"The Body The Blood The Machine" je konceptualna pank ploča. Klasifikacija je to koja prisiljava svaku razumnu osobu od Ognjene zemlje do Kamčatke da se baci začepljenih ušiju u uvijek gladni ocean u nadi da nikad neće čuti takvu grozotu. Ne mogu vas kriviti ako vam ideja konceptualne ploče izaziva noćne more; bućkuriši poput "Tommya", "The Walla" i iskonskog soničnog pakla "The Lamb Lies Down on Broadway" PedoPhilla Collinsa i Petera Gabriela proganjali su i moje snove. No "The Body The Blood The Machine" je prokleto dobra ploča.

Priča je to o klerofašističkoj državi koja ispire mozak svojim građanima, uništava samosvijest, individualnost i slobodu te radi sve one stvari kojih se dobri stari Orwell grozio u svojim knjižurinama. Hutch Harris pažljivo je izgradio narativ u kojem jedna obitelj pokušava pobjeći iz takvog društva i od takvog stanja svijesti, narativ koji se polako raspliće u 36 minuta ove ploče poput kakvog kratkog filma Terrya Gilliama. Priča započinje postankom, pojavom bijesnog Boga čiji je cilj stvoriti čistu, nadljudsku rasu, a završava končanim, individualnim spasenjem od podivljalog kolektiva, reflektirajući na neki način sam tijek Biblije. Priča je oslikana brojnim biblijskim prizorima, prizivajući čas najezde skakavaca, čas prelazak preko Crvenog mora, čas stup soli u kojeg se pretvorila Lotova žena, jasno pokazujući kako je Harris inspiraciju prije svega tražio u Starom zavjetu, debeloj knjižurini čije su stranice preplavljene incestom, lažima, preljubom, osvetoljubivošću i ubojstvima.

Ozbiljna, pretenciozna tema i zamke koje konceptualne ploče inače kriju nisu ni na koji način uništile ono što ljudi inače vole kod Thermalsa - energiju i direktnost. Biblijska tema nije ispričana biblijskim jezikom; Harris se prije svega služi jednostavnim vokabularom, on ne maskira svoje misli u kompleksne alegorije već ih ispaljuje kao iz topa, jasno i glasno, ne ostavljajući vam niti milimetra mentalnog prostora unutar kojeg možete postaviti ono opasno pitanje (koje se, vidi vraga, tako često provlači po mozgu dok čitate Sveto pismo): što je autor želio reći? Glazba je ista, direktna, jednostavna, nasaftana krasnim pank akordima kojih se ne bi posramili ni Ramonesi ni The Exploding Hearts, začinjeni jednostavnom produkcijom Fugazijevog Brendana Cantya i pitkim bas linijama prekrasne Kathy Foster.

Thermalsi su tako stvorili jednu čudnu životinju. Stvorili su ozbiljnu konceptualnu ploču koja je ujedno pank i koju je prokleto lako slušati, koju možete vrtiti na plaži, ili dok se vozite biciklom po gradu ili jednostavno ležite na kauču u sparno ljetno popodne. Napravili su ono što su Beach Boysi nekoć davno napravili s "Pet Soundsima" ili ono što su Kinksi napravili s "Arthurom" ili s "Face to Face". Ukratko, napravili su pravo dobru ploču koja i pet godina nakon izlaska toliko dobro drži vodu da bi Noa mogao zaploviti po njoj u svojoj arci.

Pisali smo i o:

pot lista na Terraneu: