10. Beck - Morning Phase (Capitol)

Razočaranje je ono što meni najjasnije opisuje ovih 13 pjesama. I sam je Beck za naslov albuma rekao da mu je 'morning' iz naslova albuma nekako došao jer mu, kad razmišlja o pjesmama, pred oči dolazi slika svjetlosti koja se probija kroz šumu. I da je to jutarnje svjetlo nekako inspiracija. Ali i da je to igra riječi jer 'mourning' zvuči slično. I da, taj se 'mourning' lijepo uklapa. Mnogo bolje od jutara, ili barem jutara kako ih ja doživljavam. (Iva) [recenzija]

9. St.Vincent - St.Vincent (Loma Vista/Republic)

Glazba Annie Clark oduvijek je zalogaj koji se teže žvače, pomalo žlundrav, preliven umakom sumnjive teksture, posut začinimajoš neotkrivenih plemena, i ukrašen nečime što postoji samo u francuskim jelovnicima. Ovogodišnji istoimeni album zadržava sve nemogućnosti i strmoglave stranputice po kojima je St. Vincent prepoznatljiva, no još je gušći, bučniji i uglatiji. Ako su to do sada bila nagla skretanja, ovdje je ugođaj negdje između plutanja u nepoznatom svemirskom krajoliku, blistavom i svježem, i trčanja kroz kakvu rudimentarnu video igricu iz 80-ih. Dok ste na planetu St. Vincent, dolazi u obzir samo odbijanac po putanji prozirne gumene loptice skočice. Gitare i sintići škripe, zuje i grebu kao da ih svira Super Mario, a upotpunjuju ih orgulje, harfe, pa čak i zvuk helikoptera i gumenih igračaka. Iz te neonske šume dopire njen glas, ponekad dubok i prisan, a onda opet bestjelesan, van-ovozemaljski i krešteći ili sladak kao nebeska harfa. Do izražaja ipak najjače dolazi zvuk truba u stupastom start-stop ritmu, koji najviše podsjeća na "Love This Giant" kojeg je 2012. Clark napravila s Davidom Byrneom i koji su kasnije izvodili s cijeli puhačkim ansamblom. A čini se da Clark ima ponešto i od njegovog humora, naročito u stihovima 'Oh what an ordinary day / Take out the garbage, masturbate / I'm still holding for the laugh' koji me svaki put podsjete na Kevina Spaceyja u onoj sceni s tušem u "Američkoj ljepoti". Na nekoliko se mjesta na albumu pojavljuju kritike ovog našeg 'fake knife, real catchup' virtualnog vremena, dok se u "Huey Newton" krvoločno obrušava na sve otrovne anonimne internet komentatore, pedofile i huškače. Tu su i oni najtajniji osjećaji, pronicljivo ocrtani u par preciznih poteza, o histeriji koja se potkrada u vezi na daljinu ("Psychopath") ili o jutru nakon prekida kad se u kosti počne uvlačiti strah od boli ("Regret"). Najtoplija na albumu ipak je "I PreferYour Love", o ljubavi prema mami sa stihovima 'Sure as mother licking a finger/ Wipe the blush and the smudge from my cheek and / Wonder what will become of your little one', i za kraj vrlo intimna balada puna suosjećanja i ravno iz škole Bretta Andersona ("Severed Crossed Fingers"). Glazba kakvu stvara St. Vincent, koja istovremeno privlači i odbija, nekima će se činiti pretenciozna, možda će žvakati taj zalogaj i misliti da su dobili muda pod bubrege, ali osobno uvijek podržavam školu if you're going to be weird, be confident about it, a njoj svakako ne nedostaje glazbenog samopouzdanja. (Andrea)

8. FKA Twigs - LP1 (Young Turks)

"LP1" predstavlja iskrenu želju za ljubavnim povezivanjem na stopostotni način, u paketu koji podrazumijeva sve što kod partnera idealiziramo, ali i sve njegove nedostatke i popratne potisnute osjećaje. "LP1" predstavlja i sumnju u tu veliku ideju ljubavi i ravnoteže, mračno mjesto na kojemu smo uvijek osuđeni na iščekivanje nemogućeg. Sve dok se ne predamo. (Dražen) [recenzija]

7. Conor Oberst - Upside Down Mountain (Nonesuch)

Dok se bori sa samim sobom i za sebe, ujedno se bori i za nas i kao da nas drži pod ruku i, tapšajući po leđima, kaže 'Sve je u redu, svi do koljena stojimo u istoj kaši'. (Andrea) [recenzija]

6. Freddie Gibbs & Madlib - Piñata (Madlib Invazion)

Madlib se vratio u nevjerojatnom stilu u središte scene, a Gibbs je dobio na toliko željenoj relevantnosti i nadam se, preokretu u karijeri i nije moglo ispasti bolje za sve uključene stranke, uključujući i slušatelje, koji su dobili neočekivan biser i mogući klasik žanra. A ima sve predispozicije da to postane, uključujući i izvrsni i pamtljivi dizajn covera. (Damjan) [recenzija]

5. Future Islands - Singles (4AD)

"Singles" je u biti album s deset singlova, deset pjesama koje stoje same za sebe, ali i koje svojim jednostavnošću odašilju jasnu poruku tekstopisca: Više nisam toliko mlad da bih stalno mogao biti sjeban. (Dražen) [recenzija]

4. Run The Jewels - Run The Jewels 2 (Mass Apeal)

U realnosti u kojoj većinu zastupaju spin doktori i prevrtljivci lako se možete naći bez predstavnika. Idealizam i sadržaj kandidata zamijenjeni su kalkulacijama i regurgitacijom. Ništa-od-ponuđenog je sve češći odabir informiranog pripadnika društva u kojem je dostupno praktički sve. Trenutak kada čujete da netko zvuči kao beskompromisni realist, gledajući istovremeno u prošlost i budućnost, začinjeno dozom zdrave flambojantnosti i prezira, dočeka se kao kada zombi nanjuši živi mozak; nagli trzaj vrata, otvorene čvalje, slina leti, a u mrtvim očima tračak svijetla. To je onaj trenutak kada ste čuli Run the Jewels. 

Run The Jewels su u dvije godine snimili dva albuma koji su manifest za društveni boljitak, srednji prst, zapaljeni joint, twerk natjecanje, splatter horror zabava i seks. Ukratko, sve što zdravom čovjeku treba. Na novom, "RTJ2", Killer Mike i El-P ponovno oru rimama po plodnim podlogama koje su punomasne i nabijene bouncom. "RTJ2" je crno-bijeli svijet u kojem je dobro biti živ i priručnik nužne obrane koji ne garantira ništa osim dobre zabave i prcanja statusa quo. 
RUN the JEWELS for PRESIDENT! (Lejmo)

3. Sharon Van Etten - Are We There (Jagjaguwar)

Kada se tek prekinuta ljubavna veza demistificira s ovakvom prodornom izravnošću, uz simultane napade grižnje savjesti, iskrene ljubavi i želje za preslagivanjem vlastitog života, kako je uopće moguće živjeti izvan te veze? Ili je baš u ovom slučaju prekid bio prijeko potreban? (Dražen) [recenzija]

2. Sun Kil Moon - Benji (Caldo Verde)

Zbog Markove će vam izravne, ali i tople naracije ubrzo postati jasno da je svaki trenutak života, kakav god on bio, vrijedan ponovnog proživljavanja, bez obzira na ožiljke koji nikada neće zacijeliti i greške koje nikada nećete stići ispraviti. (Dražen) [recenzija]

1. The War On Drugs - Lost In The Dream (Secretly Canadian)

Nije lako snimiti tužan album zbog kojega će slušatelji plakati od sreće. Pogotovo ako ste pomalo svjesni da u rukama imate odličan materijal i nesvjesni da su otuđenost i depresija kumovali razornoj nesigurnosti zbog koje ste spremni cijeli proces pretvoriti u nesnosnu agoniju. No, zato se Granducielove mračne i melankolične spoznaje potpuno transformiraju u zvuku koji prašta svaki grijeh i propuštene prilike. Umjesto daljnjeg utapanja u depresiji on spontano uzvikujeYeah!, Whoo! i Allright! Iako album sasvim dobro funkcionira dok s prilijepljenim čelom za prozor tupo gledate u daljinu, prilike za spokojni osmijeh i podizanje stisnute šake ima na svakom uglu. (Dražen) [recenzija]