90. SERENGETI – Kenny Dennis LP (anticon.)
Odličan (+zabavan) EP popraćen je zabavnim (+odličnim) LP-om. Lik Kennyja Dennisa je sam po sebi dovoljan da drži bilo koje Serengeti izdanje u milosti fanova. Premda EP zvuči kohezivnije, djelomično radi kratkoće, LP je ipak razrađeniji i dublji pogled u život Kennyja. Ako je duboko uopće primjenjiva riječ u opisu ovog vrlo neposrednog, crno/bijelog lika. Lika koji je utjelovljenje kul ujaka, uvijek dobrog prema nećacima, ali ponekad i najkonfliktnije/najneugodnije osoba koju znate. Onaj lik kojega će zajapurenog svi uzeti za ozbiljno. Kenny pije samo bezalkoholno pivo, ima brk jači od Pavle Vujisića i veća je i glasnija pojava od Kanyea Westa. Na albumu s uglavnom ogoljenim podlogama (u maniri kasnog 20. stoljeća, ne ranog 21.) Kennygeti repa o sportu, Michealu Dudikoffu i dugogodišnjoj djevojci. Kada malo digne tempo, "Kenny Dennis LP" nudi samo najbolju sint-hop pjesmu godine i odgovor na Bruce Springsteenovu "Streets Of Philadelphia". Ovo nije Getijeva najbolja ploča, ali jest vrijedna i urnebesna trivija sage Kennyja Dennisa koji je bez sumnje jedan od najživopisnijih likova moderne glazbe. (Leo)

89. NO AGE – An Object (Sub Pop)
Nije "An Object" sjajan poput ranijih albuma, ali i dalje odlično prenosi svu energiju koju No Age nose u sebi. Trogodišnja stanka nije ostavila previše traga na Randyju i Deanu, a usprkos ponekim promjenama u zvuku, prepoznatljiv garažni shoegaze-punk No Age i dalje uredno isporučuju. (Emir)

88. RJD2 – More Is Than Isn't (RJ's Electrical Connections)
John je izvukao apsolutno sve semplove i sekvence koje su ga zainteresirale od objave prošlog albuma i objavio još jedan manifest u prilog slijeđenja groova ma gdje god on bio. Ovaj mega baazar ritmova i zvukova alkemičarski spaja strukture koje bi po prirodi stvari trebalo držati u odvojenim ladicama. Jebo prirodu stvari. (Leo)

87. LEE RANALDO AND THE DUST – Last Night On Earth (Matador)
Potpuno je kliše reći kako je Ranaldo s njime opet pokazao što znači dostojanstveno stariti i nuditi ljudima svoje priče na lijepi način, ali što ću kada je to tako. "Last Night On Earth" je jedan od onih albuma kojima se lako vraćati kada nemate nikakvu ideju što bi mogli zavrtjeti u svojim playerima. [recenzija]

86. LOCAL NATIVES – Hummingbird (Frenchkiss/Infectious)
The National u Zagreb nisu doveli bend kojem je trebalo posebno predstavljanje i njihova preporuka, već bend koji bi uz okretniju promociju bez problema trebao napuniti Tvornicu kulture. Na Šalati je sigurno bilo i onih koji su tamo bili prvenstveno radi predgrupe. [recenzija]

85. GRANT HART – The Argument (Domino)
"The Argument" je ponajbolji materijal kojeg je nesumnjiva glazbena legenda objavila u dugom nizu godina. Dovoljno?

84. VERONICA FALLS – Waiting For Something To Happen (Bella Union)
Gitare, reverb, shoegaze, sunčane melodije, garaža, žene pjevaju, ovo i ono. To je taj zvuk. [recenzija]

83. TRICKY – False Idols (False Idols/!K7)
"False Idols" je vratio Trickyja u zanimanje svjetske javnosti, a on se vratio mračnom, kotrljajućem trip-hopu. Usporedbe s početkom njegovog rada ne mogu se zaobići. [recenzija]

82. DEAD CONFEDERATE – In The Marrow (Spider Bomb)
Za "In The Marrow" je angažiran David Barbe (producent Drive-By Truckersa poznat i kao član legendarnog benda Sugar) pa se bend ponovo vratio organskom zvuku juga. [recenzija]

81. HAIM – Days Are Gone (Polydor)
Svih smo ovih godina pogrešno mislili kako Tom Petty, iako možda i najveći autor rock muzike uopće, zapravo nije čovjek. Jer samo bi nečovjek ljute samokontrole uspio odoljeti pogledu koji mu na 02:52 spota 'Stop Draggin' My Heart Around' svojim prkosnim prćastim nosićem, putenim kokainskim očima, izluđujuće seksi čizmama i plesom koji se uvija u krv uputi leather and lace kraljica Stevie Nicks. Ne znam što piše u izvodima iz matične knjige rođenih, i zapisano može lagati, ali tri sestre Haim iz istoimenog benda mogu biti samo djeca tajne romanse navedenih legendi i njihove LA ljubavi, svoj urođeni talent za melodije kruzanja uz obale Pacifika odlučne okružiti zavodljivim R&B i G-funk chillaxingom uz koji su odrastale u noćnim klubovima neonskih bulevara te na tulumima privilegirane aristokracije, na kojima su se uvijek osjećale malo zalutalo. (Gogo)