sve svoje poruke tjera na neki spokoj. [recenzija]

101. The Menzingers – Rented World (Epitaph)

Prokleta bila braća Barnett, svake godine mi barem jedan završi na listi najboljih albuma. [recenzija]

100. Plastic Sunday – Komunikacija

Plastična Nedelja bi se s ovim izdanjem mogla bez odveć problema uklopiti u 'kružok' onoga što se naziva 'nova srpska scena'. Iako su znatno siroviji i bučniji u produkciji od nekih s kojima bismo mogli povući paralele, ne bježe od jednostavne i efektne pjevnosti u neobično androginom (pozitivno misleći) vokalu... Nadam se da uživo rasturaju. Bolje im je da rasturaju. [recenzija]

99. The Delines – Colfax (Decor)

Side projekt Richmond Fontaine lidera Willy Vlautina i Amy Boone iz teksaške grupe The Damnations je oda Colfax Aveniji, najdužoj ulici u Denveru, Kolorado. O njenim mračnim delovima, u kojima caruje droga, prostitucija i niske srasti pevaju The Delines. Način na koji to rade svrstava ih u grupu odabranih (Cowboy Junkies, Mazzy Star pa i od novijih Luluc i Mirel Wagner) koji uspevaju da svojim sporim (ali zaista sporim) pesmama udahnu dovoljno života da bar na nekiliko desetina minuta ukradu naše duše izgubljene u svakodnevnim egzistencijalnim dramama. (Srđan)

98. Laetitia Sadier – Something Shines (Drag City)

Generalno, ovaj je album prilično smiren. Malo je plesnih trenutaka, više je introspektivan koliko to može biti koji svojom angažiranošću progovara o svim onim zamkama koje aktualni svjetski poredak stavlja pred nas. Nerijetko se može pročitati da je neki izvođač/izvođačica kralj/kraljica određene vrste glazbe. U mom svijetu tron definitivno pripada gospođici Sadier. [recenzija]

97. Merchandise – After The End (4AD)

Volim kad bendovi mijenjaju zvuk, eksperimentiraju, trude se iznenaditi slušatelja, a možda i sebe. Trude se osvajati ga (što je konkretno Merchandiseu i uspjelo na ovogodišnjem koncertu u Močvari). Što dolazi poslije kraja?  Ovom  floridskom bendu dogodio se potpuni makeover te su svojim novim neo-romantičarskim zvukom otvorili novo poglavlje svoje relativno mlade diskografije koja očito vrišti za većom pažnjom. Moju su privukli još i ranije.  (Vlado)

96. The Men – Tomorrow's Hits (Sacred Bones)

Ne planirajući se toliko ponovno izmisliti koliko ponovno pronaći u onome istome strastvenom obličju kojim su na bendovim počecima prigrlili uglednu tradiciju njujorške eksperimentalno-bučne avangarde, The Men su se prema svojemu prethodnom albumu, znakovito nazvanom "New Moon", zaputili brdskim i makadamskim puteljcima čistog zraka i osjetne povijesti jedne potpuno drugačije tradicije, one klasičnih nalazišta zlata folk-rocka i cirkusa Dylanova The Rolling Thunder Revuea. Prvi bi instinkt svladavanja zapreka i trikova takvih staza ukazao na učvršćena vozila kojima naizgled ništa ne može nauditi, ali priroda je, jebeš ga, uvijek jača, pa su joj se dečki suprotstavili pristajući igrati po njezinim pravilima te su svojoj kočiji odvidali sve suvišne vide. Pustivši je da slobodno klopara na granici raspadanja, ali nikad s njezine neželjene strane, do cilja su stigli dobrano istruckani, ali u komadu, u prtljazi sačuvavši iskustvo od kojega su lakoćom dobili pjesme koje su istodobno označile i najveći regres benda, u smislu zadiranja u retro naslijeđe njujorških planina, i njegov najveći progres, u smislu autorske sigurnosti i izvođačke bahatosti kojom svaki žanr sviraju kao njegovi neupitni arbitri. "Tomorrow's Hits" je, tako, kompilacija koju su formirali povratkom na prljavi beton, spoj prozračne nostalgije sela i usmjerene psihoze grada, ploča koja možda ne predstavlja bendov vrhunac, ali joj zato nema takmaca u njegovu definiranju. Ljudine. (Gogo)

95. Owen Pallett – In Conflict (Domino)

Nemam mnogo toga za reći o ovom albumu. Ne zato što o njemu ne bih imao mišljenje, već zato što je on u daleko većoj mjeri osjećaj nego što je razum, teže ga je definirati, teže zauzdati. Izmiče i prelijeva se, kao da nema pravog početka i kraja, zamiče za uglove koje tek trenutak prije nismo ni vidjeli i nesmiljeno udara plimnim valom onog najdubljeg, opasnog kopanja po samome sebi. Onoga koje je toliko prljavo da je zapravo beskrajno, djevičanski čisto, onoga koje je osobno, jedinstveno, toliko specifično da se bez problema uzdiže do univerzalnoga.
Kada album počne, već ste duboko u njemu; kada završi osjećate ga pod prstima i na koži, i dalje vam zovni u ušima i prilagođava se ritmu vaših koraka, prati vas u dan, prati vas u svakodnevicu. Tek nešto kasnije shvatite da ste se vi prilagodili njemu, a ne on vama. Odredio vas je, povrijedio i izmijenio. Tu je, živ, pulsira. Često je neugodan, ali tako to biva sa živim bićima.
Iznenadilo me što mi se svidio, ja sam inače zadrti, dosadni ljubitelj lineranosti i ovo je rijetka prilika kada me zavela skokovitost, kada me osvojilo bježanje. Podsjetio me, valjda, na mene samoga i na sve ljude koje ne poznajem iako mi se u nekim neobičnim momentima činilo suprotno. Duboko je životan, tako nesavršen, ćoškast i nepredvidljiv. Na njemu čak i orkestar zvuči kao šala. Prijeteća šala, ali i dalje šala. Ne pada mi na pamet bolji kompliment. Slušati samo ako ste se spremni predati i prepustiti, inače nema smisla. Onda opet, čak i ako niste spremni, on će se pobrinuti za ostalo. Samo oprezno, samo oprezno. (Andrija)

94. King Buzzo – This Machine Kill Artists (Ipecac)

Od početka do kraja albuma slušatelj će se ljuljati na barci bez da prevagne preko ruba. Neobuzdana energija je u biti obuzdana iako zvuči kao da bi vas mogla svaki čas dematerijalizirati. Meduza na naslovnici nije slučajna. Ova glazba će vas pogledati u oči i slediti. Njome antiumjetnik kao da kažnjava akustaru za sve zloupotrebe tijekom stoljeća i zločine u ime umjetnosti prateći agresiju vokalom osuđujućeg proroka. [recenzija]

93. Shellac – Dude, Incredible (Touch And Go)

Potpuno analogno snimljena i masterirana ploča petog studijskog albuma, izdana sedam godina nakon svoje prethodnice prava je poslastica puna suhog, sirovog, Albinijevog beskompromisnog zvuka kojeg ova trojka gaji od svojih početaka. Iako ploča ne nudi ništa novo što bi svaki posvećeni fan zahtjevao od Shellaca, kontradiktorno je da je unatoč svojoj  'dosljednosti'  ovo zapravo jedno od svježijih ovogodišnjih izdanja koji su pravi melem za uši u moru bijele, smeđe, sive buke  silnih diskografskih, produkcijski „inovativnih“  eskapada kojima smo bili izloženi u 2014. (Vlado)

92. YG – My Krazy Life (Def Jam)

Album koji nosi nevjerojatna kemija između YG-a i DJ Mustarda. Klasično minimalni Mustard beatovi natopljeni kalifornijskim suncem, sparinom i G-funk synthovima nadograđeni izvrsnim repanjem od strane YG-a. Nije ništa revolucionarno, ništa što će ostati u analima hip-hopa, neće biti album o kojem će se pričati za dvadeset godina, ali je izvrsno ostvaren konceptualni west coast album stare škole. Neću lagati, nisam očekivao ovako sadržajan i zanimljiv album unatoč dvama izvrsnim singlovima, ali dobio sam lagani ljetni hip hop album za čisto guštanje. (Damjan)

91. Lykke Li – I Never Learn (Atlantic)

Nomen est omen, to je najbolji opis trećeg albuma Šveđanke s američkom adresom Lykke Li. "I Never Learn" mogao je biti sjajan pop album kakav bi potpisala Adele, ali nije. U stvarnosti je album na križanju žanrova, album koji pleše taman na rubu radara mainstreama. I očito je ta rubnost mjesto na kojem se ona sjajno snalazi i s kojeg isporučuje rafale pjesama koje bi u tuđim rukama (pre)lako otklizale u patetiku. (Iva)