Svatko ima svoju verziju ljetnog soundtracka. Nekima se tuđi izbori uopće ne sviđaju, ali zar je to uopće bitno?

Opal - Early Recordings II (Rough Trade 2006.)
Kakvi su to 'ljetne' pjesme? One s monotonim ritmom dumbarabumba i spotovima što su ispunjeni dobrim ceckima (nešto nalik uvodnoj špici Poroka Miamija)? Izbjegavam takve pjesme (spotovi prolaze), draža mi je opuštajuća glazba što se sluša u tišini. Opal je idealan izbor za idealne ljubavne parove; sluša se navečer, kad sunce počne koketirati s horizontom.

Hope Sandoval & the Warm Inventions - Bavarian Fruit Bread (Nettwerk 2009.)
Da ne mudrujem, citiram forumaša Zorgluba: 'Nastavlja tamo gde je stao poslednji album Mazzy Star-a. Distorzije i gitarske buke nema ni u tragovima, samo nenametljiva muzička pratnja i zavodljiv glas Hope Sandoval gurnut napred. Preporučljivo za lenja letnja popodneva i za one koji se upravo zaljubljuju u neku lepu, krhku i posebnu devojku.'

Samuel Lockridge - When I Rise (Selfreleased 2012.)
Još jedan sporiji album, pogodan za dnevno i noćno sanjarenje. Nema zaraznih refrena, čitav album čini se kao dugačka, meditativna pjesma. Djeluje okrepljujuće, podiže imunitet, mogao bi se prodavati u trgovinama zdrave prehrane ili DM-u. Onda bih imao o čemu pričati sa zgođušnim blagajnicama. Prodavao bih im priču u kojoj je Samuel polubratić Luke Nižetića.

The Tallest Man on Earth - The Wild Hunt (Dead Oceans 2010.)
Zvuči poput Dylana, a nekima možda i izgleda tako. Onima koji ne smeta mladenačko meketanje, svidjet će se glas Najtanjeg čovjeka na Zemlji (bit će da mu je ovo indijansko ime). Kao kad kidate latice ivančica - il' ga volite, il' ga ne volite. Treće opcije ne-ma!

Bombay Bicycle Club - A Different Kind Of Fix (A&M 2011.)
Sam naslov sastava kao da sugerira: stvaramo glazbu za bicikliste. Nisam probao, ali vjerujem da ima nečega u mojoj pretpostavci. Dok pedaliram, slušam cestu, a ne glazbu, čisto da bolje čujem šlepere i lakše pozdravljam senzualne biciklistice čije uši također ne krase slušalice.

Patrick Watson - Adventures In Your Own Backyard (Secret City/Domino 2012.)
Pjevušiti Patricka Watsona? San snova, ali za mene nemoguća misija. Za početak, trebao bih imati dodatni par plućnih krila i ultrakvalitetnu zvučnu izolaciju u dnevnoj sobi, čisto da prolaznici ne slušaju moje falšanje. Patricku kapa do poda (šešir, u mom slučaju).

Lianne La Havas - Is Your Love Big Enough (Nonesuch 2012.)
Obožavam crnkinje (sjetite se Janelle Monáe) koje imaju mili glas. Ženio bih jednu. Dijete mi ne bi imalo svijetlu put, imalo bi manje madeža i manji rizik od melanoma. E da, prvijenac Lianne La Havas je ugodna fantazija - može poslužiti kao plesna i radna podloga (dok čistim laminat, pjevušim Make my way to the dance floor/And I danced 'til I wasn't drunk anymore).

Amadou & Mariam - Folila (Nonesuch 2012.)
U knjizi 'Dva svijeta i još jedan' Tomica Bajsić spominje portugalskog moreplovca Gila Eannesa koji je 1444. godine dovezao princu Enriqueu Navigatoru dvjestotinjak crnih robova. Europljani su dobili besplatnu radnu snagu, ali i čuli nove melodije. Danas su Amadou et Mariam ti koji nam melodijama približavaju Afriku.

Yann Tiersen - Skyline (Anti 2012.)
Ljeti se probavlja lagana hrana, a ispijaju raznolika pića. Preporuča se izbjegavanje teških alkohola. Yann Tiersen stvara glazbu koja je čas teška, čas lagana (mijenja raspoloženje poput meteorologa). Njegov zadnji album slušam nakon ručka. Uz njega preporučam sezonsku salatu i laganu bevandu (pelješki plavac + voda iz bunara).