Što su ljetni albumi? Gogo je u uvodu svoje liste ponudio svoju definiciju. Suočen s vjekovnom nedoumicom oko toga što (sve) čini album koji bez figa u džepovima i mirne suncem zavidane savjesti smijem nazvati ljetnim, dilemu svaki put riješim na isti način. Da, postoje određeni zvukovni, ikonografijski i tematski ziceri koji status signaliziraju točnije nego drugi motivi, ali prisjećanje da je mojega osobnog ljeta 1997. godine u teškoj rotaciji bio i Trickyjev "Pre-Millenium Tension" (gotovo isključivo korišten kao pratnja drijemanja poslije ručka!) situaciju mi razbistri i razriješi bez pogreške. Jedna od dvije presudne komponente spominjanje je riječi ljeto ili summer u naslovu albuma ili njegovih pjesama, naravno, ali važnija je ona osobnog iskustva. Ako sam album slušao i zavolio ljeti, onda je ljetni i točka, pa makar se radilo o "Admiral Fell Promises", koji je totalno zimski, ali sam ga baš s guštom slušao u visećoj ležaljci ispod Ozzyjeve korčulanske terase, prije i poslije plivanja do poluotoka i natrag.

Popis koji slijedi tako je inventura mojih ljetnih favorita proteklih deset godina, za svako njihovo ljeto po jedna ploča, vremenskim slijedom od 2003. do tekuće godine, jedine kojoj je ljeto označio - i nastavlja označivati - album objavljen u nekoj drugoj kalendarskoj godini. Ne čudi, stoga, što su albumi s ove liste u pravilu zauzimali i vrlo visoka mjesta mojih godišnjih ljestvica omiljene muzike. Sjećanje je rijetko varljiva kategorija, koja vrlo često svoje naknadne izbore voli prikazivati kao doista donesene u vremenu do kojeg se dobacuje, ali mislim da velikih odstupanja od stvarnog pregrijavanja mojih slušalica i ušiju nema, barem ne previše. Nije ni bitno.

The Thrills - So Much For The City (Virgin 2003.)
Irski su se mladići sa svoje zapadne obale do West Coasta svih naših snatrenja planirali prebaciti ploveći Atlantikom, da bi im nasukavanje na ledene sprudove Nove Engleske snove rastopilo u melankolične razglednice gradova u kojima nikad ne kiši - Santa Cruz, Big Sur, Las Vegas, Hollywood - i do kojih nikad neće stići.

FNC Diverzant - Prvi jubilarni (Humanita nova/Knap 2003.)
Trenutak kad smo se friško sprijateljeni Goc i ja srpanjskoga subotnjeg podneva sreli na žezi Bogovićeve pa otišli do njegovog džipa iz čijeg mi je gepeka izvadio predugo čekani debi svojeg benda bez većih bi se montažnih trikova uklopio u neki '90s indie/Sundance film. Pjesme su i bez njega blizu sunca.

The Hold Steady - Separation Sunday (Frenchkiss 2005.)
Naravno da ćemo na izborima uvijek više stavljati "Boys And Girls In America", zbog realnijih šansi za visok plasman, ali ovo je bila prekretnica potpunog povratka rokenrolu. Classic i indie dva su kluba bratska, njima se ponosi i od Twin Citiesa tisućama milja zračne i tek prstima jedne ruke izbrojivih milimetara srčane linije udaljena Hrvatska.

Patty Hurst Shifter - Too Crowded On The Losing End (Evo 2006.)
Jesu trajali nešto više od jedne sezone, ali neprimjetna karijera ove sjajne grupe nalik je prekratkom ljetnom flertu nerealiziranom u vječnu ljubav, tema brojnih pijanih nesuvislih razgovora iz kojih je jasno jedino da govornik nije ništa zaboravio. 'The '59 Sound' za roots i alt.country ekipu.

Okkervil River - The Stage Names (Jagjaguwar 2007.)
Godinu poslije, u gomili sam pristojnih Šveđana s objema rukama u zraku scenu držao na mjestu i ganuto izvikivao stihove "Plus Ones", ali 2007. sam uvelike proveo upravo o tome maštajući. Ovako indie-pop može i treba rokati; ne čudi da šarm šefa Sheffa i dekadentnih knjižničara nitko nije ni pokušao ponoviti.

Sun Kil Moon - April (Caldo Verde 2008.)
Skuhanih se, vlažnih popodneva noć katkad doima horizontom; nadomak je ruke, ali može li se do nje stići u komadu? Kozelekove strpljive meditacije i stoički egzorcizmi čežnje iz srca polubunilo prikunjavanja odmotavaju nudeći utjehu, slušajući tvoju tišinu koliko i svirajući svoju samoću. Noćas će se nebo otvoriti za tebe.

The Dexateens - Singlewide (Skybucket 2009.)
Jednim me potezom učas iz zagrebačke svakodnevnice teleportira u mamuran Dixie, a drugim prljavu, posterima Lynyrd Skynyrd i lakih žena u teškim čizmama oblijepljenu garažu u znojnoj Tuscaloosi, AL, pretvara u prozračnu, bugenvilijama zagrljenu terasu vile Nellcôte na kojoj se Gram i Keith pucaju heroinom i narančama. Gramofonska je igla čarobnjački štapić!

Deer Tick - The Black Dirt Sessions (Partisan 2010.)
Uredno podšišanim travnjacima podložen Rhode Island, površinom najmanja američka država, naprosto je premalen i premiran za slatkorječivog probisvijeta Johna J. McCauleyja trećeg, koji je svoje pobočnike posjeo u kočiju na obilasku najzabačenijih road-špelunki prema Zapadu. Ove je pjesme mogao pjevati i kući, ali zatamnjeno se potkrovlje obiteljskog doma ipak teže nosi s mislima o bivšoj.

Centro-Matic - Candidate Waltz (Undertow 2011.)
U ovaj sam album zaključao formulu najdragocjenijeg optimizma, nužno oružje za borbu protiv hipnotizirajućih nujnosti i bučnih neverina kakve u mentalni sklop prošvercaju trojanski konji nade i želje. Brižno ispegla sve problematične linije i rubove, a ovaj prekrasan bend svira dok svi ne budu osvojeni.

Royal Headache - Royal Headache (What's Your Rupture 2012.)
Samo zamislite kakva se muzika nalazi zapakirana ovim omotom. Na zabačenom igralištu na kojem iskusnjare i danas znaju zahaklati, na ustajaloj sparini koju ne bi osvježilo ni iznenadno rasprskavanje susjednog vodotornja, jedino sredstvo dovoljnoga zaštitnog faktora jest ova muzika, još malo slađa i još puno ljepša nego što ste zamislili.