Kako se vremena mijenjaju. U jednom trenutku si klinac koji u sebe trpa što stigne bez ikakvih posljedica, a već u sljedećem si persona kojoj ni aspirin, majoneza, mineralna i kava zajedno ne pomažu da izbjegne glavobolju jutro nakon. Nekada si posprdno gledao sve one trule likove iz američkih serija koji, umjesto dužeg spavanja, biraju sjedenje na sobnim biciklima, zaklinjući se kako ćeš prije krepati nego u ruku uzeti naranču. I tako sve do jednog dana kada shvatiš da više za dobro jutro ne natežeš pitona, već agrume.

Kvragu, ne samo da ih natežem, već više ne mogu zamisliti život bez tog jutarnjeg rituala. S druge strane, ne mogu vjerovati da sam nekada većinu proteina dobivao iz nečega, u narodu poznatog, pod imenom - parizer. Kada usporedim ovo dvoje, radije biram biti udobnistom nego klipanom. Mislim, neko vrijeme mi je čak bila fora kupovati svako jutro različite vrste, malo onoga sa šampinjonima, malo onoga s maslinama, pa onda onoga s paprikom. Onaj sa sirom čuvao bih za blagdane. Kapitalizam - where kvazi-parizers happens. Smrt narodu, sloboda parizeru!

Znam da se sada netko vjerojatno pita zašto pišem o parizeru kada naslov lijepo kaže da se bavimo Van Morrisonom. Pa zato što je meni to dvoje nerazdvojivo. Pazite, stvar je jednostavna. Zadnjih dvadeset godina družim se s jednim čovjekom koji je ljubav prema parizeru doveo na razinu iznad. Znate stereotip o Kinezima koji svaki dan jedu samo rižu? E, pa Kum je Kinez, samo što je njegova riža bila bogatija mastima, umjetnim bojama, konzervansima i onim stvarima koje označavamo slovom E.

Kako sam visio kod njega skoro svaki dan, a kasnije smo čak bili i cimeri, parizer je uvijek bio na dohvat ruke. Neki se druže s dilerima, neki s vlasnicima ogromne kolekcije pornića, ali princip je isti - ako ste dovoljno dugo zatvoreni s nekim u stanu, strasti će isplivati na površinu. Circle jerk, joint ili - parizer. Sve vam to dođe na isto. Osim što je naš soundtrack uz to klopanje često bio sastavljen baš od ovoga albuma.

Pomalo je i fascinantno da čovjek koji svršava na tagove poput dub, Clash, Citizen Fish, 'Čvara, Staro Brno... toliko obožava jedan live album čovjeka koji je u rokerskim krugovima uvijek važio za pomalo tetkicu, tipa koji je svojim easy listening soulom bijelog čovjeka direktno kriv za kasnija zla poput Stinka, Phila Collinsa, a indirektno i za Gibonnija (ako ćemo linkati dalje, kriv je i za sve recenzije Gibonnija, posebno one Gallove).

Zato mi je prva stvar, nakon što sam odlučio pisati o "It's Too Late To Stop Now", bila postaviti mu sljedeće pitanje: 'Kume, kako to da smo sve one količine parizera, maslaca i smjese vode i brašna koju Šipac zove kruhom, tamanili uz Vana The Mana i ovaj album?' Naravno, poželio sam podignuti tenzije te ga pitati i ovo: 'Kume, kako jedna šugava pankerčina može toliko voljeti jedan ovakav komad konformističke, snene i snobovske glazbe u kojoj apstraktne pretenzije debelo nadmašuju socijalni realizam?'.

Kum me samo pogleda, bez da se pomakne s mjesta, i samo kaže: 'Pa kad je prekrasan'.

* * *

Van Morrison je oduvijek bio fanatik izvedbe - bilo studijske bilo uživo. Snimanja njegovih albuma i koncerti postali su legendarni po količini pripreme i pažnji posvećenoj detaljima, što je dovelo do toga da se o Georgeu Ivanu Morrisonu priča kao o nekakvom čudaku.

Kako god, njegov prvi solo album, "Astral Weeks", u doba kada se pojavio, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Prvi put je svijet imao priliku čuti nešto što je u isto vrijeme bilo toliko bezvremensko, pretenciozno i prekrasno, a opet potpuno u skladu s vremenom i pričama o širenju svijesti koje su, doslovno, pristizale iz svih smjerova.

Van je počeo kao britanski bluzer, ništa drukčije od Stonesa ili Beatlesa, i sa svojim Themovcima završio je u Americi, spreman osvojiti svijet. Samo, njegov sudar s Kalifornijom, umjesto bluesa, iz njega je izvukao ljubav prema irskom folku, klasici, jazzu i soulu, što je sve uspio prikazati na albumima od "Astral Weeks" pa do ovog koncertnog zapisa o kojemu je danas riječ. Ono, čovjek je izmiješao sve što valja u Americi s onim što valja u Britaniji i stvorio čudesan, kompleksan svijet koji je istovremeno jednostavan i prirodan k'o skok u more ljeti ili pjev grdelina u proljetno jutro ili srčani udar prosječnog hrvatskog ministra.

Them su se ionako raspali nakon prve turneje po SAD-u shvativši da ipak nisu Stonesi, već tek jedan od bendova koji pokušava biti kao Stonesi. Egoist kakav jest, Van je pak uvijek ionako samo želio realizirati svoje vizije iako ih još nije pravo znao ni izraziti. Bar ne riječima, jer riječi u njegovim djelima nikada nisu previše značile. Ritmovi, urlici, uzdasi - to je ono bitno, a toga na ovom albumu ima na bacanje.

Na "It's too late to stop now" njegova pratnja su Caledonia Soul Orchestra, tucet vrhunskih glazbenika pažljivo odabranih da budu podrška Vanovim idejama. Uz osnovnu ritam sekciju, koja je svojevrsna made in Taiwan kopija Booker T. and the MGsa, a iz koje je potrebno posebno istaknuti fantastičnog basista Davida Hayesa na čijim se linijama sve temelji, imamo i gudačku liniju sastavljenu od nekoliko violina i viole te puhače koji uključuju par saksofona i trubu.

Pjesme su brižljivo izabrane, uz njegove vlastite klasike, u rasponu od "Glorie" iz dana Thema do "Listen To The Lion" s netom prije objavljenog "St. Dominic's Preview" (inače sjajnog albuma koji je najbolje spojio tu njegovu pretencioznu crtu baladera s "Astral Weeks" i opuštenog zabavljača na albumima između te albuma kojeg osobno smatram najboljim Vanovim studijskim projektom), tu je i nekoliko sjajnih posveta genijima Sama Cooka i Willieja Dixona, dakle soul i blues korijenima koji su ga formirali.

Ovaj album je kombinacija snimaka s dva koncerta njegove zadnje prave turneje - Londonskog i Kalifornijskog. Nakon 1973., Van je raspustio bend i gotovo se povukao, valjda svjestan da će sve poslije ovoga biti put prema dolje. Jer ovaj live je praktički najljepša moguća kompliacija najboljeg dijela karijere Vana The Mana. Ultimativni best of.

Ploča je ovo koja za cijeloga trajanja doslovno leti, tako da ni ne primjetiš da traje preko devedeset minuta. Od uvodne "Ain't Nothing You Can't Do", svojevrsne mantre kojom Morrison jasno poručuje da je itekako zadovoljan ovim što radi, koja na poskakivanju basa i klavira lagano odmotava svoju snagu kulminirajući u Vanovim uzvicima i krešendu puhača, preko fantastičnih izvedbi "These Dreams Of You" i "I've Been Working" od kojih se doslovno naježiš, do meditativne završnice s "Cyprus Avenue", ovaj bijeli soul stoji rame uz rame s crnačkim. Čudo neviđeno. A za sve je zaslužan jedan momak iz Belfasta.

Zamislite samo tu situaciju - bijedu Sjeverne Irske krajem 50-ih i tog petnaestogodišnjeg klinca koji ne zna što sa sobom. Odjednom čuje nekakav zvuk koji kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, a ne samo s drugog kontinetnta. Zvuk tuge, ali ujedno i zvuk najvećeg ponosa. Blues. Jazz. Soul. Gospel. R'n'b. Na kraju i rock'n'roll. I onda se, kako vrijeme odmiče i kako se otvara dostupnost istima, u toj glavi skuplja sve više i više tih zvukova, i odjednom taj mladi čovjek osjeti potrebu da iz cijelog tog lonca gospela, soula, folka, bluesa, rocka, klasike izrodi nešto svoje. I, ma kako to možda bilo grešno po jednim kriterijima, toliko je i fascinantno zbog te čiste, nepatvorene slike nečije duše.

Jebiga, da nije bilo crnog bluesa i soula, Van bi vjerovatno završio kao nekakav šljaker u luci, a ne kao multiinstrumentalist i čovjek koji je do punoljetnosti iza sebe imao stotine gaža s nebrojenim bendovima. Danas je imućan čovjek koji si može pokloniti npr. snimanje koncerta za četrdesetogodišnjicu snimanja "Astral Weeks", tek tako da se podsjeti kako je to kad si mlad i ambiciozan i nemaš pojma što radiš.

Zato je "It's Too Late To Stop Now", na svoj način, i sjajan kraj jedne karijere, jer je njegovim snimanjem krug zatvoren. Van je snimao poslije, kvragu pa snima i danas, ali usprkos povremenim solidnim singlovima, razdoblje nakon ovoga tek je Sting prije Stinga. Međutim, tih prvih desetak godina, sa svim tim nerealiziranim idejama "Astral Weeksa" koje su tako lijepe i tako pune rupa (mislim, zamislite da netko u dva dana, točnije u osam sati zakupljenog studijskog vremena, snimi sve te gudače, jazz glazbenike, vokale, jedan pravi orkestar i onda to smiksa da zvuči smisleno?), pa onda smirenjem i pozitivnošću kasnijih albuma, Van je bio totalni original. Bijeli soul-man. Koji je te '73. bio na vrhuncu - i kao izvođač i kao autor, što se sasvim lijepo čuje na ovoj snimci. Koja je, ponavljam, u isto vrijeme i idealan koncertni dokaz njegove veličine, te sjajna kompilacija najvažnijih mu pjesama. Ukratko - prekrasan album. Zaslužio je da ga poslušate čak i ako vam proljeće nije omiljeno doba godine. Ma, čak ni ako nikada niste osjetili onu čudesnu aromu koja se raširi ustima nakon što podrigneš parizer.