50. ROKIA TRAORÉ – Beautiful Africa (Nonesuch)
Odavno je već Rokia Traoré probila okvire world music izvođača. Ovaj album je to samo potvrdio, a ovakav spoj rocka, desert bluesa i Bambaro tradicije puno je zanimljiviji od većine recentnih 'zapadnjačkih' izdanja. [recenzija]

49. ELEANOR FRIEDBERGER – Personal Record (Merge)
Sestra Eleanor po drugi put zaredom radi odlučnu i odličnu pop ploču. (Željko)

48. MIKAL CRONIN – MCII (Merge)
Mićo je u osnovi kantautor, sto posto i bez imalo ostatka ulazi u samu srž definicije. Ako ćemo citirati Hrvatski jezični portal, a hoćemo, on je 'pjevač i autor koji izvodi vlastite skladbe'. Samo što je onoliko daleko od predodžbe prosječnog kantautora 21. stoljeća kao što je Ljubo Ćesić Rojs (general, ratnik, poduzetnik) daleko od predodžbe prosječnog saborskog zastupnika u nekoj civiliziranoj zemlji.
Za početak, Mićo nema bradu, a i gitara mu nije akustična, već strasno opći sa strujom. Mićo se ne zatvara u kolibu i ne dere jelene, Mićo više voli Nirvanu nego Dylana (poslušajte "See It My Way", nenametljivi, a ipak očiti hommage "Rape Me") i to se ne srami priznati, Mićo umjesto kariranih košulja nosi one bedaste majice s psihodeličnim motivima, a duboku boru opterećenja svijetom posred čela bezbrižno mijenja dječački bezazlenim izrazom lica.
No, nije Mićo za baciti. I on nariče, propituje i žali se samo što to čini nekako zanimljivije od mora ostalih. I glasnije. I, jebiga, veselije. (Andrija)

47. DICK DIVER – Calendar Days (Chapter Music)
U ravnoj Australiji postoji dobra mogućnost da naletiš na koncert Dick Divera, a zbog te bi privilegije bez problema pretrpio i vrućinu i pustinju, koale i klokane, ljetni Božić i sve. [recenzija]

46. THE DISMEMBERMENT PLAN – Uncanney Valley (Partisan)
Bend je postepeno dokazao da se ne zove Dismemberement Plan bezveze. Njihovo rastakanje vlastitog nasljeđa najevidentije je na "Uncanny Valley". Sjebano prekrasna pop ploča s hrpom anti-pop finesa i dodataka. (Leo)

45. DIRECT HIT! – Brainless God (Redscare/Interpunk)
We're all going to die, it's just a matter of patience. [recenzija]

44. SIGUR RÓS – Kveikur (XL Recordings)
Novi Sigur Rós zvuči drugačije nego onaj drugačiji predzadnji album + zvuči dobro. [recenzija]

43. CHARLES BRADLEY – Victim Of Love (Daptone/Dunham)
"Victim Of Love" je album koji je učvrstio Bradleya na poziciji najboljeg soul pjevača današnjice i jednog od najzanimljivijih autora neovisno o žanru. [recenzija]

42. SAVAGES – Silence Yourself (Matador)
Rijetko se kada dogodi da neki bend u toj mjeri opravda hype kao što je to slučaj s debijem londončanki Savages. Album koji kvalitetom, snagom vizije i uvjerljivom aktivističko-filozofskom pozadinom pripada među vrhunce post-punka unatrag deset godina. Na trenutke svojevrsni manifest, istovremeno sirov i sofisticiran, ali uvijek divlje mračan, "Silence Yourself" ima sve ono što volimo kod tog žanra. Predahnite od slušanja Wirea i The Falla, poslušajte Savages. (Antonio)

41. PHOSPHORESCENT – Muchacho (Dead Oceans)
Kad se Matthew Houck vratio s podugačke turneje za prethodni album "Here's to Taking It Easy", na kojoj se pomalo raspustio, po vlastitim riječima, shvatio je da je ostao bez studija, djevojke, i vlastitog razuma. Uslijedilo je potucanje po Meksiku i ponovno sastavljanje komadića u stilu Humpty Dumptyja, a putem je nastao i njegov šesti i vjerojatno do sada album najbolji, "Muchacho". "Muchacho's Tune" neugodna je i intimna žalopojka iz meksičke kantine, a "Song For Zula" najbolje je moguće glazbeno društvo za vožnju nepreglednim prostranstvima, u zoru, s otvorenim prozorima, sve dok ponovno ne nađemo ono što tražimo zajedno s "Muchachom". [recenzija]