100. JEL – Late Pass (anticon.)
“Late Pass” je treći samostalni album jednog od utemeljitelja anticona i člana grupa Themselves i Subtle.

99. CAPTAIN, WE'RE SINKING – The Future Is Cancelled (Run For Cover)
Savršena kombinacija Future Of The Left, Brand New i Apologies, I Have None. Pjevač benda je brat jednog od vokala iz Menzingersa. Ako vas ti podaci nisu zaintrigirali, ništa sto napišem neće promijeniti to mišljenje. (Matija)

98. GORGUTS – Colored Sands (Season Of Mist)
Nakon 12 godina stanke i različitih životnih problema, Luc Lemay ponovno je pokrenuo svoj bend Gorguts. Praćen vrsnim glazbenicima iz domene ekstremnih žanrova (Colin Marston i Kevin Hufnagel), stvorio je još jedno remek-djelo vrlo tehničkog, vrlo eksperimentalnog death metala. „Colored Sands“ je album koji izranja iz poznatih karakteristika prethodnih Lemayjevih izdanja, ali istovremeno donosi i evoluciju toga zvuka te neke nove, dosad nečuvene fore. Iako nije toliko revolucionaran kao što je onomad bila "Obscura", ne bi ga bilo pretjerano smjestiti na diobu prvog mjesta na ljestvici najboljih Gorgutsovih albuma. To dovoljno govori o kvalitetama ovoga izdanja. (Antonio)

97. BILLY BRAGG – Tooth & Nail (Cooking Vinyl)
Billy Bragg je bio u krivu: sutra neće biti bolje, jer je već danas tako. (Marin)

96. TIM HECKER – Virgins (Kranky/Paper Bag)
U pravilnim dvogodišnjim razmacima Tim Hecker ne uspijeva isporučiti prosječan album.

95. WILLIAM TYLER – Impossible Truth (Merge)
Nekako se uvijek lakše povezujemo s glazbom koju slušamo na povratcima. Ovo je instrumentalna glazba koju bi (u busu ili vlaku) trebali slušati kada bezbrižni krećemo na novi put. Razigrana i meditativna, namijenjena onima koji boluju od prevelikih očekivanja. John Fahey za neke nove klince. Ali to nemojte reći Williamu kada ga sljedeći put nakon Lambchopa sretnete u Krivom putu. (Dražen)

94. LAURA STEVENSON – Wheel (Don Giovanni)
Jedini problem ovog albuma je taj što ima previše odličnih refrena. Zvuči bahato, ali teško je od početka do kraja doći u jednom dahu. Pogotovo kada skužite da vam se redovno dešava da pjesme kao "Runner" i "Eleonora" izmjenično držite na ripitu. Biti će vam jasno o kakvoj transformaciji benda i kantautorice pričam kada poslušate dvije spomenute stvari i "Telluride" u kojoj Laura i The Cans zvuče kao Ryan Adams i njegovi Cardinalsi u najboljem live izdanju. Sve pršti i sve isijava. Pjesmuljci su se odjednom pretvorili u pjesmetine [recenzija]

93. ATOMS FOR PEACE – AMOK (XL Recordings)
Thom Yorke je nakon "The King Of Limbs" oko sebe okupio supergrupu (Joey Waronker, Nigel Godrich, Mauro Refosco, Flea) koji su objavili svoj prvi album. Uglazbio je ponovno Yorke svoje nebuloze, ali ipak ne toliko uspješno kao što je to učinio na "Eraseru". [recenzija]

92. MOMBU – Niger (Subsound)
Mombu zapravo ne predstavljaju nastavak filozofije koju su njegovali Zu, već da se kreću u jednom drugom, vrlo zanimljivom smjeru. Kao što i sami kažu u različitim intervjuima, naum dvojca iz Mombua jest vjerno prenošenje afričke, plemenske glazbe i njezinih iskonskih elemenata u svijet ekstremne glazbe. [recenzija]

91. TAMIKREST – Chatma (Glitterhouse)
Misterij tuareškog bluesa je neobjašnjiv. Prosječnom slušatelju će svi ti albumi koje Tinariwen, Tamikrest, Bombino, Etran Finatawa i drugi zvučati isto, ali čak ni takav ne može ne priznati da se radi o sjajnoj muzici. "Chatma" je donijela blage promjene u zvuku grupe Tamikrest – nešto izraženije bas dionice, povremeno ulijetanje s klavijaturama te poneki čvršći gitarski rif. No, pustinjski blues je i dalje tu, a kako su Tamikrest i sa svojim ranijim izdanjima držali sami vrh tuareške scene, ovaj album ih je samo učvrstio. Uz Bombina ("Nomad") najbolji album iz pustinje koja je i ove godine iznjedrila dobar broj zanimljivij izdanja. (Emir)