Još jedan jezivo sunčan dan u Los Angelesu, Ca. Glava mi je teška vreća kamenja zbog sinoćnje kombinacije pokvarenog Merlota i jeftinog Bourbona. Kažu da se Bourbon dobiva od kukuruza. Volio bih da je to istina. Možda ne bih osjećao ovakvu glad. Prolazeći pored izloga koji je izložio grozomornu žensku odjeću, bacio sam pogled... Iako sam još mlad, lice mi je obješeno od beskonačnih noći u zadimljenim barovima u društvu sumnjivih holivudskih droca i svih vrsta alkohola poznatih čovjeku. Nekad me strah da ću od neizmjerivih doza viskija iz pakla zaboraviti svirati i završiti na ulici kao kojekakva propalica. Ne želim to. Dok hodam ulicom izgubljenih snova mnogih zalutalih duša koje su sreću i seks tražile u Los Angelesu, shvatim kako sam opet obučen u crno. Crna, neispeglana košulja dugih rukava, crne hlače prošarane naoko nevidljvim mrljama i crne iznosane čizme. Vruće je. Uvijek mogu skrenuti s puta i završiti kod Sala, debelog italo-amerikanca zlih svinjskih očiju koji služi sve otrove od Frisca do Monterreya koji mi, nažalost, trebaju. "At Sal's" je mračno mjesto, miljama daleko od fasade ljepote koja jest Hollywood. Kod Sala je mirno, nitko me neće uznemiravati. Mogu razmišljati. Do trenutka kad sam čist, netoksiniran. Danas ću razmišljati četrdeset minuta. Ulazim u bar.

Otvorivši vrata prve zrake sunca obasjaše lokalne vampire koji se brzo povukoše pred svijetlom i pritom mi mater jebaše

Nisam raspoložen za kavgu. Sal zna što mi treba. Toči čašicu otrova i stavlja ju na cigaretnim pepelom prekriveni šank. Sjedam. Ispijam. Tražim novu. Ispijam. Nalaktim se i dobro se pogledam u zrcalo koje otkriva lice čovjeka kojeg sam nekoć poznavao. Pita me; "Tom, misliš li da je vrijeme da se vratiš u studio i nešto snimiš? Tom, misliš da je pravo vrijeme da prestaneš piti? Tom, Tom, Tom...".

* * *

Tekst koji vidite gore je moja laička i neinventivna fabrikacija onog što je, predmnijevam, Tom Waits proživljavao u svojim najslavnijim holivudskim danima sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je, vođen idejama Kerouaca i Bukowskog, idejama bitničkog, besperspektivnog alkoholizma, dangubio u svakom sumnjivom baru Los Angelesa, traživši inspiraciju i motivaciju za svaki sljedeći album prošaran velikim dozama perceptivnog sarkazma, ironije, viskijem natopljenog dubokog glasa i neizbježnog klavira. Vrhunski, kultni albumi su se redali, glazbeni kritičari su svršavali na Waitsov smisao za humor i melodiju, ali Waits se nikada nije približio ukusu masa. Svojim postupcima, konstantnim mijenjanjem glazbenih ideologija, Waits si nikad nije dopustio učmalost jedne te iste provjerene formule. Njegova glazba, kao i njegov život, uvijek je tražila promjene. Waits se, kao svaki umjetnik-osobenjak, bojao zadržati na jednom mjestu.

Nakon što je krajem sedamdesetih doživio razočaranje u vezi s Rickie Lee Jones ("Chuck E's In Love", najpoznatija pjesma navedene dame, izravni je utjecaj Waitsa koji je nakon razgovora sa zajedničkim im prijateljem Chuck E. Weissom lakonski zaključio da je Chuck zaljubljen), Waits je sreo Kathleen Brennan koja će postati ljubav njegovog života, poslovna suradnica - rodit će mu djecu, preuzeti menadžerstvo njegove karijere i imati veliki kreativni udio na nekoliko zavidno dobrih projekata - i čuvena "Jersey Girl" koju je, pak, sa stilom predstavio i proslavio Bruce Springsteen. Sa smirenim obiteljskim životom, Waits, čovjek koji je rođen sa trodnevnom bradom, mogao se posvetiti eksperimentiranju na svojim sljedećim albumima tijekom osamdesetih (i filmskim ulogama, dabome) koji će, jedan za drugim, razotkrivati Waitsa kao vrhunskog glazbenika, interpretatora i, općenito, kao autora koji je, slično autorima postmodernističkih filmova, spreman citirati svoje glazbene uzore poput Captain Beefhearta. Okruživši se vrhunskim session glazbenicima (Victor Feldman, Greg Cohen, Fred Tackett...), Waits je napisao i, po prvi put, sam producirao "Swordfishtrombones", svoj magnum opus i jedan od najboljih albuma osamdesetih godina prošlog stoljeća.

* * *

Gajde, paradni bubanj, bas bubanj ispunjen rižom, bubanj kočnica, afrički bubanj, pločasto zvono, marimba, dabuki, glas harmonika samo su neki instrumenti koje je Waits koristio tokom snimanja "Swordfishtrombones". Rezultat je bio neočekivano (?) dobar. Od uvodne do zaključne pjesme, Waits je, čini se, lakoćom spojio šaren dijapazon utjecaja, i svemu tomu dodao svoj specifičan autorski rukopis začinjen socijalnim i ljubavnim temama koje su nerijetko bile lišene ironije.

Otvaranje albuma bilo je spektakularno. "Underground", pjesma o beskućnicima Manhattana zvučala je kao paradni marš, a ako pročitate izjave Waitsa vezane uz pjesmu, on je to zamislio kao grupu mutanata patuljaka koja izvodi ruski marš. Na razmjerno jednostavnu melodiju, Waits je dodao svoj glas koji zvuči kao prijeteći, grubi vrisak iz devetog kruga pakla i upozorava nas na jedan drugi svijet koji se krije u podzemlju, svijet koji je budan dok svi ostali spavaju.

Balansirajući između žestokih, umjereno žestokih i jedva blagih, Waits je uspostavio ravnotežu na albumu perfektno. Odmah nakon grubog napada, slijedi tiha i mirna balada (tiha i mirna balada na Waitsov način), "Shore Leave", s primjesama jedva primjetnog bluesa, Waits, kao neki mornar koji sjedi za šankom, šapuće i recitira svoju priču; '... was in a bad need of a shave/and so I slopped at the corner on cold chow mein/and shot billards with the midget/until the rain stopped...'. Kad već pomislite da je to to, Waits nastavlja u pismu svojoj ženi; 'And I said baby, I'm so far away from home/I miss my baby so/I can't make it by myself/I love you so...' i, na samom kraju, zavija falsetto koji zvuči kao uvijek ugodno glasanje mačaka u veljači.

Waits nije napisao puno ljubavnih pjesama svojoj muzi Kathleen. No, kad se na takvo što odlučio, rezultat je uvijek bio ingeniozan. Kao što je bio slučaj i s "Jersey Girl", Waits je za sljedeću posvetu ženi odabrao mjesto njenog stanovanja u jednom periodu života. "Johnsburg, Illinois" je najjednostavnija ljubavna pjesma koju će te ikada čuti. Samo uz pratnju omiljenog klavira, u trajanju od minutu i pol, umjetnost je reći tako malo, a na kraju reći sve; 'You see I just can't live without her/and I'm her only boy/and she grew up outside McHenry/in Johnsburg, Illinois...'.

Jedna od najupečatljivijih eksperimentalnih pjesama na eksperimentalnom albumu je svakako "16 Shells From a Thirty-Ought-Six". Svi gore pobrojani instrumenti su inkorporirani u ovu pjesmu, a kombinacija pločastog zvona i bas bubnja daje zvuk koji zvuči kao tek ispaljen metak. Treba li spomenuti da se Waits zavija i dere kao čovjek koji ima loptu u grlu, a nešto silno želi reći...

Nakon ode gradu bez veselja, počašćeni smo što možemo čuti "In The Neighborhood". Kao svojevrstan nastavak uvodne pjesme s albuma, i ova u svojoj srži ima zamišljenu paradu, Vojsku spasa, koja maršira ulicom, a Waits, predvodnik parade, svojim istreniranim okom vidi sve što se događa; djevojke koje se cerekaju kraj crkve, djecu bez sladoleda jer je tržnica izgorjela, prevrnute kante smeća i uvijek nekakvi prokleti konstrukcijski radovi koji prave buku nesmiljeno. Nakon što nam predoči paletu povezanih slika, Waits i njegova parada staju uz cestu, popiju koju s nogu i glasno zapjevaju '... in the neighborhood, in the neighborhood, in the neighborhood...'. Da, to je naše susjedstvo. Naša svakodnevica.

Kako će vrijeme pokazati, najvažnija stvar na albumu je bila "Frank's Wild Years". Priča o Franku, pripadniku srednje klase koji ima sve (ženu koja pravi vraške dobre koktele, Sedan, psa...), ali nema ništa. Pozivajući se na glasovni manirizam Bukowskog, Waits nam priča priču o propasti cijele jedne srednje klase koja je, kao i Frank, imala sve, ali to nije jebeno značilo ništa. Koju godinu kasnije, Waits će sa suprugom prirediti istoimenu predstavu koja će inspirirati njegov sljedeći, istoimeni, album, a Franka ćemo se sjećati kako sjedi pored auta i gleda svoju kuću u plamenu, s psom u njoj. Nikad nije mogao podnijeti tog psa Carlosa.

Pri samom kraju albuma, svoje mjesto je našla jedna pjesma koju su mnogi tumačili protestnom, ali, nažalost, to je samo bila, kao i ostatak albuma, surova realnost koju je Waits dojmljivo, emocionalno prenio na pjesmu. "Soldier's Things" je posveta svim onim američkim vojnicima koji su se vratili iz Drugog svjetskog rata ili još svježeg Vijetnamskog, čije su se, kako piše u njegovoj biografiji, krv, znoj i suze svele na par ordena, medalja za hrabrost...

* * *

Tom Waits je danas kultni glazbenik, i, ako je ikako moguće, još kultniji glumac (sjajne epizodne i naslovne role u Coppolinim i Jarmuschevim uratcima su mu priskrbile taj status). Nakon nekoliko dobivenih tužbi protiv oglašivača koji su nedozvoljeno koristili njegove pjesme, postao je i poprilično imućan, živi na farmi sa ženom i djecom, s vremena na vrijeme se zaleti do studija i izda, recimo, trostruki album s kojim pošamara konkurenciju, a pritom si može priuštiti šetnu do omiljenog bara jer ga većina ljudi ne prepoznaje. I sada, kad je zagazio u godine, mogu ga zamisliti kako sjedi za šankom s oblakom dima iznad glave i s čašom viskija nadohvat ruke. Iako se kune da je prestao piti još početkom devedesetih.