Karijera posljednjeg istinski velikog benda na svijetu svoje najplodnije razdoblje je proživjela između 1984. i 1993. Tih devet godina omeđene su s "The Unforgetable Fire" (1984.) kao nagovještajem mogućnosti i dokazom fleksibilnosti kreativnog skeletona benda i "Zooropom" (1993.) koja je bila vrhunac u evoluciji zvuka. Ono između spada u klasike, poglavito "The Joshua Tree" i "Achtung Baby", te u manjoj mjeri "Rattle and Hum".

"Zooropa" je svoj život započela slučajno, kao EP sniman luđačkim ritmom u pauzama valjda najekstravagantnije turneje svih vremena, Zoo TV tour, da bi tijekom vremena evoluirala u regularan album na kojem je U2 dosegao krajnju točku istraživanja vlastitih granica izražaja započet devet godina prije. Ono što je u to doba izluđivalo tada već multimilijunsku bazu fanova jest da je bila riječ o albumu koji većim dijelom nije zvučao kao U2 kakav su do tada poznavali. Fascinacija elektronikom koja je još na "Achtung Baby" te kasnije na Zoo TV turneji služila kao nit vodilja za bijeg benda od samog sebe i kulta koji su stvorili, sada je istinski bila u prvom planu, poduprta elementima magičnog mutant rapa prvog singla "Numb", disko zvuka "Lemona" te destrukcije studija u "Daddy's Gonna Pay For Your Crashed Car" (u koju je ugrađen i sempl MC 900 Ft. Jesus "The City Sleeps"). Jedina veza s prošlošću je klasična U2 balada "Stay" smještena u samom središtu albuma. I to je sve. Nigdje zbornog pjevanja, nigdje Edgove karakteristične gitare, samo hrpa efekata, semplova, poigravanja i puno Bonovog falseta.

"Zooropu" otvara istoimena stvar koja je i jedna od najboljih u cjelokupnom opusu benda. Postepeni misteriozni ulaz u neonska svijetla utopijskog sci-fi svijeta je naglašen reklamnim sloganima vješto ukomponiranima u tekst pjesme gdje su iskorišteni i neki klasici poput: Vorsprung durch Technik - Audi, Be all that you can be - US Army, Fly the friendly skies - United Airlines i The appliance of science - Zanussi.

"Zooropa", kako album tako i naslovna stvar, zvuči kao priča o bendu na raskršću ali i kao priča o teškoći prilagođavanja modernom svijetu, njegovoj šarenoj privlačnosti i istovremenoj odbojnosti, dezorjentiranosti te krajnjoj ispraznosti koju unatoč svem šarenilu nudi - And I have no purpose and I have no laugh.

Već nakon prvog slušanja bilo je jasno kako su se U2 odlučili na niz stilskih vježbi i vrludanja umjesto jasnog kursa što je bio slučaj s dotadašnjim materijalima, uključujući i radikalno zaokrenuti "Achtung Baby". Rezultat je bio album ispred svog vremena koji je teško mogao dobiti neku jednoznačnu etiketu tako da su zbunili čak i Grammy glasače te su im ovi dodjelili titulu naj-alternativnog(!?) djela te 1993.

Album zatvara hidden track neke inscenirane studijske greške, a prije nje je smještena briljantna "The Wanderer", gdje se sa sintisajzerskom podlogom suočio nitko drugi nego li Johnny Cash, u vremenu prije nego je itko šljivio legendu i neposredno prije njegovog drugog života pod Rubinovom palicom. Takva završnica je jednostavno bila maestralna, to je bio trenutak da sve stane i lijepo ode u legendu. Obzirom da se to nije dogodilo jedino se moža dodati kako je prava šteta je što je zadnjih skoro već 20 godina promotorski dio U2 daleko nadjačao onaj umjetnički dio.

"Zooropa" je zvuk benda koji se nije plašio evolucije i bez poteškoća se predao kreativnim instiktima da ih odvuku u nepoznato. Slušati ga osamnaest godina kasnije odaje isti dojam kao i prvi put te nameće uvijek isto pitanje: Kako su dovraga ovo izvukli?